PAPA EMERITUS

Joseph Ratzinger o korizmi: Vrijeme kada iznova postajemo kršćani

Crkva proces postajanja kršćaninom ne poima kao rezultat poučavanja ili pedagoš­koga procesa, nego kao sakrament. To hoće reći: nitko ne postaje kršćaninom samo vlastitim naporom. Nitko ne može sam sebe učiniti kršćaninom

Riječ korizma, kojom u njemačkom jeziku nazivamo da­ne između Čiste srijede i Uskrsa, izriče tek malen dio onoga što Crkva podrazumijeva ovim vremenom. Izvorno je to vri­jeme podjeljivana krštenja, dakle vrijeme postajanja kršćani­nom, za koje se smatralo da ga se ne može izvršiti u jednom kratkom momentu, nego samo kao put preobrazbe, “obra­ćenja”, kojim čovjek mora ići korak po korak. Činjenica da su kasnije u ovaj put prihvaćani i pokornici, a naposljetku i čitava Crkva, izriče svijest da se ovaj put nije moglo dovršiti odjednom, jednim korakom; on obuhvaća čitav naš život, moramo njim ići uvijek iznova. Stoga korizma kani u našoj svijesti i u našemu životu učvrstiti činjenicu da se biti-kršćanin može ostvarivati samo kao uvijek novo postajati-kršćanin, da ono nikada nije završen događaj koji je iza nas, nego da zahtijeva uvijek novo vježbanje.

Pitamo se, dakle: što to znači postati kršćaninom? Kako se to događa?

Kršćanima ne postajemo sami

Kao prvo, čini mi se važnim da Crkva proces postajanja kršćaninom ne poima kao rezultat poučavanja ili pedagoš­koga procesa, nego kao sakrament. To hoće reći: nitko ne postaje kršćaninom samo vlastitim naporom. Nitko ne može sam sebe učiniti kršćaninom. Nije čovjekova stvar ili sposob­nost da sebe sama takoreći modelira u plemenita čovjeka, a naposljetku i u kršćanina. Naprotiv, kršćaninom se počinje postajati tek kad se napusti iluziju autarkije i samodovolj­nosti; kada se spozna da čovjek ne može stvoriti sama sebe i previdjeti sam za sebe, nego se mora otvarati, dopustiti da bude vođen samomu sebi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stoga biti kršćanin najprije znači da moramo priznati svoju nedovoljnost, dopustiti da u nama djeluje On, drugi, Bog. Louis Evely je jednom vrlo točno primijetio da se Ada­mov grijeh zapravo nije sastojao u tomu što je htio biti sli­čan Bogu – jer to je čovjekov poziv koji je dobio od svojega Stvoritelja. Njegova je krivnja bila pogrješan put na kojemu je tražio sličnost s Bogom i bijedna slika Boga koju je pritom imao; predodžba da će postati kao Bog kada bude postojao još samo vlastitom moću, kada samovoljno i samodovoljno bude samomu sebi davao život. Takvo pogrješno posizanje za umišljenom božanstvenošću uistinu vodi u samouništenje, jer ni sam Bog, kakvoga nam pokazuje kršćanska vjera, nije neovisan autarh, nego onaj koji je posve božanski u dijalogu ljubavi, beskonačno tražeći i beskonačno primajući, darujući i dajući sama sebe. Čovjek postaje sličan Bogu samo ako uđe u ovo dinamično kretanje; kada više ne bude htio stvarati sama sebe, nego kada dopusti da ga On stvara. Jer, još uvijek vrijedi da čovjek nije čovjekovo stvorenje, nego da ga stvara i njemu samomu daje jedino On.

Možda nam sve to zvuči vrlo staromodno. Unatoč tomu, vjerujem da upravo u ovomu našem vremenu možemo sasvim iznova otkriti istinu ove tvrdnje i uvjeriti se koliko ono što je ovdje najprije rečeno o pojedincu vrijedi i za čovječanstvo u cjelini. Ovo čovječanstvo danas samo sebe postavlja kao naj­veću cjelinu čitave zbiljnosti, hoće preobraziti samo sebe u po­svemašnju humanost, te se više ne može pouzdati ni u kakvu drugu pomoć osim one koju daje samo sebi. Na taj način ono sebe uništava upravo u svojoj humanosti. Upravo dok naviješta posvemašnju i puku čovječnost, razgrađuje čovjekovu čo­vječnost – to doživljavamo sa svih strana. Ni čovječanstvo kao cjelina nije autarkično, nego upućuje iznad sama sebe.

