Sveti je Pavao duboko svjestan da je Krist apsolutno originalan, da je jedinstven i neponovljiv. Da je samo mudrac poput Sokrata, da je “prorok” kao Muhamed, da je “prosvijetljen” kao Buddha, bez sumnje ne bi bio ono što jest. A jest jedini posrednik između Boga i ljudi.

Foto: L’Osservatore Romano

Riječi koje ćete pročitati su izvorne riječi sv. Ivana Pavla II., iz prve autorske knjige koje je napisao jedan Papa, a koja je postala svjetski bestseler. Radi se o knjizi „Prijeći prag nade“ u kojoj je pitanja Papi postavljao poznati novinar Vitorio Messori.

S“problema” Boga prijeđimo na “problem” Isusa, što ste Vi, uostalom, već učinili. Zašto Isus ne bi mogao biti samo neki mudrac, poput Sokrata? Ili prorok poput Muhameda? Ili prosvijetljeni, kao Buddha? Kako zastupati nečuvenu tvrdnju da je taj Židov, osuđen na smrt u nekoj nepoznatoj pokrajini, Sin Božji, iste biti kao i Otac? Ta kršćanska tvrdnja, zbog svoje radikalnosti,ne nalazi paralele ni u jednoj drugoj vjeri. Sam sveti Pavao to naziva “sablazan i ludost”.

Sveti je Pavao duboko svjestan da je Krist apsolutno originalan, da je jedinstven i neponovljiv. Da je samo mudrac poput Sokrata, da je “prorok” kao Muhamed, da je “prosvijetljen” kao Buddha, bez sumnje ne bi bio ono što jest. A jest jedini posrednik između Boga i ljudi. Posrednik je zato što je Bog-čovjek. U sebi nosi čitav nutarnji svij et božanstva, sve Trojstveno otajstvo i,ujedno, otajstvo života u vremenu i u besmrtnosti. Pravi je čovjek. U njemu se božansko ne miješa s ljudskim. Ostaje nešto bitno božansko.

Ali Krist je, istodobno, tako ljudski! Zahvaljujući tome čitav ljudski svijet, čitava povijest čovječanstva u njemu nalazi svoj izražaj pred Bogom. I ne pred nekim dalekim, nedostižnim Bogom, nego pred Bogom koji je u njemu: dapače, koji je On sam. To ne postoji ni u jednoj religij i, i još manje, u nekoj filozofiji. Krist je neponovljiv! Ne govori samo, kao Muhamed, obznanjujući načela vjerske discipline kojih se trebaju pridržavati svi štovatelji Božji. Krist nije ni mudrac u smislu u kojemu je to bio Sokrat, čije slobodno prihvaćanje smrti u ime istine ima sličnosti sa žrtvom na križu.

Još manje je sličan Buddhi s njegovom negacijom svega stvorenoga. Buddha ima pravo kada ne vidi mogućnost spasenja čovjeka u stvorenome svijetu, ali ima krivo kada zbog toga odbija svemu stvorenju bilo kakvu vrijednost za čovjeka. Krist to ne čini i ne može to činiti jer je vječni svjedok Oca i one ljubavi koju Otac od početka ima za svoje stvorenje.

Stvoritelj od početka vidi višestruko dobro u stvorenju, vidi to osobito u čovjeku stvorenu na njegovu sliku i priliku: vidi to dobro, na neki način, kroz utjelovljenoga Sina. Vidi ga kao zadaću za svoga Sina i za sva razumna bića. Uzdižući se do granica božanskoga viđenja mogli bismo reći da Bog to dobro vidi osobito u Sinovoj muci i smrti. To će dobro biti potvrđeno uskrsnućem, koje je doista početak novoga stvaranja, ponovna pronalaženja svega stvorenoga u Bogu, konačne sudbine svih stvorenja. I takva se sudbina izražava u činjenici da će Bog biti “sve u svemu” (1 Kor 15,28).

Krist se od početka nalazi u središtu vjere i života Crkve. U središtu je i crkvenoga učiteljstva i teologije. Što se tiče crkvenoga učiteljstva, treba se prisjetiti čitava prvoga tisućljeća, počev od Prvoga sabora u Niceji, preko onih u Efezu i Kalcedonij i, pa sve do Drugoga nicejskog sabora koji je posljedica prethodnih. Svi sabori iz prvoga tisućljeća vrte se oko otajstva Presvetoga Trojstva, uključujući proizlaženje Duha Svetoga, ali svi su, u korijenu, kristološki. Otkada je Petar ispovjedio: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga” (Mt 16,16), Krist se našao u središtu vjere i života kršćana, u središtu njihova svjedočanstva, što se često završilo prolijevanjem krvi. Zahvaljujući ovoj vjeri, Crkva je sve više rasla unatoč progonima. Vjera je postupno učinila kršćanskim antički svijet. Pa iako se kasnije javila opasnost od arijanizma, prava vjera u Krista, Boga-čovjeka, prema Petrovoj ispovijesti kod Cezareje Filipove, nije prestala biti središtem života, svjedočanstva, kulta i liturgije. Moglo bi se govoriti o kristološkoj usmjerenosti kršćanstva nastaloj od sama početka.

