Među najvažnijim naglascima Drugoga vatikanskog koncila jest artikuliranje uloge laika u životu Crkve i njihovu poslanju u svijetu. Uz to je izdvojen i jasan izraz da se svetost očekuje od svih krštenika i da im je ona dostižna, i da to ne vrijedi samo za svećenike, redovnike i redovnice.

Te su razlike poduprte raznim promjenama u tome kako Crkva razumije samu sebe, što je očitovano u koncilskim dokumentima. Prije je bilo uobičajeno razmišljati o strukturi Crkve kao o piramidi – s papom na vrhu, laicima na dnu, a svećenicima u sredini. No Koncil je uputio na povratak davnijoj, biblijskoj slici Crkve kao Tijela Kristova. Imajući to na umu, koncil je promijenio orijentaciju strukture Crkve, koncentrirajući se na veze zajedništva koje postoje među svim krštenicima.

Pomagati jedni drugima

U svim su kršćanskim zvanjima veoma važni odnosi, a svi kršćanski odnosi postoje u vezi zajedništva. Dakle, svaki kršćanin živi u kontekstu različitih odnosa, uz koje dolaze razna očekivanja i odgovornosti.

Budući da je kršćaninov istinski poziv postati svecem, veze zajedništva i uzorci odnosa između krštenika uključuju to da svi na neki način imamo odgovornost pomoći svojoj braći i sestrama ostvariti taj cilj. Na kraju krajeva, nitko od nas ne može postati svetim sam za sebe i sam od sebe.

Postoji općeniti smisao u kojemu pojedinci pomažu svojoj braći kršćanima u njihovoj potrazi za svetošću – ponajviše po svojemu svjedočenju života kao Isusovi učenici. Usto, unutar konteksta našega individualnoga i specifičnoga poziva, mi smo u još intimnijemu smislu odgovorni za to da pomažemo jedni drugima postati svetima. Pogledajte, na primjer, ulogu kršćanskih supružnika: Glavna obaveza muža jest svojoj ženi pomoći da dođe u nebo, a glavna obaveza žene jest da učini isto za svojega muža (usp. Katekizam Katoličke Crkve, §1608).

Unutar Tijela Kristova, krštenici su definirani unutar konteksta dviju različitih orijentacija: laici i zaređeni. Laici (vjenčani, samci i zavjetovani redovnici i redovnice) pozvani su od Boga svijet preobražavati za Krista. A zaređeni (preciznije, svećenici i biskupi), koji po svojemu pozivu da služe, a da im se služi, izgrađuju laike propovijedanjem, poučavanjem i posvećivanjem.

Mnogo se toga može reći i mnogo se govori o tome kako svećenici pomažu laicima u njihovu pozivu da budu sveti. I doista, jedan od glavnih zadataka svećenika jest da na taj način pomažu laicima, naročito kroz slavljenje sakramenata i pastoralnu brigu. No ako uzmemo u obzir dinamiku odnosa u našoj vjeri, u kolikoj je to mjeri recipročno? Kako laici mogu pomoći svećenicima da budu sveti?

Supružnički odnos

Kao udovi Tijela Kristova, svećenici se ne odvajaju od krštenika. Baš kao što svaka krštena osoba može biti izvor izgrađivanja za druge krštene osobe, laici mogu biti izvori izgrađivanja za svećenike. Laici su ikone, slike Kristove, po svojoj molitvi, ljubavi i kreposnome življenju. Tako laici mogu pomoći svećenicima da se prisjete svojega istinskoga poziva.

Kada uzmemo u obzir koliko laici mogu pomoći svećenicima da budu sveti, vrijedi to učiniti primjenjujući sliku braka – sliku kršćanskih supružnika i njihove obostrane obaveze da pomažu jedno drugome u njihovu pozivu na svetost. Supružnici trebaju jedno drugo, izgrađuju jedno drugo, predstavljaju jedno drugome izazov, a po svojoj međusobnoj ljubavi stvaraju zajednicu (obitelj).

U tradiciji Crkve bračne metafore su prikladne i česte, da bi se razumjelo kako su svećenici i biskupi vezani za svoja stada. Biskup nosi prsten, čime se označuje zajedništvo s njegovom zaručnicom – mjesnom Crkvom, zvanom biskupijom – povjerenom njegovoj brizi. Svećenici su glavni biskupovi suradnici u službi, i pomažu mu vršiti njegovu službu u danome mjestu koje im je povjereno, zvanome župom.

Izgrađivati jedni druge i biti jedni drugima izazov

Među poukama izvučenima iz krize oko svećenika zlostavljača u obzir moramo uzeti onu da su laici ključni za poslanje Crkve kao i svećenici. To znači da su pri pomaganju svećenicima da ispune svoj poziv da budu sveti, laici obavezni svećeniku govoriti poput zaručnice. Žene obično drže muža na pravome putu – da poštuju svoje obaveze i odgovornosti svojega poziva, i brutalno su iskrene sa svojim muževima kada je to potrebno. Kada laik ne ukazuje svećeniku gdje je zakazao, ne pomaže mu da postane svetim.

Baš kao sa supružnicima, svećenici i biskupi obavezni su slušati svoj narod. Ponekad supružnici budu grubi jedni prema drugima, i komunikacija nekada može biti neproduktivna, ali čak i tada ih se mora saslušati i uz molitvu ih uzeti u obzir.

Supružnici moraju jedno drugome biti odgovorni u duhovnome smislu. To vrijedi za sve vidove duhovnoga života. Moli li supružnik dovoljno? Raste li supružnik ispravno u kreposti? Je li supružnik osoba ljubavi?

