OHOLOST

C. S. Lewis o ‘najgorem od svih poroka’ i kako ga pobijediti

Nema toga poroka koji bi nas mogao više omrznuti u očima drugih, a čijega smo postojanja kod nas samih manje svjesni. Što smo više tim porokom zaraženi, to nam se on manje sviđa kod drugih…

Čuo sam ljude kako priznaju da su mrzovoljni, da izgube glavu kada vide lijepu djevojku ili čašu vina, čak za sebe tvrde da su kukavice. Međutim, nikada nisam čuo nekoga nekršćanina da se osuđuje zbog ovoga poroka. Također sam rijetko nailazio na nekršćane koji bi pokazivali i najmanju dozu razumijevanja prema ovomu poroku kod drugih. Nema toga poroka koji bi nas mogao više omrznuti u očima drugih, a čijega smo postojanja kod nas samih manje svjesni. Što smo više tim porokom zaraženi, to nam se on manje sviđa kod drugih.

Porok o kojemu je riječ zove se oholost ili umišljenost. U kršćanskome mu je moralu suprotna poniznost. Kada sam vam govorio o spolnome moralu, upozorio sam vas da središte kršćanskoga morala nije u spolnosti. Sada smo došli do toga središta. Po kršćanskim učiteljima, prvi porok, krajnje zlo, jest oholost. Razvratnost, ljutnja, lakomost, pijanstvo – to su sitnice u usporedbi s ohološću. Đavao je upravo zbog oholosti postao to što jest. Ona je uzrok svakome drugom poroku, oholost je potpuno protubožje stanje duha.

Čini li vam se to pretjeranim? Ako je tako, promislite još jednom. Malo sam prije istaknuo da što smo oholiji, to nam se manje sviđa tuđa oholost. Najlakši način da ustanovite stupanj vlastite oholosti jest u tome da se upitate: “Koliko mi smeta što me drugi preziru, što me ne primjećuju, prema meni se odnose pokroviteljski ili što se preda mnom prave važni?” Stvar je u tome da se naša oholost natječe s ohološću drugih. Zato što sam se na kućnoj zabavi baš ja htio istaknuti, smeta mi što je glavni bio netko drugi. Poznato je da se dva trgovca nikada ne slažu. Oholost je u biti natjecateljske naravi dok drugi poroci mogu biti samo slučajno natjecateljski. Ohol se čovjek ne zadovoljava onime što posjeduje, zadovoljan je tek kada posjeduje više od drugih. Kažemo da su ljudi oholi zbog svoga bogatstva, svoje pameti, dobra izgleda, ali to nije istina. Ljudi su oholi ako su bogatiji, pametniji ili zgodniji od drugih. Kada bi svi bili jednako bogati, pametni i lijepi, čovjek ne bi imao razloga biti ohol. Takvima nas čini uspoređivanje; zadovoljstvo dolazi od spoznaje da smo iznad drugih. Čim nestane natjecanja, nestaje i oholosti. Zato kažem da je oholost bitno natjecateljske naravi, na način na koji to nisu ostali poroci. Spolni nagon može dva muškarca koji žele istu djevojku natjerati da se natječu. Ali to je samo slučajnost; mogli su, isto tako, voljeti i dvije različite djevojke. Međutim, ohol vam čovjek ne će oteti djevojku zato što je želi, on će to učiniti da sebi dokaže kako je bolji od vas. Pohlepa može ljude natjerati na pretjerano natjecanje kada žele nešto čega nema dovoljno za sve, ali ohol čovjek, čak i kada ima više nego što je mogao poželjeti, pokušat će dobiti još više, samo da potvrdi svoju moć. Gotovo su sva zla koja se pripisuju pohlepi ili sebičnosti najčešće posljedica oholosti.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Uzmimo, na primjer, novac. Pohlepnu čovjeku nikada nije dosta novca: s više novca moći će sagraditi bolju kuću, ljepše će provesti godišnji odmor, obilnije će jesti i piti. Ali sve to samo do određene granice. Što čovjeka koji godišnje zarađuje 10.000 funta tjera da zaradi 20.000? To nije pohlepa za većim zadovoljstvima; 10.000 funta omogućuje svakome koliko god želi uživanja. Tu se radi o oholosti, želji da budem bogatiji od drugoga bogataša te (još više) o želji za moći. Oholost nalazi užitak u moći. Nema boljega načina da se čovjek osjeća moćnim nego kada se s drugima može poigravati kao s olovnim vojnicima. Što čini zgodnu djevojku koja skuplja obožavatelje da posvuda širi bijedu svojim ponašanjem? Sigurno ne zbog svojega spolnog nagona (takve su najčešće u ljubavi hladne), već zbog oholosti. Što nekoga političara ili čitav narod tjera da traži sve više i više? Opet oholost. Ona je po svojoj prirodi natjecateljska, zato se ohol čovjek ne zadovoljava onim što ima, već uvijek traži više. Ako sam ohol i ako u cijelome svijetu postoji samo jedan čovjek koji je moćniji, bogatiji i pametniji od mene, on će biti moj protivnik i neprijatelj.