To se, prije svega, odnosi na vjeru i živu predaju Crkve. Njezin osobit izraz nalazimo u marijanskome kultu i mariologij i: “Začet po Duhu Svetomu, rođen od Marije Djevice” (Vjerovanje). Marijanstvo i mariologija Crkve samo su još jedan vid spomenute kristološke usmjerenosti. Da, to nikada ne treba prestati ponavljati. Unatoč nekim konvergentnim vidovima, Krist ne sliči ni Muhamedu ni Sokratu ni Budi. Posve je originalan i neponovljiv. Kristova originalnost, označena u riječima koje je izgovorio Petar kod Cezareje Filipove, središte je vjere Crkve izražene u Vjerovanju: “Vjerujem u Boga, Oca Svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, i u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetomu, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan; sašao nad pakao; treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca Svemogućega.”

To takozvano Apostolsko vjerovanje izraz je Petrove vjere i vjere čitave Crkve. Od IV. stoljeća ući će u katehetsku i liturgijsku uporabu Nicejsko-carigradsko vjerovanje koje mu proširuje učenje. Proširuje ga poradi veće svijesti do koje Crkva dolazi, prodirući postupno u helenističku kulturu i otkrivajući s više jasnoće nužnost za odgovarajućim i prihvatljivim doktrinalnim izričajima za ondašnji svijet. Dakle, u Niceji i Carigradu potvrđeno je da je Isus Krist “jedinorođeni Sin vječnoga Oca, rođen, a ne stvoren, istobitan s Ocem, po kome je sve stvoreno”. Takve formulacije nisu samo plod helenizma; one potječu izravno iz apostolskoga naslijeđa. Ako želimo tražiti njihov izvor, nalazimo ga, prije svega, kod Pavla i Ivana.

Pavlova kristologija izvanredno je bogata. Njegovo je ishodište događaj koji se zbio na vratima Damaska. Tom je prilikom mladi farizej oslijepio, ali je, istodobno, očima duše vidio svu istinu o uskrsnulome Kristu. Tu je istinu poslije izrazio u svojim poslanicama. Riječi Nicejskoga vjerovanja samo su odraz Pavlova nauka. One, uz to, sadrže i Ivanovo naslijeđe, posebno naslijeđe sadržano u Prologu (usp. Iv 1,1–18), ali ne samo tu. Čitavo njegovo Evanđelje, kao i poslanice, svjedočanstvo su Riječi Života, onoga “što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što… ruke naše opipaše” (1 Iv 1,1).

Pod nekim vidom Ivan se može prije nazvati svjedokom nego Pavao, iako Pavlovo svjedočanstvo ostaje posebno uzbudljivo. Važna je ova usporedba između Ivana i Pavla. Ivan piše kasnije, Pavao prije. Dakle, kod Pavla treba tražiti prve izričaje vjere. I ne samo kod Pavla, nego i kod Luke, koji je bio Pavlov sljedbenik. Doista, kod Luke nalazimo rečenicu koja bi se mogla smatrati gotovo mostom između Pavla i Ivana. Tu mislim na riječi koje je Krist izgovorio – kako bilježi Evanđelist – “uskliknuvši u Duhu Svetomu” (usp.Lk 10,21): “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima… Nitko ne zna tko je Sin – doli Otac; niti tko je Otac – doli Sin i onaj kome Sin hoće da objavi” (Lk 10,21–22). Luka tu kaže isto što Matej stavlja u usta Isusu koji se obraća Petru: “Jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima” (Mt 16,17). No ta Lukina tvrdnja nalazi odjeka u riječima Ivanova Prologa: “Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani” (Iv 1,18).

Uostalom, ta se evanđeoska istina susreće u tolikim odlomcima Ivanova Evanđelja da ih se, u ovome trenutku, teško svih sjetiti. Kristologija Novoga zavjeta je “prava bomba”. Sveti oci, velika skolastika, teologija sljedećih stoljeća, samo su se, uvijek s novim čuđenjem, vraćali naslijeđenoj baštini da bi je postupno razvijali i produbljivali.

Vi se možda sjećate da se moja prva enciklika o Otkupitelju čovjeka (Redemptor hominis) pojavila nekoliko mjeseci nakon mojega izbora, 16. listopada 1978. To znači da sam njezin sadržaj zapravo nosio u sebi. Samo sam, na neki način, morao “kopirati” iz sjećanja i iskustva ono od čega sam već živio na pragu pontifikata.

To naglašavam jer enciklika je, s jedne strane, potvrda tradicije škola iz kojih sam potekao i, s druge, dušobrižničkoga stila na koji se ona poziva. Otajstvo je otkupljenja gledano očima velike obnove čovjeka i svega što je ljudsko i što je ponudio Sabor, osobito u Gaudium et spes. Enciklika želi biti velika himna radosti zbog činjenice da je čovjek otkupljen od Krista: otkupljen u duši i tij elu. To otkupljenje tijela našlo je poslije poseban izraz u nizu kateheza srijedom: “Muško i žensko stvori ih”. Možda bi bilo bolje reći: “Muško i žensko otkupi ih.”

Preuzeto iz knjige: Ivan Pavao II. Prijeći prag nade, Verbum Split, 2009.

Više o knjizi možete saznati na linku.