Crkva, prije svega, traži oproštenje pred Bogom jer samo Bog može oprostiti grijehe. Ali i pred onima koji se osjećaju povrijeđenima djelovanjem njezinih članova. Crkva se je već više puta javno ispričala po Papi, Kristovu namjesniku na zemlji; primjerice, svi pamtimo kako je Jubilarne godine 2000. sveti Ivan Pavao II. iskreno zatražio oproštenje priznajući grijehe članova Crkve i pozivajući kršćane da “pred Bogom i onima koje su svojim ponašanjem povrijedili priznaju svoje propuste”.

Poslije je Međunarodna teološka komisija objavila tekst Pamćenje i pomirenje. Crkva i krivnje prošlosti kako bi protumačila točno značenje toga čina traženja oproštenja. Ondje su postavljena neka pitanja: Zašto uopće poduzimati takve čine? Tko su odgovarajući subjekti? Što je njegova svrha i kako je odrediti ispravno povezujući povijesni sud i teološki sud? Tko su njegovi primatelji? Koje su moralne implikacije? Kakvi su mogući učinci na život Crkve i na društvo?

Nije uvijek lako uobličiti pravilan povijesni sud o prošlosti. Doista, u tome često odmažu postojeće predrasude.

U isti mah potrebno je razbistriti da se to priznanje grijeha treba staviti u okvir priznanja Božje slave. Priznajući svoj grijeh Crkva treba, prije svega i na prvomu mjestu, priznati slavno Božje djelovanje.

S druge strane, traženje oproštenja treba se shvatiti u kontekstu tolikih progona koje su kršćani pretrpjeli tijekom povijesti. Povijest Crkve nije sramotna povijest kojoj je potrebna isprika. Upravo suprotno, to je povijest milosti, obilježena svjedočanstvima tolikih svetaca, od kojih su mnogi bili mučenici. Činjenica kao što je sama evangelizacija američkoga kontinenta može biti prilika da se istaknu neke zablude i grijesi, kojih je bilo, ali nadasve da zahvalimo za taj izvrstan vjerski i civilizacijski događaj kojim su malobrojni Europljani, ponajprije Španjolci iz 16. stoljeća, tomu “novom svijetu” velikodušno, pa čak i junački, dali ono najbolje što su imali, to jest svoju vjeru. Što bi bio Meksiko bez pobožnosti Gospi Guadalupskoj? Gdje bi Amerika bila bez izvrsna kulturalnoga djelovanja njezinih sveučilišta koja su nastala u okrilju Crkve? Katoličanstvo će biti zauvijek zaduženo misionarskim i evangelizatorskim poticajem Španjolske.

Gledano s toga motrišta traženje oproštenja Crkve ima vrijednost primjera i onu proročku, kako za ostale religije, tako i za vlade i druge društvene čimbenike. Neobično je kako slična isprika gotovo nikada nije došla iz ostalih društvenih područja. Mislim na, primjerice, sadašnje krajnje liberale koji nastavljaju stopama liberala 19. stoljeća koji su toliko svesrdno Crkvi dokinuli građanske slobode; ili na komuniste i radikalne političare koji su nametali strančarske zakone poput Meksičkoga ustava iz 1917. ili “Callesova zakona” iz 1926., koji su vodili do strašnoga “Rata cristera” u toj zemlji, s tisućama mrtvih; kao i na političare krajnje desnice, nasljednike nacionalsocijalizma ili fašizma; ili, napokon, na one koji su svim sredstvima nastojali ukloniti kršćanstvo iz javnoga prostora, onih koji su zastupajući navodnu slobodu govora poticali, podnosili ili podržavali podle napade na Crkvu, na one koji su krali crkvena dobra ili su se njima okoristili kao nasljednici, i na tolike druge, da ne nastavljamo s primjerima, koji nikada nisu zatražili oproštenje.

Time se, da ponovim, ne nastojimo opravdati ili osloboditi krivnje. Kao što je rekao sveti Ivan Pavao II., to čišćenje pamćenja jest “čin hrabrosti i poniznosti u priznavanju nedostataka koje su počinili oni koji su se nazivali i nazivaju se kršćanima” i temelji se na uvjerenju da “zbog veze koja nas, u Mističnomu Tijelu, ujedinjuje jedne s drugima, svi nosimo teret zabluda i krivnji onih koji su nam prethodili, čak i ako nismo osobno odgovorni i ne pokušavajući time staviti se namjesto Božjega suda”.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Razgovor o nadi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.