Svaki je čovjek u svome životu došao ili će doći u priliku kada će moliti čudo od Gospodina. Potreba za čudom je zapravo jedno normalno ljudsko iskustvo. I sam naziv nam tako sugerira. Riječ čudo dolazi od latinske riječi mysterium, od grčke mysterion, što znači i biti u tišini, u šutnji. A u životu svakoga tko je susreo Boga dogodio se taj trenutak duboke tišine pred Gospodinom, pred nečim što nam je odlučio objaviti. Može se raditi i o divljenju nad ljepotom stvorenoga. I o nebrojeno drugih prilika.

Kada želimo oponašati nekoga tko je začuđen radimo upravo to: gestu širokog otvaranja ustiju pri čemu je glas izostavljen. Kao da pred stvarnosti većoj od nas samih ne nalazimo nikakve riječi. Nemalo puta takva šutnja obavija život onih koji su tek doživjeli obraćenje, dok istovremeno okolina primjećuje neku promjenu. Zanimljivo je da i Isus u Evanđelju nekad zahtijeva od pojedinaca kojima se objavio nekim čudom da ostanu u tišini.

Čuda jesu čuda jer putem njih spoznajemo nešto više o Bogu, o našoj potrebi za Njim, o našoj malenosti. Kad Isus ozdravlja uzetoga prvo mu govori da su mu oprošteni grijesi. Kada je Petar doživio čudo od Isusa koji je napunio ribama inače prazne mreže, on ne zahvaljuje Isusu samo na tom čudu nego mu govori neka se udalji od njega jer je grješnik. Isus mu na to odgovara da će od sada loviti ljude. Dakle čudo izaziva stanje „malenosti“ u čovjekovoj duši koja je onda u stanju primiti sve od Boga. Iako bi na prvi pogled moglo izgledati drugačije, ali i pustinja života djeluje na isti način kao i čudo ako dopustimo Božjoj milosti da nas vodi. Nekad su potrebna čuda da bismo se vratili na pravi put i Bogu, da bismo Ga upoznali, a nekad su potrebne pustinje života kako bismo se u tim pustinjama naučili živjeti od Boga. Poput Izraelaca u pustinji koji su morali naučiti ovisiti o Njemu i učvrstiti na taj način svoju vjeru. No i čudo i pustinja u stanju su proizvesti u čovjekovu duhu ono stanje „malenosti“, onu ovisnost o Bogu od kojega onda čovjek može sve očekivati, jer je naučio očekivati sve od Njega.

Nekad pustinja zna toliko plašiti da ne vjerujemo da od nje može izići išta dobroga za nas. Nekad je u tim trenutcima kada Bog „šuti“ potrebno i da duhovnik priča. Duhovni pisac otac Jacques Philippe tvrdi u svojoj knjizi o duševnom miru kako ni najveći duhovnici nekada nisu sami dobivali Božje svjetlo koje im je bilo potrebno da se suoče s različitim životnim iskušenjima. I oni su trebali svećenika da im donese Isusovo svjetlo. Stoga nismo ni mi time izuzeti. Vjerujmo da nas kroz svećenika sam Bog vodi i da ta pustinja nije uzaludna.

U spomenutoj priči iz Evanđelja u kojoj Isus ozdravlja uzetoga naglasak je na opraštanju grijeha: „…, a on odmah ustade pred njima, uze ono na čemu je ležao, te ode kući slaveći Boga“. Pravo slavlje dolazi upravo jer nam je čudo objavilo koliko nam je Bog blizu i da brine o nama, da nas ne napušta u našoj bijedi i grijehu nego dolazi kako bismo našli svoje ispunjenje u Njemu i njegovim darovima.

Ponekad ljudi koji su molili za čudo tjelesnog ozdravljenja svjedoče da su, kad se čudo i nije dogodilo onako kako su priželjkivali, doživjeli čudo prihvaćanja i hodanja kroz život s vjerom u Boga. Često kada nam život nešto uskrati čini nam se kako nam je to bila najvažnija stvar u životu. No u tome valja biti oprezan: kada neko prolazno dobro, a to podrazumijeva sve ono što imamo ovdje na zemlji, zauzme prvo mjesto na listi prioriteta, u trenutku kad nam ga život uskrati upast ćemo u veliku nevolju. Samo Bog nam nikada neće uskratiti samoga sebe i zato nastojmo tražiti od Njega snagu u teškim trenutcima.