Nitko ne postaje sam od sebe ni kršćanin ni čovjek. To se ne postiže vlastitim učinkom. Koliko god nam to i danas zvučalo strano, neophodno je potrebno da se vjernički otvo­rimo Božjemu djelovanju.

Nitko ne postaje sam od sebe kršćanin, a to onda također znači da se kršćaninom može postati samo u zajednici vjer­nika, u uskoj uzajamnosti zajedničke vjere i molitve. Kako smo upravo čuli u evanđelju, za biti-kršćanin neophodno je potrebna i “tiha sobica”, osamljenost onoga koji se bori i vjeruje, koji se izlaže Božjemu licu. Ali, ne samo to. Biti-kršćanin zahtijeva i biti zajedno. Bog dolazi k ljudima samo preko ljudi. Čovjek je i na duhovnom području nedovršeno biće; i na duhovnom području vrijedi da mi ljudi možemo opstojati samo u uzajamnoj ovisnosti, u uzajamnom biti je­dan za drugoga. Mislim da bismo ovdje morali konačno doći do točke u kojoj ćemo nadići modernu iluziju kako je religija nešto najintimnije što rješavamo sami sa sobom i što ne smije ući u područje javnoga. Kada vjeru tako smještamo u ne­stvarnu duhovnost, najprije njoj samoj oduzimamo zbiljnost, ali time i uzajamnom ophođenju ljudi oduzimamo njegov najdragocjeniji moment. Nastaje puki pojedinac na jednoj i puki kolektiv na drugoj strani. Zajedništvo, u kojemu poje­dinac ostaje on sam i u kojemu se istodobno događa susret s onim što je uistinu ljudsko u čovjeku, ne stvara se ondje gdje čovjek ono najdublje što ima pridržava za samoga sebe. A ipak je čovjeku potrebno takvo zajedništvo, da bi mogao biti on sam. Stoga se odavde pred nas postavlja zadaća da svoju najdublju nutarnjost učinimo i javnom, da je unosimo u svijet oko nas, kojemu će utiskivati svoj pečat. Do nas je da ne dopustimo da svijet postane bezbožan, nego da mu priopćimo Boga svojom vjerom.

Vrijeme posta

Pored ove zadaće javnosti vjere, ostaje, dakako, u pot­punosti postojati i zadaća njezine nutarnjosti. Ovdje kona­čno nailazimo na onu zadaću koju naznačuje njemačka riječ “post”. Da bi netko postao kršćaninom neophodno je po­trebna i snaga prevladavanja, pružanje otpora prirodnoj sili teži pukoga životarenja. Život u najopćenitijemu smislu mo­žemo ukratko definirati kao “napor protiv sile teže”. Život je samo ondje gdje je napor protiv sile teže, a gdje se taj napor ugasi, tu se gasi i život. Ako to već vrijedi na biološkom po­dručju, još više vrijedi na duhovnom. Čovjek je biće koje ne postaje ono samo po samomu sebi. To ne postaje kada se jednostavno pusti, kada se prepusti prirodnoj sili teži svoje­ga pukog životarenja, nego postaje on sam jedino u hrvanju protiv sile teže pukoga životarenja, snagom discipline, koja zna pronaći slobodan prostor usred svakodnevnih obveza, koja se oslobađa prisile ciljeva i nagona. Naš je svijet toliko ispunjen površnostima da smo uvijek u opasnosti vidjeti još samo dijelove, a ne i cjelinu. Potrebno je nadvladati sebe da bismo vidjeli dubinu i oslobodili se diktature površnoga.

U korizmenom predslovlju Crkve stoje neobične riječi: “Jejunio mentem elevas – postom uzdižeš duh”. Kada smo prije 25 godina svi mi, protiv svoje volje, uvedeni u post, osjećali smo te riječi gotovo kao ironiju. Osjećali smo kako post priječi duh da bude slobodan spram sama sebe. Ali, kada se danas toga prisjetimo, kada svoju sadašnju sitost usporedimo s tadašnjom gladi, primjećujemo ipak koliko su te riječi istinite. Postajemo svjesni da smo u ono vrijeme, u nekim vidovima, bolje vidjeli nego danas. Postajemo svjesni da posve sit čovjek, koji više uopće ne gladuje, postaje slijep i gluh. Zamjećuje još jedino sa­ma sebe. Kad smo jednom otkrili tu istinu, možda počinjemo na nov način shvaćati i slike Svetoga pisma, koje su preuzete u liturgiju krštenja: sliku čovjeka koji je slijep pred Bogom; čovjeka koji je gluhonijem, koji više nije u stanju zamjećivati sebe i svoj svijet. Postajemo svjesni da nam je potrebna ona stvarnost koja je naznačena riječju “post”.

