Čuo sam ljude kako priznaju da su mrzovoljni, da izgube glavu kada vide lijepu djevojku ili čašu vina, čak za sebe tvrde da su kukavice. Međutim, nikada nisam čuo nekoga nekršćanina da se osuđuje zbog ovoga poroka. Također sam rijetko nailazio na nekršćane koji bi pokazivali i najmanju dozu razumijevanja prema ovomu poroku kod drugih. Nema toga poroka koji bi nas mogao više omrznuti u očima drugih, a čijega smo postojanja kod nas samih manje svjesni. Što smo više tim porokom zaraženi, to nam se on manje sviđa kod drugih.

Porok o kojemu je riječ zove se oholost ili umišljenost. U kršćanskome mu je moralu suprotna poniznost. Kada sam vam govorio o spolnome moralu, upozorio sam vas da središte kršćanskoga morala nije u spolnosti. Sada smo došli do toga središta. Po kršćanskim učiteljima, prvi porok, krajnje zlo, jest oholost. Razvratnost, ljutnja, lakomost, pijanstvo – to su sitnice u usporedbi s ohološću. Đavao je upravo zbog oholosti postao to što jest. Ona je uzrok svakome drugom poroku, oholost je potpuno protubožje stanje duha.

Čini li vam se to pretjeranim? Ako je tako, promislite još jednom. Malo sam prije istaknuo da što smo oholiji, to nam se manje sviđa tuđa oholost. Najlakši način da ustanovite stupanj vlastite oholosti jest u tome da se upitate: “Koliko mi smeta što me drugi preziru, što me ne primjećuju, prema meni se odnose pokroviteljski ili što se preda mnom prave važni?” Stvar je u tome da se naša oholost natječe s ohološću drugih. Zato što sam se na kućnoj zabavi baš ja htio istaknuti, smeta mi što je glavni bio netko drugi. Poznato je da se dva trgovca nikada ne slažu. Oholost je u biti natjecateljske naravi dok drugi poroci mogu biti samo slučajno natjecateljski. Ohol se čovjek ne zadovoljava onime što posjeduje, zadovoljan je tek kada posjeduje više od drugih. Kažemo da su ljudi oholi zbog svoga bogatstva, svoje pameti, dobra izgleda, ali to nije istina. Ljudi su oholi ako su bogatiji, pametniji ili zgodniji od drugih. Kada bi svi bili jednako bogati, pametni i lijepi, čovjek ne bi imao razloga biti ohol. Takvima nas čini uspoređivanje; zadovoljstvo dolazi od spoznaje da smo iznad drugih. Čim nestane natjecanja, nestaje i oholosti. Zato kažem da je oholost bitno natjecateljske naravi, na način na koji to nisu ostali poroci. Spolni nagon može dva muškarca koji žele istu djevojku natjerati da se natječu. Ali to je samo slučajnost; mogli su, isto tako, voljeti i dvije različite djevojke. Međutim, ohol vam čovjek ne će oteti djevojku zato što je želi, on će to učiniti da sebi dokaže kako je bolji od vas. Pohlepa može ljude natjerati na pretjerano natjecanje kada žele nešto čega nema dovoljno za sve, ali ohol čovjek, čak i kada ima više nego što je mogao poželjeti, pokušat će dobiti još više, samo da potvrdi svoju moć. Gotovo su sva zla koja se pripisuju pohlepi ili sebičnosti najčešće posljedica oholosti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Elementarno kršćanstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.