I sama sam to doživjela u trenutku kad je zdravlje zakazalo. Baš meni koja sam se uvijek brinula oko zdravlja. U velikome strahu zbog simptoma: trnjenje ruku, vrtoglavice, osjećaj nesvjestice, odlazim doktoru no, srećom, i duhovniku. Sjećam se da sam se i začudila nad riječima duhovnika koji mi se inače ranije nije nikada tako obratio i koji me pitao “Što nije u redu?“ i zašto sam došla. A naravno dolazila sam radi ispovijedi i razgovora. No taj put i radi zdravlja. Tada mi daje sakrament bolesničkog pomazanja. I zaista sam taj dan proživjela s manjim ispoljavanjem spomenutih simptoma i većom utjehom. No simptomi su potrajali neko vrijeme, nekoliko mjeseci. To vrijeme je bilo dostatno da me Bog, kroz pouke koje sam dobivala od duhovnika, osnaži u vjeri. Odlazim i na potrebne pretrage. Nakon primljenog bolesničkog pomazanja duhovnik odlučuje da ću dolaziti češće na razgovor, svaki tjedan ako je moguće, a na početku i više puta tjedno, a ja odlučujem da ću pokušati ne uzimati lijekove za epilepsiju koje su doktori pripisali, jer se ne radi o epilepsiji, kako su i sami doktori utvrdili – no svejedno lijek je mogao samo ublažiti simptome. I vjerujem da Bog stavlja riječi duhovniku u usta, koje će me trgnuti i istrgnuti iz zabrinutosti: „Što ti vrijedi da i odmah ozdraviš kad bi ostala ista?“ Zaista sam shvatila da Bog ne želi našu patnju i da je možda ovo prilika koju imam da mu se više približim. I zaista je bilo tako, i to u Godini vjere, koja mi inače možda ništa posebno ne bi značila. Po riječima duhovnika Bog mi je želio pokazati u toj kušnji da trebamo „ići kroz život kao da hodamo po vodi“. I ta slika mi je ostala. U to vrijeme doznajem o duhovnim vježbama u svakodnevnom životu i potaknuta većom željom za Božjom riječi, krećem i otkrivam da je Bog živi Bog koji i meni osobno progovara. I da je riječ u Evanđelju živa riječ.

Kad bi nas npr. Bog ozdravio čim nam je zdravlje i malo narušeno a da nije zahvatio dublje u našu nutrinu, možda bi naš pogled ostao usmjeren na zdravlju kao na apsolutnom dobru i najvišem prioritetu u životu. No što nam vrijedi i kad bismo odmah ozdravili ako bismo ostali isti. Možda bismo nakon toga zapali u novu, još veću kušnju koja bi nas potpuno slomila. U kušnji je moguće shvatiti da Bog želi da naš duh počne težiti za višim stvarima, da nas želi poučiti kako ostati čvrsti u kušnjama, kako se osloboditi raznih navezanosti. Želi da se s hrabrošću i jakošću suočavamo s vlastitim strahovima i slabostima. Bog želi da pobijedimo u životu!

Veličina čuda leži u tome što je nekome u datom povoljnom trenutku otvorilo vrata vjere. Mislim da će se svatko složiti da nismo uvijek u stanju primiti čuda, da bismo sve „prokockali“. Isus u jednoj prispodobi govori kako se treba radovati dok je zaručnik s nama jer će doći dani kada će nam zaručnik biti otet, što ne znači da nas Bog napušta ili se igra skrivača. Nekad se moramo i pripremiti za zaručnika i njegove darove. Kako Isus tvrdi, ne može „novo vino u stare mjehove“, nego „novo vino u nove mjehove“. Kao te posude i mi trebamo nekada napraviti mjesta za nove darove. I to se nekad događa upravo u pustinji. U kojoj trebamo hodati uvjereni da nas Bog priprema kako bi se još više očitovao u našem životu i kako bi izvukao neko dobro i iz kušnji kroz koje prolazimo.

Nemoguće je da se uvijek osjećamo ispunjenima kao na dan svatova. Uslijede i bolne kušnje koje nas ipak mogu ojačati. Zato ne treba gubiti povjerenje u Boga i misliti da nam nešto uskraćuje. Kao učenici koji su se bojali da će potonuti misleći da je Isus zaspao. Kada to ne shvaćamo u nas se uvlači nemir, razočaranje, nestrpljivost, mislimo da tonemo i da je Bog „zaspao“. Isus želi da imamo život u izobilju, i zato upitan o postu odgovara: „Zar možete prisiliti svatove da poste dok je zaručnik s njima?“

Svatko će iskusiti i čuda i pustinje u vlastitome životu koje upravo njemu nešto govore. Bog se ne zaustavlja ni na čudu ni na pustinji nego uvijek želi ići dalje u našoj izgradnji. Želi da se konstantno razvijamo i u tome koristi sve prilike u našem životu i sve „okreće na dobro“. Ni čudo ni pustinja nemaju svrhu same za sebe: dok patnju nitko ne priželjkuje samome sebi (kako je rekao svećenik i pisac Henri J. M. Nouwen „Iako razbijena čaša može blistati, samo će budala razbiti čašu da se sjaji!) ni čudo ne treba uzvisivati ako nam ono nije u stanju pružiti uvid u veće stvarnosti od onoga što je prolazno u našem životu, i čemu će prije ili poslije doći kraj. Kako Nouwen nadalje tvrdi, često nam se čini da smo u kušnjama i pustinjama života „zastali i kako nismo imali što ponuditi drugima“ jer smo i sami otkrili vlastitu bijedu, no kasnije kad gledamo na takva razdoblja uviđamo da „smo baš tada postali kadri davati više“. Patnja nije bila uzaludna.

Jasmina Marijanović | Bitno.net