Istina je da se danas posti na razne načine: iz medicin­skih, estetskih i drugih razloga. I to je dobro. Ali, samo ta­kav post ipak nije dovoljan za čovjeka. Jer, cilj takvoga posta uvijek ostaje vlastito “ja”. On ne oslobađa čovjeka od njega samoga, nego je upravo tu jedino za njega. No, potreban mu je post, odricanje, koje ga oslobađa od njega samoga, koje ga oslobađa za Boga, a tako i za druge. Stoga je poziv koji nam korizma upravlja vrlo neugodan. Ali, tko je donekle budan za situaciju današnjega čovjeka – za svoju vlastitu situaciju! – zna također koliko nam je neophodno potreban ovaj poziv na stvaran, a ne egoističan post.

Da kršćanski post treba biti oslobađajuće odlaženje od vla­stitoga “ja”, uvijek je u sebi uključivalo i zahtjev da vrijeme posta mora biti vrijeme plodno dobrim djelima. “Dobra djela” – kada to danas čujemo, lako ćemo se, već prema temperamentu, ili na­smijati ili namrštiti čelo. Ali, ne bismo to smjeli olako shvatiti. Trebali bismo baciti pogled na narode koji gladuju po čitavom svijetu, i možda će nam takav smijeh brzo zamrijeti na usnama. Jer, tada ćemo postati svjesni da ne možemo imati milostivog Boga dok smo god siti, a drugi oko nas gladuju.

Crkva u hodu kroz pustinju

Dopustite mi da ovim promišljanjima, koja polaze od krštenja, pridodam još jedan drugačiji način promatranja. Crkva u svojemu liturgijskom jeziku vrijeme u koje smo stupili na Čistu srijedu naziva “quadragesima”, vrijeme od četrdeset dana. Time nas uz pomoć tipološkoga tumačenja Pisma želi uvrstiti u jedna duhovni okvir. Četrdeset je godina Izrael išao kroz pustinju; četrdeset je dana Ilija hodao do Božjega brda Horeba; četrdeset je dana Isus postio u pustinji. U ovomu broju četrdeset postaje razvidan jedan duhovni kontekst koji ne može završiti vremenom Biblije, nego ostaje značajan i onkraj njega, tako da Crkva upravo tijekom ovih dana pokušava održati njegovu aktualnost i učiniti ga prisutnim za nas.

Upitajmo dakle: što se podrazumijeva ovim nizom broja četrdeset? U kasno doba Izraela četrdeset se godina hoda­nja kroz pustinju takoreći poimalo kao vrijeme prve ljubavi između Boga i Izraela; kao vrijeme velike temeljne objave; kao vrijeme u kojemu je Bog sa svojim narodom stajao oči u oči, govorio mu, iz dana u dan davao upute za njegov put. U tomu se vidjelo vrijeme u kojemu je Bog takoreći prebivao usred Izraela, kad je išao pred njim kao oblak i ognjeni stup, sam ga svaki dan hranio manom i davao mu vodu iz stijene. Tako se godine prolaska pustinjom pojavljuju kao vrijeme posebnoga izabranja, posebne blizine i direktnoga odnosa s Bogom. S povijesno-religijskoga gledišta, u tomu je zasigur­no dosta toga ispravnoga, jer se čini kako je nomadski život u pustinji bio prvo mjesto otkrivanja monoteističke vjere. Da je upravo svijet – u kojemu čovjek oko sebe ima samo pusti­nju i samo nebo iznad sebe, u kojemu se ne može povući ni u kakvo sklonište ili kućište, pobožanstveniti ga i obožavati, nego je svaki dan iznova izložen praznini i nepoznanicama – Izraelca prisilio da traži jedino Boga, koji u rukama drži sav svijet, koji posvuda može biti uz čovjeka, poznavati ga i pomagati mu svojom stvarateljskom moću, gdje god on bio.

