PITANJE S KOJIM SMO SE SVI SUSRELI

C. S. Lewis: Ako je kršćanstvo istina, zašto se ne vidi da su kršćani puno bolji od ostalih ljudi?

U traženju dokaza za djelotvornost kršćanstva ljudi u svijetu često postupaju prilično nerazumno. Oni ne samo da očekuju da se život svakoga čovjeka mora promijeniti na bolje kada postane kršćanin, nego govore da će sami postati kršćani tek kada svijet bude uredno podijeljen u dva tabora, na kršćanski i nekršćanski, te kada svi ljudi iz prvoga tabora budu u svakome trenutku očito bolji od onih iz drugoga.

Foto: Shutterstock.com

Rekao bih da je vrijeme da razmotrimo pitanje koje se često postavlja. Ako je kršćanstvo istina, zašto se ne vidi da su kršćani puno bolji od ostalih ljudi? Ovo je pitanje djelomično vrlo razumno, a djelomično prilično besmisleno. Razboritost pitanja leži u sljedećemu: ukoliko prihvaćanje kršćanstva ne dovodi do napretka u izvanjskome ponašanju obraćenika, ako je on i dalje snob, zloban, zavidan ili častohlepan u istoj mjeri kao i prije, tada “obraćenje”, vjerojatno, postoji samo u njegovoj mašti. Pravi dokaz da smo istinski prihvatili kršćanstvo nalazimo u potvrdnu odgovoru na pitanje: jesmo li nakon izvornoga obraćenja uznapredovali u nastojanjima da budemo bolji? Lijepi osjećaji, novi uvidi, veće zanimanje za “religiju” ništa ne znače ukoliko ne utječu pozitivno na naše stvarno ponašanje, isto kao što ništa ne znači “osjećati se bolje” kada smo bolesni ako toplomjer i dalje pokazuje povišenu temperaturu. U tome su smislu posve u pravu oni koji kršćanstvo prosuđuju po njegovim plodovima. I Krist je rekao da sudimo po plodovima. Stablo prepoznajemo po njegovu plodu ili, kako mi kažemo, puding prepoznajemo tek kada ga jedemo.

Kada se kršćani loše ponašaju, zlo postupaju ili se ne trude dovoljno da postanu bolji, čine kršćanstvo manje prihvatljivim za ostale ljude. Za vrijeme rata često smo viđali plakate koji su upozoravali na opasnost od špijuna s ovakvim natpisom: “Lakouman govor košta živote.” Isto je tako istina da lakouman život košta govora. Svojim lakoumnim načinom života možemo druge navesti da pričaju svašta, dajemo im razlog da dovode u sumnju kršćanske istine.

U traženju dokaza za djelotvornost kršćanstva ljudi u svijetu često postupaju prilično nerazumno. Oni ne samo da očekuju da se život svakoga čovjeka mora promijeniti na bolje kada postane kršćanin, nego govore da će sami postati kršćani tek kada svijet bude uredno podijeljen u dva tabora, na kršćanski i nekršćanski, te kada svi ljudi iz prvoga tabora budu u svakome trenutku očito bolji od onih iz drugoga. Ovakvo je razmišljanje nerazumno iz više razloga.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kao prvo, stvarnost je daleko složenija. Svijet se ne sastoji od stopostotnih kršćana i stopostotnih nekršćana. Ima ljudi (i to vrlo mnogo) koji postupno prestaju biti kršćani, ali se i nadalje smatraju takvima. Među njima bi se moglo naći i svećenika. S druge strane, postoje i takvi koji neprimjetno postaju kršćani, premda se još ne nazivaju tim imenom. Neki pak ne prihvaćaju u potpunosti kršćanski nauk o Kristu, ali ih Krist u tolikoj mjeri privlači da mu oni pripadaju više nego što to sami shvaćaju. Ima pripadnika drugih religija, koje vodi Božji tajanstveni utjecaj da se usredotoče na dijelove svoje religije koji su u skladu s kršćanstvom, pa također pripadaju Kristu, a da to i ne znaju. Tako će, primjerice, budist dobre volje usredotočiti svoju pozornost na budističko učenje o samilosti i zapostaviti (iako može i dalje govoriti kako vjeruje) neka druga budistička vjerovanja. Isto vrijedi i za mnoge dobre pogane koji su živjeli davno prije Kristova rođenja.