Supružnici ne žele, tako reći, letjeti naslijepo ni u svojemu duhovnome životu niti u svojoj bračnoj vezi. Veze zajedništva implicitne su u našemu zajedničkome kršćanskome pozivu – i u našim pozivima u užemu smislu riječi – znače da ideja nikada nije bila da vjeru živimo sami. A onda kada u braku dođe do nevolja, idealno bi bilo da se pitanja komuniciraju učinkovito, i uvijek s ljubavlju.

Sve to vrijedi i za svećenike i biskupe. Svećenici ne bi smjeli biti ostavljeni da djeluju u vakuumu. Laici moraju našemu svećenstvu komunicirati jasno i učinkovito – govoreći im što je dobro, a što loše – uz milosrđe i ljubav. Poput svakoga tko je na upravljačkome položaju, svećenici i biskupi često primaju više kritika nego pohvala.

Uza sve to, laici se također trebaju sjetiti komunicirati i onda kada svećenici urade nešto dobro. Usto, ako svećenik ili biskup želi biti vjeran svojemu pozivu, trebao bi htjeti znati na te stvari reagirati – uvijek u ljubavi.

Kod nekih je svećenika prisutan pogrešan mentalitet da oni nemaju što učiti od svojega naroda, da je svećenik ili biskup onaj koji apsolutno daje – na primjer, dijeli sakramente – a ne prima ništa. To je u odnosu svećenstva prema puku posve suprotno odnosu muža i žene. Ako pogledamo stanje među svećenstvom nakon krize oko seksualnoga zlostavljanja, trebalo bi biti jasno da svećenstvo ne može biti prepušteno tome da se oslanjaju na sebi slične radi nadahnuća u kršćanskome življenju. Veoma je čest slučaj da su zapravo najbolji svjedoci evanđelja nekome svećeniku ili biskupu ljudi iz njihova stada.

Baš kao što su laici uvijek trebali svećenike, i svećenici trebaju nas. Možda to sada osjećaju više nego u prethodnim naraštajima. Na laicima je dužnost da svojemu svećenstvu pokažu kako može izgledati zdrava zajednica kršćana.

Živjeti kao obitelj

Neki od svećenika su ekstrovertirani, a neki introvertirani. Neki su prezaposleni i rijetko imaju vremena za sebe, a drugi su pak osamljeni. Svećenici moraju biti dostupni svojemu narodu. Svećenici i biskupi nisu nekakvi nedodirljivi izvršni direktori, nego su doista očevi svojemu narodu.

Važno je da se svećenici i laici jedni prema drugima odnose kao članovi obitelji. Budući da smo svi članovi iste obitelji, zašto ne pozvati svećenika na obiteljsko druženje, neku aktivnost, ili na ručak ili večeru? Razumljivo je ako on ne može to stići, budući da može na jedan te isti dan imati mnogo obaveza, ali možda se možete dogovoriti za neki drugi dan.

I naravno, jedna od uobičajenih karakteristika kršćanske ljubavi i odnosa jest obećanje da ćemo moliti jedni za druge. Obitelji mole jedna s drugima i jedna za druge. Baš kao što se svećenici moraju sjetiti da mole za laike, uzevši u obzir svoju ulogu kao glavnih zagovornih molitelja u zajednici, laici se također moraju sjetiti moliti za svoje svećenike. U našoj je molitvi dobro biti i općenit i precizan. Nije neobično zamoliti svećenika da moli za neku specifičnu situaciju u našemu životu i životu onih koje volimo. Dajmo svećenicima do znanja da molimo za njih, i pitajmo ih na koje nakane da molimo za njih.

Kako Krist ljubi svoju Crkvu i brine se za nju

Baš kao što Krist, glava, ljubi Crkvu kao svoje vlastito tijelo, tako su i svećenici – koji stoje „in persona Christi capitis” (u osobi Krista – glave) – pozvani činiti tako. U broju 796 Katekizma Katoličke Crkve stoji:

Jedinstvo Krista i Crkve, Glave i udova Tijela, uključuje i razlikovanje obiju stvarnosti u osobnom odnosu. Taj je vidik često izražen slikom zaručnika i zaručnice. Tema Krista, Zaručnika Crkve, bila je od proroka pripravljena i od Ivana Krstitelja naviještena.

Gospodin se sâm označio “Zaručnikom” (Mk 2, 19). Apostol  predstavlja Crkvu i svakog vjernika, tj. ud njegova Tijela, kao  Zaručnicu, “zaručenu” Kristu Gospodinu, da s njim bude samo jedan Duh. Ona je neokaljana Zaručnica neokaljanog Jaganjca, koju je Krist ljubio, za koju je sebe predao “da je posveti” (Ef 5, 26), koju je vječnim Savezom sebi pridružio i o kojoj se ne prestaje brinuti kao o  svom vlastitom Tijelu.

“Evo potpunog Krista, Glave i Tijela oblikovana od mnogih. […] Bilo da govori Glava, bilo da govore udovi, to je Krist koji govori. On govori kao  Glava (ex persona capitis) ili kao Tijelo (ex persona corporis). Prema onome što je napisano: ‘Dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu’ (Ef 5, 31-32). A sam Gospodin u evanđelju: ‘Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo’ (Mt 19, 6). Kao što ste vidjeli, postoje dvije različite osobe, pa ipak one u ženidbenom zagrljaju čine samo jednu. […] Kao Glava on se zove ‘Zaručnik’, kao Tijelo on se zove ‘Zaručnica’.”

Izvor: Our Sunday Visitor | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje autora. Sva prava pridržana.