Vrijeme pustinje – vrijeme posebne blizine Bogu. Ako se, dakako, čita izvješće o Izraelovu hodu kroz pustinju u Bi­bliji, zadobiva se drugačija slika. Ovdje se vrijeme pustinje pojavljuje kao vrijeme krajnjih pogibelji i kušnji; kao vrijeme kada Izrael mrmlja protiv svojega Boga, kada je nezadovo­ljan njime, kada bi se htio vratiti poganstvu; kao vrijeme u kojemu luta, vrti se u krug i ne nalazi puta; kao vrijeme u kojemu sam sebi podiže svoje bogove, jer mu daleki Bog ne može biti dovoljan.

Iznenađujuće je da istu dvoznačnost vremena pustinje nalazimo i u samoga Isusa. Nakon svojega krštenja, u koje­mu je na sebe uzeo usud Božjega sluge, usud onoga koji je sama sebe razvlastio i zauzima se za druge, odlazi u pustinju, u neposredan odnos s Ocem, da bi u jedinstvu s njim primio slobodu od sama sebe i slobodu za druge. Ovaj se proces uvijek iznova ponavlja u čitavu njegovom životu: on uvijek iznova odlazi u pustinju, u osamljenost s Ocem, da bi, po­lazeći odatle, odlazio k ljudima. Ali i za njega je ovo vrijeme posebne blizine vrijeme izloženosti, u kojemu ga salijeće kuš­nja; kušnja da se radije odrekne nemoćne riječi i nezaštićene ljubavi, i da umjesto toga ljudima dadne ono što sami hoće: kruh i senzaciju, trijumf političke moći koja, kako se čini, jedina može zajamčiti izbavljenje čovjeka.

Kada sve to čujemo, moramo jamačno reći da je u tomu opisana i naša situacija. Crkva je danas na sasvim nov način poslana da uđe u ovaj okvir od 40 dana, u vrijeme pustinje. Ona je izgubila tolika zemaljska prebivališta i sigurnosti. Či­ni se da više ne vrijedi ništa od onoga što je ona donosila. Či­ni se da je oko nje još samo pustinja koja ju stalno prisiljava na hodočašćenje, a čini se da je i sam Bog još samo daleki oblak koji iščezava kad ga želimo dodirnuti. I Crkvu našega vremena, Crkvu u pustinji, salijeću pustinjske halucinacije i kušnje. I njoj se preporučuje, budući da je daleki Bog postao tako nedohvatljiv, da pokuša s onim bližim, da svjetovnost proglasi kršćanskom, da poistovjećivanje sa svijetom tumači kao pravo služenje Isusu Kristu – kao što se i zlatno tele pri­kazivalo kao sliku Jahve, kao konačno pronađen pravi kult dalekoga Boga koji je sada postao blizak. I Crkvi se sve gla­snije i sve hitnije nameće pokušaj da tako daleko i nestvarno otkupljenje po riječi zamijeni dohvatljivijim otkupljenjem kruhom i sigurnim putem politiziranja.

Crkva u pustinji, Crkva u četrdesetnici (quadragesima) – to je naše iskustvo: izloženost praznini, svijetu koji je, kako se čini, postao nereligiozan, koji je ostao bez riječi, slike i tona. Izložena svijetu u kojemu je nebo iznad nas postalo mračno, daleko i nedohvatljivo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

No, unatoč tomu, i nama, i današnjoj Crkvi, ovo vrijeme pustinje može postati vrijeme milosti, u kojemu će iz muke udaljenosti izrasti nova ljubav. Ako ponekad imamo tjeskoban osjećaj da će mana naše vjere dostajati još samo za da­našnji dan, On nam je daje svaki dan iznova, ako mu mi dopustimo da nam je dadne. I ako moramo živjeti u svijetu u kojemu se Boga može susresti još samo kao mrtvoga Boga, on može učiniti da i iz mrtve stijene provre živa voda.

Crkva u korizmi (quadragesima), u “četrdeset dana” pu­stinje. Mislim da bismo se u ovomu korizmenom vremenu trebali iznova odvažiti da ovu svoju situaciju prihvatimo u strpljivosti i vjeri, da bez straha tražimo skrivenoga Boga. Budemo li i dalje hodali strpljivo i s vjerom, i za nas može iz ove tame zasjati novi dan. I Božji će nam jasan svijet, izgu­bljeni svijet slika i zvuka, biti iznova darovan: novo jutro u dobromu Božjem stvorenju. Amen.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Dogma i navještaj” Josepha Ratzingera. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 6. ožujka 2019.

Možda vam se svidi