Osim toga, postoji velik broj ljudi zbunjena uma koji su puni mnogih proturječnih vjerovanja. Prema tome, nema puno koristi od općega prosuđivanja između kršćana i nekršćana. Na taj način možemo prosuđivati, recimo, pse i mačke ili čak muškarce i žene, jer tu točno znamo tko je tko. Jedna se mačka ne će (ni postupno ni iznenada) pretvoriti u psa. Međutim, kada općenito uspoređujemo kršćane s nekršćanima, tada obično ne mislimo na stvarne ljude koje poznajemo, već na dvije nejasne zamisli pokupljene iz knjiga ili novina. Ako želite usporediti lošega kršćanina s dobrim nevjernikom, morate misliti na dvije stvarne osobe koje poznajete. Ukoliko tako ne postupamo, samo gubimo vrijeme.

Pretpostavimo, dakle, da ne govorimo više o zamišljenu kršćaninu i zamišljenu nekršćaninu već o dvije stvarne osobe iz susjedstva. Čak i tada moramo paziti da ne bismo postavili krivo pitanje. Ako je kršćanstvo istina, tada bi trebalo slijediti: a) da će svaki kršćanin biti bolji čovjek nego što bi bio da kojim slučajem nije kršćanin, b) da će svaki onaj tko postane kršćanin postati ujedno bolji nego što je bio prije toga. Isto tako, kada bi reklama koja preporučuje određenu zubnu pastu bila istinita, iz toga bi trebalo slijediti da će onaj tko upotrebljava tu pastu imati bolje zube nego kada je ne bi upotrebljavao. To što ja, koji upotrebljavam tu pastu (i koji sam od roditelja naslijedio loše zube) nemam tako lijepe i zdrave zube kao neki mladi crnac koji uopće ne koristi pastu za zube, ne mora značiti da je reklama netočna. Gospođica Bates, koja je kršćanka, može imati daleko prljaviji jezik od, recimo, nekoga Dicka Firkina koji je bezvjerac. Samo po sebi to nam ne govori ništa o ispravnosti kršćanstva. Pitanje je kakav bi jezik imala gospođica Bates da slučajno nije kršćanka, a kakav bi Dick imao kada bi kojim slučajem postao kršćaninom. Prirodni uvjeti i odgoj u mladosti odredili su temperament i Dicka i gospođice Bates.

Kršćanstvo tvrdi da ono može oba temperamenta staviti pod novu upravu, samo ako mu to dopuste. S pravom se možemo upitati hoće li nova uprava, ako joj dopuste da stvar preuzme u svoje ruke, popraviti stanje u kojemu se poduzeće nalazi. Znamo da je ono čime treba upravljati u Dickovu slučaju znatno kvalitetnije od onoga što nalazimo kod gospođice Bates. Ali ne radi se o tome. Da bismo ocijenili sposobnost uprave neke tvornice, ne smijemo uzimati u obzir samo njezin ukupni proizvod, već i postrojenja. S obzirom na zastarjela postrojenja tvornice A, čudo je da ona uopće nešto proizvodi. Uzimajući u obzir prvorazrednu opremu tvornice B, njezin ukupni proizvod bi mogao biti još veći nego do sada. Bez dvojbe, dobar upravitelj tvornice A uvest će nove strojeve čim bude mogao, ali za to treba vremena. Nizak ukupni proizvod nipošto ne mora značiti da je za to kriv upravitelj.

Pođimo još dalje. Upravitelj namjerava u tvornicu uvesti nova postrojenja: prije nego što Krist završi s gospođicom Bates, ona će postati uistinu vrlo “dobra” osoba. Ali kada bismo ostali jedino na tome, izgledalo bi kao da je Krist želio gospođicu Bates samo podignuti na razinu na kojoj se Dick od početka nalazio. Dakle, stvari smo postavili tako kao da je Dick posve ispravan, kao da je kršćanstvo potrebno samo lošim ljudima, a dobri mogu i bez njega te kao da je dobrota jedino što Bog traži od nas. To je posve pogrješno. U Božjim je očima Dicku Firkinu “spasenje” potrebno u istoj mjeri kao i gospođici Bates. U određenomu smislu (odmah ću objasniti u kojemu) ovdje se uopće ne radi o dobroti.

