BUDHHA I KRIST

Budizam – agnostična religija

Buddhine i Kristove tvrdnje se ustvari toliko razlikuju da se možemo s pravom pitati treba li se budizam uopće nazvati religijom. On ne govori o Bogu, ili Brahmanu, kao što je to slučaj kod hinduizma iz kojega se razvio. Niti govori o atmanu, ili duši. Ustvari, on naučava doktrinu o anatti, ne-duši – učenje da smo sačinjeni od sastavnica (skandha) neosobne svijesti koje isprepliće kauzalna nužnost u čijoj osnovi nema supstance, jastva ili duše.

budizam, buddha

Budizam i kršćanstvo: Jesu li Buddha i Krist doista slični?/Foto: Shutterstock.com

Veliki njemački katolički teolog Romano Guardini kaže u svojoj duboko oštroumnoj i duboko pravovjernoj meditaciji o Kristovu životu, Gospodin, da se nijedan čovjek u ljudskoj povijesti nikada nije po značaju približio veličini i važnosti Kristova zahtjeva za korjenitom preobrazbom ljudske naravi, osim Buddhe (iako na radikalno različit način). Huston Smith kaže u The Religions of Man (Religije čovjeka) da su bila samo dva čovjeka u povijesti koji su toliko zapanjili ljude da ih nisu pitali “Tko si ti?” već “Što si ti? Čovjek ili bog?” To su bili Isus i Buddha.

Razlike između budizma i kršćanstva

Buddhin jasan odgovor na ovo pitanje je bio: “Ja sam čovjek, a ne bog”; Kristov jasan odgovor je bio: “Ja sam oboje, i čovječji sin i Božji sin.” Buddha je rekao: “Ne gledajte u mene, gledajte u moju dharmu [učenje]”; Krist je rekao: “Dođite k meni.” Buddha je rekao: “Budite sami svoje svjetlo”; Krist je rekao: “Ja sam svjetlo svijeta.” A ipak, suprotno prvotnim namjerama obojice, neki su kasniji budisti (sekta čiste zemlje) proglasili Buddhu bogom, a neki su kasniji kršćani (arijanci i modernisti) proglasili Krista ne-bogom.

Buddhine i Kristove tvrdnje se ustvari toliko razlikuju da se možemo s pravom pitati treba li se budizam uopće nazvati religijom. On ne govori o Bogu, ili Brahmanu, kao što je to slučaj kod hinduizma iz kojega se razvio. Niti govori o atmanu, ili duši. Ustvari, on naučava doktrinu o anatti, ne-duši učenje da smo sačinjeni od sastavnica (skandha) neosobne svijesti koje isprepliće kauzalna nužnost u čijoj osnovi nema supstance, jastva ili duše.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Budizam ne niječe Boga. On ne govori o Bogu. On je agnostičan, a ne ateističan. Ali govori o duši. Njegovo nijekanje duše ima praktičnu važnost: uči nas da ne budemo “vezani”, da ne prepustimo dušu željama, da ne volimo. Umjesto osobne, individualne, slobodnovoljne agape (djelatna ljubav), budizam naučava neosobni, univerzalni osjećaj suosjećanja (karuna). Na modernom Zapadu suosjećanje je nešto što češće čujemo nego agape.

Karuna i agape navode učenika na slična izrazito nesebična djela, ali u izrazito različitom duhu. Ovu razliku ilustrira budistička priča o svecu koji je, poput sv. Martina Turonskog, dao svoj plašt prosjaku, ustvari razbojniku. Ali budističko objašnjenje nije bilo “zato što te volim” ili “zato što te Krist voli”, nego zato što “ćeš se prosvijetliti ako to učiniš, jer da se smrzavaš a imaš dvije rukavice na jednoj ruci a nijednu na drugoj, ne bi li bilo prosvjetljujuće dati jednu rukavicu goloj ruci?”

Za budista smisao milosrđa nije dobrobit primatelja, nego oslobođenje davatelja od tereta jastva. Isti se cilj može postići bez primatelja. Razmotrimo, primjerice, sljedeću budističku priču: čovjek koji je bježao pred tigrom ljudožderom dođe do ruba ponora. Jedini put je bio dolje. Ugledao je lijanu i spustio se niz nju. Ali tamo, u podnožju, bio je drugi tigar ljudožder. Onda je ugledao dva miša, jednog crnog i jednog bijelog (yin i yang), kako grizu lijanu iznad njega. Upravo prije nego što je lijana pukla, ugledao je divlju jagodu koja je rasla na stijeni. Ubrao ju je i pojeo. Bila je odlična! “Neprosvijetljeni” će se pitati u čemu je smisao ovoga, ili zašto nije jagodom odvratio tigru pozornost. Ali će “prosvijetljeni” ovako objasniti ovu parabolu: čovjek je imao isti okus tigru kao i jagoda čovjeku. Drugim riječima, čovjek, tigar i jagoda su svi jedno ja. Prokazuje se “iluzija” o individualnosti. Nema duše. Stoga nema straha – nema straha od smrti zato što nema nikoga tko bi umro.

Prema budizmu, samoljublje (sebična želja) uzrokuje iluziju sebstva. Prema Zapadu, kako svjetovnom tako i religioznom, stvarno sebstvo je uzrok, a samoljublje je posljedica. Agape je drugačija posljedica koja dolazi iz istog uzroka: altruizam iz sebstva umjesto samoljublja iz sebstva. Za budiste, agape je nemoguća; nema ega bez samoljublja, nema sebstva bez sebičnosti, zato što sebstvo nije istinski uzrok koji bi mogao eventualno promijeniti svoju posljedicu. Zapravo, sebstvo je iluzija koju uzrokuje sebičnost.

