Rimokatolički svećenici su najčešće neoženjeni i žive u celibatu. Međutim, postoje specifične situacije u kojima oženjeni muškarci mogu biti zaređeni za svećenike. Inače, celibat je disciplina Crkve koja je utemeljena na primjeru Kristova života, donosi Aleteia. Isusovo učenje o celibatu je jasno. „Doista, ima za ženidbu nesposobnih koji se takvi iz utrobe materine rodiše. Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati“, rekao je Isus učenicima (Mt, 19,12).

U prvim danima kršćanstva većina apostola je bila oženjena, što potvrđuju brojni novozavjetni tekstovi, kao kada se u Matejevu evanđelju spominje Petrova punica. Nesumnjivo je da su Isusovi učenici prepoznali vrijednost celibata, posebice za one koji se bave svećeničkom službom. Sveti Pavao je bio najglasniji zagovornik svećeničkog celibata koji je tvrdio kako brak utječe na osobnu pozornost svećenika.

„Rado bih da budete bezbrižni. Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi, pa je razdijeljen. I žena neudana i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom; a udana se brine za svjetovno, kako da ugodi mužu. Ovo pak govorim vama na korist, ne da vam postavim zamku, nego da primjerno i nesmetano budete privrženi Gospodinu“, piše u Prvoj poslanici Korinćanima (1Kor, 7, 32-35).

U prvim stoljećima kršćanstva u Crkvi su se razvile dvije tradicije. Jedna je preferirala celibat, a druga je imala praksu ređenja oženjenih muškarca. U to vrijeme u celibatu su živjeli redovnici i biskupi, dok su oženjeni muškarci mogli biti zaređeni za svećenike.

Rimska (ili Zapadna) Crkva je u 12. stoljeću uvela obavezni celibat, dok je Istočna Crkva nastavila rediti oženjene muškarce, ali je zadržala pravilo prema kojemu za biskupe mogu biti birani isključivo neoženjeni muškarci.

Zapadna Crkva je ipak posljednjih godina pojedinim oženjenim muškarcima dozvolila ulazak u svećenički stalež. Primjerice, oženjeni protestantski pastori, koji su se preobratili na katolicizam, mogu biti zaređeni za svećenika uz posebno odobrenje Svete Stolice. Naime, za takve se muškarce smatra kako su već naučili balansirati između svećeničke službe i obiteljskih obaveza. Sveta Stolica je 2009. godine, u vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI., izdala Apostolsku konstituciju koja je omogućila zaređivanje za katoličke svećenike oženjenih klerika iz anglikanske zajednice. Međutim, povijesni i ekumenski razlozi ne dopuštaju ređenje oženjenih muškaraca za biskupe kako u Katoličkoj tako i u Pravoslavnoj Crkvi.

Bitno je napomenuti kako oženjeni muškarci ponekad mogu biti zaređeni za svećenika, ali nikada nije dopuštena ženidba zaređenih svećenika. To, konkretno znači, da brak mora prethoditi svećeničkom ređenju.