Kršćani imaju pravo: oholost je glavni uzrok bijede svakoga naroda i svake obitelji, otkada je svijeta. Drugi poroci mogu ponekad ljude zbližiti. Čovjek se može sprijateljiti i dobro se družiti u društvu pijanaca i bludnika. Ali oholost uvijek znači neprijateljstvo – ona jest neprijateljstvo. To je neprijateljstvo ne samo među ljudima nego i između čovjeka i Boga.

Bog je u svemu neizmjerno veći od nas. Sve dok ga tako ne shvatite i dok ne shvatite da ste u usporedbi s njim beznačajni, ne ćete ga uopće poznavati. Sve dok ste oholi, ne ćete moći upoznati Boga. Ohol čovjek uvijek podcjenjuje drugoga, na njega gleda s visine pa je jasno da ne može vidjeti nešto što je iznad njega.

Sada nam se postavlja jedno doista čudno pitanje. Kako to da ljudi koji su očito oholi govore da vjeruju u Boga te se uz to još smatraju vrlo religioznima? Bojim se da takvi štuju krivoga Boga. Teorijski priznaju da u odnosu prema njemu nisu ništa, ali u stvarnosti misle da on posebno drži do njih te ih smatra daleko boljima od običnih ljudi. Dakle, daju mu sitnicu svoje umišljene poniznosti, a iz toga izvlače obilato oholosti u svome stavu prema drugima. Pretpostavljam da je Krist mislio upravo na takve ljude kada je rekao da će neki govoriti o njemu i u njegovo ime izgoniti đavle, ali njima će on na kraju reći da ih nikada nije poznavao. Svaki od nas, u svakome trenutku života, može zakoračiti u ovakvu smrtonosnu zamku. Srećom, imamo pouzdanu provjeru za to. Kad god osjetimo da smo zbog našega religioznog života jako dobri, čak bolji od drugih, mislim da možemo biti sigurni da nama ne upravlja Bog, nego đavao. Najbolja provjera da smo u Božjoj prisutnosti jest ako smo kadri potpuno zaboraviti na sebe ili se doživljavati malenima i nevrijednima.

Strašno je što se najgori od svih poroka može kradom uvući u samo središte našega religioznog života. Vidjet ćete zašto je to tako. Drugi, manje opasni poroci, dolaze od đavla koji se koristi našom naravi koja je slična životinjskoj. Međutim, oholost nema nikakve veze sa životinjskom naravi. Ona dolazi izravno iz pakla. Duhovne je naravi pa je, prema tome, daleko podmuklija i opasnija. Iz istoga se razloga oholost često može upotrijebiti za svladavanje manjih poroka. Učitelji, zapravo, vrlo često koriste oholost učenika ili, kako to oni kažu, samopoštovanje kako bi ga naveli da se dolično ponaša. Mnogi su ljudi svladali kukavičluk, pohotu ili naglost, uvjeravajući sami sebe da su ti poroci ispod njihova dostojanstva, dakle pomoću oholosti. A đavao se smije. Posve je zadovoljan našom čistoćom, odvažnošću i samosvladavanjem, ukoliko je to posljedica diktature oholosti u nama. Isto bi tako bio zadovoljan da vas izliječi od ozeblina, a za uzvrat da vam nanese rak. Oholost je duhovni rak koji izjeda samu mogućnost postojanja ljubavi, zadovoljstva, pa čak i zdravoga razuma.

Prije nego što završimo s time, moram vas upozoriti na moguće nesporazume:

Zadovoljstvo koje se javlja kada nas netko cijeni ne znači oholost. Dijete koje učitelj potapša po ramenu zbog dobro naučene zadaće, žena koju hvali njezin muž, spašena duša u susretu s Kristom – osjećaju pri tome zadovoljstvo i to je dobro. Ovdje, naime, zadovoljstvo ne proizlazi iz svijesti o vlastitoj veličini ili vrijednosti, nego iz činjenice da smo usrećili nekoga koga smo željeli (s pravom) usrećiti. Teškoće počinju kada prestanete misliti: “Usrećio sam nekoga, sve je u redu”, a počnete sebe uvjeravati: “Što sam dobar! Pa tko bi to još mogao tako dobro napraviti?” Što više uživate u sebi, a manje u samoj pohvali, to postajete gori. Kada potpuno uživate u sebi i ništa ne držite do same pohvale, stigli ste do dna. Zbog toga je taština, premda se ona najviše iskazuje površinski, daleko manje zla i opasna od ostalih vidova oholosti, preko nje najlakše prelazimo. Tašt čovjek želi da ga se hvali, da mu se plješće, da mu se drugi dive. Zacijelo, to je mana, ali djetinjasta, pa čak (na neki način) mana koja svjedoči o izvjesnoj dozi skromnosti. Ona pokazuje da još niste u potpunosti zadovoljni divljenjem koje osjećate prema samome sebi. Još uvijek držite do mišljenja drugih pa je jasno da očekujete njihov sud o sebi i svojim sposobnostima. Još ste uvijek čovjek. Prava, crna, đavolja oholost javlja se onda kada toliko malo držite do drugih da vas uopće nije briga što misle o vama. Naravno, posve je u redu, a često nam je i dužnost da se ne obaziremo na ono što drugi misle o nama, ukoliko imamo dobar razlog za to, naime, ukoliko nam je važnije što o nama misli Bog. Međutim, ohol čovjek ne vodi računa o mišljenju drugih ljudi iz posve drugoga razloga. On kaže: “Zašto bih se brinuo za pljesak te svjetine? Kao da njezino mišljenje išta vrijedi? Pa čak kada bi i vrijedilo, zar sam ja djevojka na prvome plesu pa da se crvenim zbog svakoga komplimenta? Ne, ja sam cjelovita, odrasla osoba. Sve što sam učinio, bilo je da zadovoljim vlastite uzore, ili svoju umjetničku svijest, ili tradiciju svoje obitelji ili, jednom riječju, zato što sam sjajan čovjek. Ako rulja to voli, neka joj bude. Ona mi ništa ne predstavlja.” Na ovaj nam način prava oholost može poslužiti za provjeru koliko smo tašti jer, kako maločas rekoh, đavao voli “izliječiti” neku sitnu, neznatnu manu da bi vas istodobno zarazio puno većom. Moramo nastojati da ne budemo tašti, ali u tome nastojanju ne smijemo pozivati u pomoć oholost. Bolje je pasti u tavu nego u vatru.

U našemu jeziku kažemo da je čovjek “ponosan” na svoga sina, na oca, na školu, na svoju pukovniju u vojsci pa se može postaviti pitanje: predstavlja li takav “ponos” u ovomu značenju grijeh? Čini se da sve ovisi o tome što mislimo kada govorimo da se nečim ponosimo. U ovakvim izjavama izričaj “ponosan je na” često znači “osjeća divljenje prema” nekome ili nečemu. Naravno, ovo je divljenje daleko od toga da bude grijeh. Ali može se dogoditi da onaj tko tako govori, sebi pridaje dio važnosti koju ima njegov uvaženi otac ili njegova slavna pukovnija. To bi očito bilo pogrješno, ali i to je bolje nego biti ponosan na sama sebe. Voljeti i diviti se bilo čemu odvojeno od nas samih predstavlja korak dalje od krajnje duhovne propasti. Ne ćemo se, međutim, dobro osjećati sve dok naša ljubav i divljenje prema Bogu ne budu jači od svake druge ljubavi i divljenja.

Ne smijemo misliti da Bog oholost zabranjuje zato što ga ona vrijeđa ili da od nas traži poniznost zbog toga što ona odgovara njegovoj uzvišenosti, kao da je sam Bog ohol. O tome nema ni govora. On, ustvari, želi da ga svaki od nas osobno upozna, želi svakome od nas predati sebe. Njegova i naša narav takve su da ćemo, ukoliko dođemo u bilo kakav doticaj s njime, biti doista ponizni i osjećat ćemo beskrajno olakšanje što smo se jednom za svagda oslobodili svih glupih predodžaba o vlastitoj uzvišenosti, koje su nam zagorčavale život. On nas nastoji učiniti poniznima kako bi nam omogućio sljedeće: da nas oslobodi budalastih i ružnih krabulja i kostima u koje smo se do vrata obukli, u kojima se potucamo po svijetu kao idioti. Volio bih da sam i sam malo više ponizan, tada bih vam, vjerojatno, mogao kazati nešto više o olakšanju i zadovoljstvu koje donosi svlačenje te lakrdijaške odjeće i oslobađanje od lažne slike o sebi sa svim onim: “Gledajte me!” i: “Zar nisam strašan momak?” te ostalim prenemaganjima. Samo približavanje tome uzoru, pa čak i za trenutak, nalik je čaši hladne vode u pustinji.

Nemojte misliti da će doista ponizan čovjek biti ovakav kakvim danas često zamišljaju “ponizne” ljude. Ne će on biti neki ljigavac koji stalno za sebe govori da je nitko i ništa. Vjerojatno će vam se učiniti radostan, razuman momak, koji se uistinu zanima za ono što vi govorite njemu. Ako vam nije simpatičan, to je zato što pomalo zavidite svakome tko s lakoćom uživa u životu. On ne će razmišljati o poniznosti, on ne će uopće razmišljati o sebi.

Ako netko želi postati ponizan, mislim da ga mogu uputiti na prvi korak. On će biti shvaćanje da smo oholi. To je ujedno i najveći korak. Prije njega ne možemo ništa poduzeti. Ako mislite da niste umišljeni, to je siguran znak da jeste.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kršćanstvo nije iluzija”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 8. siječnja 2018.

Možda vam se svidi