Rečeno nam je da je Krist ubijen radi nas, da je njegova smrt oprala naše grijehe te da je svojom smrti pobijedio samu smrt. To je formula. To je kršćanstvo. U to se mora vjerovati. Svaka teorija kojom pokušavamo objasniti način na koji je Krist svojom smrću uklonio naše grijehe i pobijedio samu smrt po mojemu je mišljenju od drugorazredne važnosti, tek puki dijagram koji možemo zanemariti ukoliko nam ne pomaže u razumijevanju bitnoga. Čak ako nam i pomaže, ne smijemo taj dijagram poistovjetiti s onim što on prikazuje. Ipak, vrijedi razmotriti neke od tih teorija.

Najraširenija je ona koju sam ranije spomenuo, koja govori da nam je oprošteno zato što je Krist dobrovoljno prihvatio da bude kažnjen umjesto nas. Ova je teorija na prvi pogled veoma glupa. Ako je Bog bio spreman oprostiti nam, zašto to onda nije učinio? I kakva smisla ima kažnjavati nedužna čovjeka umjesto nas? Koliko ja vidim, to je bez svrhe ukoliko mislimo na kaznu u policijsko-sudbenome smislu. S druge strane, ako se radi o dugu, to ima smisla jer netko tko ima nešto gotovine, platit će za onoga koji je nema. Ili ako uzmemo “plaćanje globe”, ne kao kažnjavanje, već u širemu smislu, na primjer kod nadoknade štete, tada je posve prirodno da će čovjeka iz nevolje izvući njegov najbolji prijatelj.

Dakle, u kakvu je to “nevolju” upao čovjek? Pokušao se osamostaliti, ponašati kao da pripada samome sebi. Drugim riječima, pali čovjek nije jednostavno nesavršeno biće koje bi trebalo usavršiti – on je pobunjenik koji mora položiti oružje. Jedini način da se izvuče iz “nevolje” jest u tome da položi oružje, da se preda, ispriča, shvati da je krenuo krivim putem i da se pripremi za novi početak. Ovaj čin predaje, ovo vraćanje punom snagom unatrag, to je ono što kršćani nazivaju pokajanjem. Moram vam reći da pokajanje uopće nije zabavno. Ono je puno teže od ponizna ispričavanja. Pokajati se znači odviknuti se od uobraženosti i samovolje koje smo vježbali tisućama godina. To znači ubiti dio sebe, u određenomu smislu čak umrijeti. Ustvari, pokajati se može samo dobar čovjek. Ovdje nailazimo na problem: loš bi se čovjek trebao pokajati, a samo dobar čovjek to može savršeno učiniti. Što smo gori, pokajanje nam je potrebnije, ali i teže izvedivo. Jedino bi se savršen čovjek mogao savršeno pokajati, međutim, njemu to ne bi bilo potrebno.

Važno je znati da ovo pokajanje, to jest svjesno podlaganje poniženju i, da kažem, umiranju, nije nešto što Bog od nas traži prije nego što će nas primiti natrag i čega nas može osloboditi ako želi, to je samo opis našega povratka njemu. Ako od Boga tražite da vas vrati na početak bez toga, tada od njega tražite da vas vrati, a da ne krenete natrag. To ne može biti. Dakle, kroz sve to ipak moramo proći. Međutim, ono isto zlo u nama, koje je uzrok potrebe za pokajanjem, čini nas nesposobnima da to učinimo. Možemo li se pokajati ako nam Bog u tome pomogne? Možemo, ali što podrazumijevamo pod Božjom pomoći? Bog, da tako kažem, u nas usađuje dio sama sebe, daje nam dio svoje moći rasuđivanja po kojoj i mi rasuđujemo, ulijeva u nas dio svoje ljubavi po kojoj se i mi međusobno ljubimo. Kada dijete učite pisati, tada u svojoj ruci držite njegovu i pišete slova, dakle, dijete piše jer vi pišete. Mi ljubimo i rasuđujemo jer Bog ljubi i rasuđuje, vodi nas za ruku dok to činimo. Da nismo pali, sve bi bilo puno lakše. No nažalost, sada trebamo Božju pomoć da bismo učinili nešto što Bog po svojoj naravi nikada ne čini: da bismo se predali, patili, podčinili, umrli. Sve to ne nalazimo u Božjoj naravi. Dakle, na put, na kojemu trebamo Boga kao vodiča, Bog sam u svojoj naravi nikada nije kročio. On nam može dati samo ono što ima, a ono čega nema u njegovoj naravi ne može nam dati.

No pretpostavimo da je Bog postao čovjek, da se naša ljudska narav, koja pati i umire, stopila s Božjom naravi u jednoj osobi – u tome bi nam slučaju ta osoba mogla pomoći. Ona bi se mogla odreći svoje volje. Mogla bi patiti i umrijeti jer bi bila čovjek. S druge strane, ona bi sve to mogla učiniti savršeno jer bi istodobno bila i Bog. Vi i ja možemo proći kroz takav proces jedino ako to Bog učini u nama. Ali Bog to može učiniti samo ako postane čovjek. Naši napori u takvu umiranju bit će uspješni jedino ako mi ljudi uzmemo udjela u Božjemu umiranju, isto kao što uspijevamo u našemu rasuđivanju samo zato jer je ono kap u oceanu njegova razuma. Međutim, mi ne možemo sudjelovati u Božjemu umiranju ako on sam ne umre. A on, s druge strane, ne može umrijeti ukoliko ne postane čovjek. U tome smislu, on plaća naš dug, pati za nas, premda, sam po sebi, uopće ne bi trebao patiti.

Neki prigovaraju da Isusove patnje i smrt u njihovim očima gube svaku vrijednost ako je on bio Bog kao što je bio i čovjek, “jer je njemu to onda bilo lako”. Netko drugi bi mogao s pravom osuditi nezahvalnost i neprimjerenost ovoga prigovora dok mene iznenađuje duboko nerazumijevanje koje stoji iza njega. U određenomu smislu taj prigovor stoji, ali samo kao dokaz površnosti onih koji tako misle. Savršeno podčinjavanje, savršena patnja, savršena smrt – nisu bili lakši Isusu zato što je bio Bog, nego su bile moguće jedino zato što je on bio Bog. No to bi bio vrlo neobičan razlog da ga ne prihvatimo. Učitelj može učiti dijete pisati jer je odrastao i zna pisati. Naravno, ta mu činjenica olakšava posao i zato može pomoći djetetu. Kada bi ga dijete odbilo zato što je to “starijima lako” i kada bi čekalo da ga nauči pisati neko drugo dijete koje ni samo ne zna pisati (dakle, nema “nepoštene” prednosti), nikada ne bi napredovalo u pisanju. Uzmimo npr. da se utapam u rijeci i čovjek koji stoji na obali pruža mi ruku da mi spasi život. Da li bih trebao, daveći se, povikati: “Ne, to nije pošteno. Ti si u prednosti! Ti stojiš na obali!” Ta prednost – nazovite je nepoštenom, ako želite – jest jedini način pomoću kojega mogu biti spašen. Od koga ćete tražiti ako ne od nekoga tko je jači od vas?

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Elementarno kršćanstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.