Evo dolazi čas i već je došao:
raspršit ćete se svaki na svoju stranu
i mene ostaviti sáma.
No ja nisam sâm
jer Otac je sa mnom.

(Iv 16,32)

Znamo da nam samoća, koji god bio njezin uzrok, može pomoći da postanemo svjesnijima Gospodinove prisutnosti, ali gotovo se svi mi u nekoj mjeri brinemo zbog usamljenosti. Svi smo je iskusili, i složili bismo se da – čak i iako ima trenutaka kada trebamo i želimo biti sami – dio je ljudske prirode biti društveni i provoditi vrijeme s drugima.

Na samoću se često gleda kao na problem koji treba riješiti, prazninu koju treba popuniti, ili sudbinu koju moramo izbjeći. No samoća također može biti vrt – oplijevljen, kultiviran i okopan – iz kojega će Gospodin donijeti bogatu duhovnu žetvu. Ako se osjećamo usamljenima, možda je to znak da bismo trebali biti s nekime – ili je to možda prigoda da podsjetimo sami sebe da je Isus s nama.

Mnogi sveci jako su željeli samoću, i mi se možemo lako diviti (iako vjerojatno ne i nasljedovati) njihovu vjernost u življenju kao pustinjaci, monasi, ili redovnici u klauzuri (to jest, redovnici i redovnice koji imaju malo ili nimalo kontakta sa izvanjskim svijetom.).

No s izuzetkom onih koji su pozvani biti pustinjaci, samotnički život nije privlačan. Čak i sveci mogu iskusiti usamljenost. Sveti Thomas More proveo je petnaest mjeseci u samici nakon što ga je kralj Henrik VIII. dao uhititi zbog veleizdaje. Za nekoga poput Morea, tko je bio veoma otvorena i obitelji predana osoba, to je zasigurno bilo strašna muka, ali on se nije zbog toga odrekao svoje vjere.

Veliki učenjak sveti Toma Akvinski, koji je mnoge sate proveo sam, učeći i pišući, jednom je komentirao: „Ništa što imamo ne donosi radost bez prijatelja”, i još je ustvrdio: „Bez obzira na životinje i biljke u vrtovima, čovjek tamo može biti usamljen.”

Sveta Fabiola bila je prijateljica svetoga Jeronima, i priča kaže da je ona po prirodi bila tako društvena da nije mogla podnijeti da imalo bude sama. I zaista, sveti Jeronim je primijetio: „Njezin pojam staje (to jest, mjesta za samotište) jest taj da bi to trebalo biti nadograđeno na gostinjac.” Drugi svetac koji je uživao imati društvo jest Pio X., izabran za Papu početkom dvadesetoga stoljeća. Običaj je dugo vremena bio da Pape svoje obroke blaguju sami, bez društva za večeru. Pio X. odmah je prekinuo tu tradiciju, i redovito je jeo s bilo kime tko je trenutno bio dostupan: prijateljima, rodbinom, svećenicima, poštarima, pomoćnicima, pa čak i s radnicima iz papinskih vrtova.

Čak i velika ličnost poput svetoga Patrika doživljavala je jedan oblik usamljenosti. On je po prirodi bio veoma osjećajan i privržen ljudima, i često je znao reći da mu je bilo jako teško napustiti svoju obitelj u Britaniji nakon što se konačno k njima vratio.

Gospodin Bog je, u ponešto drugačijemu kontekstu, rekao: „Nije dobro da čovjek bude sam”. Naša je ljudska priroda uistinu takva da želimo život dijeliti s drugim ljudima. Ponekad nemamo dovoljno samoće i privatnosti, a nekada se osjećamo samima i zaboravljenima. No u svakome se slučaju moramo prisjetiti da je Gospodin uvijek s nama, i ako mu prikažemo svoja bremena, jednoga ćemo se dana radovati sa svim anđelima i svecima u Njegovome kraljevstvu.

Za daljnje razmatranje

„Gdje sam ja, tu si i Ti, i gdje si Ti, tu sam ja. Jer mi smo jedno tijelo, a tijelo se ne može odvojiti od glave, niti glava od tijela. Udaljenost nas razdvaja, ali ljubav nas ujedinjuje, a niti sama nas smrt ne može rastaviti.”

—sveti Ivan Zlatousti

 „Bog nam govori upravo u samoći.”

— sveti Ivan Vianney

 „Gospodin je jednoga dana rekao svetoj Tereziji: ‘Govorio bih mnogim dušama, ali svijet odašilje toliko buke u njihove uši da oni ne mogu čuti moj glas. O, kada bi se barem samo malo odmaknuli od svijeta!’”

— sveti Alfonz Liguori (Određena količina tišine i samoće potrebna nam je za naše dobro duhovno stanje.)

Nešto što biste mogli pokušati

Razmislite o priči o inteligentnoj, ali usamljenoj srednjoškolskoj profesorici koja je bila uvjerena da je nitko ne cijeni i ne odnosi se pošteno prema njoj. Njezin agresivan stav i brzina kojom bi se uvrijedila sprječavao ju je da stekne ijednoga prijatelja (što je u njezinome umu bio daljnji dokaz da je život nepravedan). Netko joj je konačno ukazao na to da su upravo njezini vlastiti stavovi stvarali njezin osjećaj izolacije, a naročito je to činilo njezino uvjerenje da ne dobiva ono što joj po pravdi pripada. Šokirana tom istinom, usvojila je nov pristup: pri svakoj preprjeci ili razočaranju ona bi samoj sebi rekla: „Ne zaslužuješ bolji tretman, i pravo ti budi što je tako ispalo”. U veoma kratkome vremenu ju je njezin novi pristup životu učinio dostupnijom drugima, i lakše je prihvaćala druge, i uskoro je počela stjecati zadovoljavajuća prijateljstva. Ako doživljavate usamljenost, razmislite (možda uz pomoć nekoga u koga imate povjerenja) doprinose li možda vaši stavovi takvome razvoju situacije. Ako je tako, poduzmite pozitivan korak prema mijenjanju tih stavova.

Molitva

Gospodine,
u ovome trenutku je problem u mojemu životu taj
što mi se čini da imam sve stvari koje nisu važne
da da sam izgubio sve stvari koje su mi važne.
Imam život,
imam dovoljno novca za život,
imam mnogo poslova koji traže moje vrijeme.
Ali sam sam,
i nekada mi se čini da
to ništa ne može nadoknaditi.

Gospodine,
potakni me da vidim smisao svoje vjere.
Učini da shvatim da imam nadu,
kao i pamćenje,
i nevidljivi oblak svjedoka je oko mene;
da si ozbiljno mislio kada si rekao
da ćeš uvijek biti sa mnom;
i učini da shvatim da sve dokle me Ti ostavljaš ovdje
postoji nešto što moram učiniti;
a čineći to,
pomozi mi pronaći utjehu i hrabrost
koje mi trebaju da krenem dalje.

Prikazujem Ti svoje suze,
i dajem Ti svoje ranjeno srce –
blago ih primi. Amen.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić