Isusov preteča i posljednji veliki prorok Staroga zavjeta Ivan Krstitelj, pripremao se u pustinji za svoje poslanje da predstavi Izraelu Spasitelja, na­viještenoga od proroka i očekivanoga od naroda.

Jednoga dana pojavio se na obalama rijeke Jordana i počeo pozivati Izraelce da obraćeni dočekaju Mesiju. Hrlili su k njemu sa svih strana da ga čuju, jer je snažna bila njegova proročka riječ. Dolazili su farizeji, carinici, vojnici. Oni koji su se skrušili za svoje grijehe, u znak kajanja silazili su u rijeku i Ivan ih je krstio krstom obraćenja. Među te pokornike umiješao se i najneviniji Isus iz Nazareta da se među grješnicima podvrgne istom obredu pokore.

Ivan je u Duhu Svetom prepoznao tko je Isus, pa je odbijao da ga krsti govoreći: “Ti mene treba da krstiš, a ti – ti da k meni dolaziš?” Isus mu reče: “Pusti sada! Ta dolikuje da ispunimo svu pra­vednost!”

Dok je Isus stajao u rijeci, svjetlošću se “otvoriše nebesa”. U liku goluba Duh Sveti se spusti nad Isusa, a s neba se začu Očev glas: “Ovo je Sin moj Ljubljeni! U njemu mi sva milina!” (Mt 3,14-17)

Ivan je govorio slušateljima: “Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.” (Mt 3,11)

Tako Ivan naviješta Isusovo krštenje, “Božje remek-djelo”. A koji je učinak toga sakramenta? Sam je Isus Krist tumačio to Nikodemu u noćnom razgovoru.

Nikodem je bio učitelj Zakona, član Vijeća. Promatrajući Isusova djela, život i čudesni nauk novoga života, htio je s njim osobno razgovarati. Ali, Isus je već bio teško osporavan od farizeja, pa se i Nikodem ustručavao javno priznati da se zanima za Isusovo poslanje. Zato je na razgovor došao pod zaštitom mraka. Stoga se i za kršćane koji se nisu usudili javno priznati Isusovim vjernicima, pa su svećeniku tajno dolazili primiti svete sakramente, govorilo da su Nikodemi.

Isus prima Nikodema s punom pažnjom i tumači mu svoje poslanje, govori mu o kraljevstvu Božjem, o novom rođenju. Njemu otkriva tajnu sakramenta krštenja.

Reče mu: “Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgo, ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” (Iv 3,3)

“Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Treba se roditi nanovo odozgo.” (Iv 3,5.7)

Krštenje je, dakle, ulijevanje Božjega života u čovjekovo biće. Krštenjem čovjek postaje u Božjem Sinu posinjeni sin Božji, kći Božja. Krštenjem krštenik ulazi u poseban odnos s Presvetim Troj­stvom: sin Očev, brat Isusa Krista koji je utjelov­ljenjem postao našim bratom; hram Duha Sve­toga. Veće uzvišenje čovjeka i veće dostojanstvo, nije moguće.

O tom novom rođenju odozgo, piše apostol Ivan u svom prologu Evanđelja: “A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja; onima koji vjeruju u njegovo Ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego – od Boga.” (Iv 1,12-13)

Odrasli može biti kršten samo ako prihvaća cjelovitu vjeru Crkve i ako se svim srcem obrati da živi vjeru. Krštenje se, dakle, ne prima kao običaj, nego s vjerom da je to Božji događaj u čovjekovoj duši. Djeca se krste na vjeru roditelja, kumova, Crkve. Od roditelja su rođena kao djeca ljudska s baštinom istočnoga grijeha, a krštenjem se rađaju kao djeca Božja. To je čisti dar. Katekizam Katoličke Crkve kaže: “Prema tome, Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje, kada mu ne bi podijelili krštenje nedugo poslije rođenja.” (KKC br. 1250, str. 333)

Apostol Pavao pisao je biskupu Titu: “Bog nas spasi po kupelji novoga rođenja i obnavlja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu da opravdani njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici vječnoga života.” (Tit 3,5b-7)

Na kraju navodim iskustvo svetoga krštenja jedne naše suvremene obraćenice: “Dan moga krštenja bio je najljepši dan u mom životu. Voda koju je svećenička ruka izlila na mene, bila je doista živa voda, natopljena obiljem milosti Duha Svetoga. Krštenje sam doživjela kao istinsko novo rođenje, kao čin u kojem Bog moju životnu ruševinu pretvara u novi život.” (Sveta baština, ožujak 1999.) Biti kršten, znači biti ucijepljen u otajstvo Kristovo kao mladica na trsu.

Završavam riječima apostola Pavla Galaćanima: “Koji ste god u Kristu kršteni, Kristom se zaodjenuste.” (Gal 3,27). Amen!

kardinal Franjo Kuharić, svibanj 1999.

Gornji tekst je ulomak iz knjige kardinala Franje Kuharića Božja remek-djela u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte NA LINKU!