Svakom čovjeku, Filotea, iskazuj ljubav, veliku i iskrenu, ali prijateljstvo sklapaj samo s kojima možeš razmjenjivati kreposne stvari; a što uzvišenije budu kreposti to će i prijateljstvo biti savršenije. Bude li se vaše prijateljstvo temeljilo na razmjeni spoznaja s područja znanosti, ono će svakako biti vrlo pohvalno; a bit će to još više ako mu u središtu budu kreposti kao razboritost, samozatajnost, jakost i pravednost. Ako je u pak u žarištu vašeg prijateljstva međusobno poticanje na ljubav, pobožnost, kršćansku savršenost, Bože, kako li će ono dragocjeno biti! Bit će izvrsno jer od Boga dolazi i Bogu smjera, jer vas sam Bog u njemu povezuje, i vječno će u Bogu trajati. O, kako je lijepo ljubiti na zemlji onako kako se na nebu ljubi, i naučiti se milovanju na ovome svijetu onako kako ćemo to navijeke činiti na onom! Ne govorim ovdje o ljubavi koju smo dužni iskazivati svakome čovjeku; govorim o onoj duhovnoj, po kojoj dvije ili više duša međusobno razmjenjuju pobožnost, duhovna čuvstva i u duhu postaju jedno. S pravom takve duše mogu pjevati: O, kako je dobro i lijepo kad braća skupa stanuju!Da, jer dragocjena pomast pobožnosti uzajamno, bez prestanka, kaplje iz jednog srca u drugo, pa možemo reći da je Bog na ovo prijateljstvo prosuo svoj blagoslov i udahnuo mu život za sve vjekove vjekova.

Prema ovome, sva mi se druga prijateljstva čine njegovom pukom sjenom; a njihove veze kao da su lanci od stakla ili crnog jantara usporede li se s vezama svete pobožnosti koje su od suhog zlata.

Kad svojom voljom sklapaš prijateljstva, sklapaj samo takva; no, ne raskidaj i ne preziri ona koja moraš njegovati po prirodi ili zbog ranijih obveza, kao što su prijateljstvo s roditeljima, rođacima, dobročiniteljima, susjedima i drugima; govorim samo o prijateljstvima koja sama odabireš i svojom voljom sklapaš.

Mnogi će ti možda reći kako nije dobro vezivati se bilo kakvim sklonostima ili prijateljstvom, jer to obuzima srce, odvlači duh, zauzdava volju: no, varaju se kad te tako savjetuju; čitali su, naime, u spisima mnogih svetaca i pobožnih pisaca da osobita prijateljstva i posebne sklonosti nemjerljivo štete redovnicima; smatraju stoga da to vrijedi i za ostali svijet, no, nije baš tako. Dakako, u dobro uređenom samostanu svi streme pobožnosti kao zajedničkoj svrsi pa nisu ni poželjni neki posebni prijateljski odnosi, možda zbog bojazni da se tražeći u posebnom ono što je zajedničko, ne bi s posebnosti skrenulo u podjelu; međutim, kad je riječ o onima koji žive među svjetovnjacima a prigrle pravu krepost, nužno je da se oni spoje u svetoj pobožnosti, jer se u njoj međusobno hrabre, pomažu i potiču na dobro. I kao što se ne moraju držati za ruke oni koji idu ravnicom već se međusobno moraju pridržavati oni koji idu strmim i kliskim putem, da bi išli sigurnije, tako nisu posebna prijateljstva potrebna redovnicima već onima koji žive u svijetu pa moraju jedni drugima pritjecati u pomoć da lakše svladaju stranputice koje su pred njima. U svijetu ne djeluju svi s istim ciljem niti su iste ćudi; potrebno je, dakle, izdvojiti se i sklapati prijateljstva prema vlastitoj težnji i sklonosti; i ovakva je posebnost, dakako, određena pristranost; no, ova je pristranost sveta, jer ne čini nikakve podjele osim one između dobra i zla, razdvajajući koze od ovaca, pčele od osa, a takva je podjela nužna.

Sasvim je izvjesno da je Gospodin nježno i osobito prijateljski ljubio svetog Ivana, Lazara, Martu, Magdalenu; o tome i Pismo jasno svjedoči. Poznato je da je sveti Petar posebno volio svetoga Marka i svetu Petronilu, a sveti Pavao svog Timoteja i svetu Teklu. Sveti Grgur Nazijanski nebrojeno se puta ponosio silnim prijateljstvom koje ga je vezivalo s velikim svetim Bazilijem a opisuje ga ovako: “Činilo se da je kod nas jedna duša u dva tijela. Premda ne smijemo vjerovati onima koji govore da je sve u svemu, ipak, vjeruj da smo nas oba bili u jednom i jedan u drugom; i samo nam je jedno bilo važno: njegovati krepost, i sve svoje životne planove usmjeriti k nadi u život budućega vijeka; tako smo svijet smrtnosti napustili i prije same smrti.” Sveti Augustin svjedoči kako je sveti Ambrozije posebno volio svetu Moniku zbog rijetkih kreposti koje je u njoj vidio, a i ona je voljela njega kao Božjeg anđela.

No, zašto da ti i dalje govorim o nečemu što je toliko jasno. Sveti Jeronim, sveti Augustin, sveti Grgur, sveti Bernard i svi najveći sluge Božji imali su svoja posebna prijateljstva koja ni u kojoj mjeri nisu utjecala na njihovo svekoliko savršenstvo. Sveti Pavao, osuđujući nerede koje su izazvali Gentili (pogani), optužuje ih da su ljudi bez čuvstava, to jest da ni s kim nisu u prijateljstvu. Sveti Toma, kao uostalom i svi pravi filozofi, priznaje da je prijateljstvo krepost: on, dakako, govori o posebnom prijateljstvu, jer, kako kaže, pravo se prijateljstvo ne može protezati na više osoba. Savršenstvo dakle nije u tome da nemamo prijateljstva nego u tome da imamo samo ono dobro, sveto i blagoslovljeno.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Sv. Franjo Saleški: Filotea – Uvod u pobožni život.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.