U evanđeljima postoji zapovijed ljubavi. Čovjek je pozvan da ljubi Boga svim srcem i da ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Tu nam se nameće i potreba da razmišljamo što to zapravo znači ljubiti samoga sebe.

Očito je najprije da to nema veze sa sebeljubljem i sebičnošću. To su negativne pojave, a na to nas Evanđelje sigurno ne bi poticalo. Takvo sebeljublje i sebičnost zapravo nas uvode u laž, budući da se čovjek gleda ili se želi ostvariti u onome što ne odgovara istini njegova bića. Zbog toga ga takvi nagoni neće nikada usrećiti i oni mogu biti izvor nemira za njega samoga i za ljude oko njega. To postaje izvorište brojnih grijeha.

Postoje i drugi negativni osjećaji koji nas također priječe da ovu evanđeosku zapovijed ispravno shvatimo. Čini mi se da je češća pojava da čovjek sebe ne prihvaća, da se osuđuje, gotovo mrzi. To doživljavamo kada smo nezadovoljni svojim životom, kada bismo radije htjeli da nas nema, kada smo očajni zbog nekih tjelesnih bolesti i hendikepiranosti, kada se ne prihvaćamo zbog negativnih iskustava sa svojim roditeljima ili u svojoj obitelji. Mnogo puta klonemo u sebi zbog nekih neuspjeha. Ostajemo razočarani sami sobom. Duboko smo ranjeni i u okolnostima kada nas neki grijeh prevari, kada osjetimo da smo pod vlašću sila zla i da robujemo nekim strastima. U takvim situacijama bježimo u različite ovisnosti ili tražimo neke nadoknade koje nas još dublje ponižavaju.

Gotovo bi se moglo reći da čovjek često mrzi samoga sebe. Ne znamo se prihvatiti u tajni svoga vlastitoga bića. Tada se ne volimo. Ne ljubimo samoga sebe. Iz takve ranjene situacije nećemo znati ljubiti bližnjega. Pokušat ćemo ga zarobiti, ljubomorno zadržati za sebe, smatrati ga svojim vlasništvom. Nećemo ga prihvatiti kao slobodno biće niti ćemo mu znati omogućiti da iz svoje slobode razvije svoju ljubav prema nama. U okolnostima vlastitog osuđivanja, gotovo mržnje samoga sebe, otežavamo drugima da nas ljube, da nam pristupe.

Pokušaj sada, na početku ovoga dana, prihvatiti sebe u onome što jesi, što si u ovom času, u svojim planovima i u svojim brigama; prihvati svoje tijelo i suoči se sa svojim ograničenostima. Vidi sebe u svojoj samoći. Usudi se Bogu zahvaliti za sve što jesi. U zdravu uvjerenju da je sve to od Boga, da Bog ništa ne čini polovično, da nisi neuspjelo djelo Božjih ruku, usudi mu se reći molitvu Psalma 139: “Hvala ti, Bože, što sam stvoren tako čudesno!”

A kada prihvatiš sebe, ili još bolje, kada zavoliš samoga sebe u svjetlu Božje ljubavi; kada zavoliš svoje biće u svemu što jesi, sa svom svojom poviješću i sadašnjošću, tada ćeš biti sposoban ljubiti bližnjega. Tada ćeš znati ljubiti bližnjega, budući da ćeš u dubinama svoga bića otkriti mjerilo ljubavi: “Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!”

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Pripravi srce za susret”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.