Ne možete od Boga očekivati da Dickovu blagu ćud i prijateljsku otvorenost gleda isto onako kao što ih mi gledamo. One su ishod naravnih okolnosti i uzroka koje stvara sam Bog. Kada bi to bilo pitanje samo temperamenta, one bi se mijenjale u ovisnosti o stanju probave ili drugih okolnosti. Dobrota je, zapravo, Božji dar Dicku, a ne obratno. Isto tako, naravnim uzrocima, koji djeluju u svijetu koji je iskvaren stoljećima grijeha, Bog je dopustio da u gospođici Bates proizvedu uskogrudnost i napete živce čemu treba zahvaliti najveći dio njezine neugodne naravi. On u njoj to namjerava popraviti kada to sam odluči. Međutim, za Boga to nije ključni dio posla i ne predstavlja neku teškoću. To ga ne zabrinjava. Ono na što on gleda, što iščekuje i na čemu radi nije čak ni njemu lako, jer po prirodi stvari ni on to ne može ostvariti pukom upotrebom moći. Bog na to čeka i u slučaju gospođice Bates i Dicka Firkina. To je nešto što mu oni mogu slobodno dati, ali isto tako i slobodno uskratiti. Hoće li se ili ne će okrenuti prema njemu i tako ispuniti svrhu za koju su stvoreni? Slobodna volja u njima titra poput magnetne igle u kompasu. Međutim, ova igla može birati, ona može, ali ne mora pokazivati pravi sjever. Hoće li se zavrtjeti i umiriti okrenuta prema Bogu?

Bog joj u tome može pomoći, ali je ne može na to prisiliti. Ne može, da tako kažemo, ispružiti ruku i postaviti je u ispravan položaj; tada više ne bismo mogli govoriti o slobodnoj volji. Hoće li gospođica Bates i Dick Firkin ponuditi ili uskratiti Bogu svoju narav? O tome sve ovisi. Manje je važno je li u tome trenutku njihova narav dobra i dopadljiva ili nije.

Nemojte me pogrešno shvatiti. Bog neugodnu narav ne drži nečim dobrim dok ugodnu narav drži poželjnom i dobrom, kao što su dobri kruh, sunce ili voda. Ali on je taj koji nam sve to daje, mi samo primamo. On je stvorio i Dickove zdrave živce i dobru probavu, a odakle je to došlo, ondje ima još puno toga. Koliko nam je poznato, Boga ništa ne košta stvoriti dobre stvari, međutim, obraćenje buntovne volje košta ga pribijanja na križ. Upravo zato što čovjek posjeduje slobodnu volju, može Boga odbiti, bio on dobar ili loš čovjek. Budući da je dobrota koju nalazimo u Dicku tek dio naravi, od nje na kraju ne će ništa ostati. I sama će narav nestati. Naravni se uzroci u Dicku združuju kako bi načinili ugodan psihološki uzorak, isto kao što se prirodni uzroci združuju, pri zalazu sunca, da bi stvorili skladan uzorak boja. Ne će proteći puno vremena (to je, naime, svojstveno naravi) i oni će se raspasti, uzorak će u oba slučaja nestati. Dick je mogao taj trenutačni uzorak pretvoriti (bolje rečeno, dopustiti Bogu da to učini) u ljepotu vječnoga duha, ali on nije iskoristio tu mogućnost.

Ovdje se suočavamo s paradoksom. Sve dok se ne obrati Bogu, Dick misli da je sam zaslužan za svoju dobru narav. Sve dok tako misli, on za nju nije nimalo zaslužan. Tek kada shvati da nema dobru narav vlastitom zaslugom nego da je ona Božji dar i kada je preda ponovno u Božje ruke, tada počinje sudjelovati u stvaranju sama sebe. Čovjek može sačuvati samo ono što slobodnom voljom daje Bogu. Ono što želimo sačuvati samo za sebe kad-tad ćemo sigurno izgubiti.

Stoga se ne trebamo čuditi kada među kršćanima naiđemo na ljude koji su još uvijek loši. Kada bolje promislite, vidjet ćete da čak postoji razlog zašto možemo očekivati da više loših ljudi dolazi Kristu nego dobrih.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kršćanstvo nije iluzija” C.S. Lewisa. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 16. veljače 2019.

Možda vam se svidi