Kako se može ovaj očiti nihilizam, ova filozofija ništavila, činiti budistima tako oslobađajućom? Odgovor je u samome Buddhi: u njegovoj osobnosti i događajima u životu, osobito u njegovom “velikom prosvjetljenju”. Poput Isusa, Buddha je podučavao vrlu šokirajuću lekciju. I, kao i u Isusa, u Buddhu su vjerovali samo zbog njegove osobnosti. Opisivali su ga kao “svetog od glave do pete”. Kad bi vi ili ja rekli ono što su rekli Buddha ili Isus, smijali bi nam se. Kod njih je bilo nečeg dubokog i dirljivog što je nevjerojatno učinilo vjerojatnim.

Događaji su u Buddhinom životu bili dramatični, i kao takvi pružaju ključ za objašnjenje toga “nečega”. Međutim, u budizmu nisu u središtu Buddhin život ili osobnost; budizam može postojati i bez Buddhe. (Naravno, ne može postojati kršćanstvo bez Krista, osim za moderniste, za koje je kršćanstvo zapravo Govor na gori.) Buddha je titula, a ne ime – kao što je Krist (Mesija). To je njegova glavna tvrdnja; jer ona označuje onoga koji je prosvijetljen ili koji se probudio. Buddha tvrdi da smo svi mi duhovno uspavani do iskustva prosvjetljenja ili buđenja. Evo priče o tome kako je Buddha postao Buddha, o tome kako se jedan čovjek probudio.

Kako je Buddha postao Buddha

Rođen kao Siddhartha Gautama, sin kralja koji se nadao kako će njegov nasljednik postati najuspješniji kralj u povijesti Indije, bio je zaštićen u palači zemaljskih užitaka kako bi mu se kraljevanje učinilo neodoljivo privlačnim. Ali znatiželja ga je navela da se iskrade u zabranjeni vanjski svijet gdje je vidio “četiri mučna prizora”. Prva tri bili su bolesnik, starac i mrtvac. Siddhartha je duboko razmišljao o ovim novootkrivenim tajnama bolesti, starosti i smrti, ali uzaludno. Onda je došao četvrti prizor: lutajući isposnik-prosjak koji se odrekao svijeta kako bi tražio prosvjetljenje. Siddhartha je odlučio učiniti isto.

Proveo je godine meditirajući o najdubljoj tajni života: Zašto je čovjek nesretan? Poslije više godina mučenja svog tijela kako bi oslobodio dušu, a sve uzalud, odlučio se za “srednji put” – između svog nekadašnjeg prepuštanja uživanju i kasnijeg mučenja samoga sebe. Pošto je pojeo pristojan obrok prvi put poslije toliko godina, sjeo je u puni lotus-položaj pod sveto bodhi drvo u Benaresu, čvrsto odlučan da ne ustane dok ne bude prosvijetljen. Kad se digao, proglasio je da je Buddha. Pronikao je u veliku tajnu života.

Proniknuće je trebalo doživjeti, ne samo riječima izraziti. Budizam u biti nije učenje, već iskustvo. A ipak je Buddha i riječima izrazio učenje (dharmu): “Četiri plemenite istine” sažele su sve što je naučavao. Kad god bi neki od njegovih učenika navaljivao da ide dalje od te četiri plemenite istine, odbio bi. Sve drugo su bila “pitanja koja nisu za izgradnju”.

Prva plemenita istina je da je sav život dukkha, patnja. Ova riječ znači iščašenost ili odvojenost – nešto slično grijehu ali bez osobne, odnosne dimenzije: ne razbijeni odnos nego razbijena svijest. Unutarnja razbijenost je “loša vijest” u budizmu, a ona prethodi njegovu “evanđelju”, ili “dobroj vijesti”.

Druga plemenita istina jest da je uzrok patnje tanha, pohlepa, sebična želja. Patimo zbog jaza između onoga što želimo i onoga što imamo. Taj je jaz stvorilo naše nezadovoljstvo, želja da dobijemo ono što nemamo ili želja da zadržimo ono što imamo (npr. život, što uzrokuje strah od smrti). Tako je za Buddhu želja krivac, uzrok sve patnje.

Ova druga istina objašnjava učenje ne-duše.

Želja stvara iluziju da je onaj koji želi otuđen od željenog objekta, iluziju dvojnosti. Prosvjetljenje znači gašenje ove iluzije. “Ja želim to” stvara iluziju da je “ja” različito od “to”; a ova je razlika uzrok patnje. Tako je želja gorivo za vatru patnje.

Treća plemenita istina neminovno slijedi.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Otkloniti uzrok znači otkloniti posljedicu; stoga se patnja može dokončati (nirvana) dokidanjem njezina uzroka, želje. Otkloni gorivo i ugasit ćeš vatru.

Četvrta plemenita istina govori ti kako dokončati želju: “plemenitim osmeročlanim putom” smanjenja ega u svakom od osam definiranih područja života, iznutra i izvana (npr. “ispravna misao”, “ispravno općenje”).

Sadržaj četvrte plemenite istine specifično je budistički, ali je oblik univerzalan. Svaka religija, svaka praktična filozofija, svaka terapija, duhovna ili fizička, ima svoje četiri plemenite istine: simptom, dijagnozu, prognozu i recept. One su, sukladno tome, loša posljedica, loš uzrok, dobra posljedica i dobar uzrok. Primjerice, porok, neznanje, vrlina i znanje četiri su plemenite istine platonizma. Klasni sukob, kapitalizam, komunizam i revolucija četiri su plemenite istine marksizma, a smrt, grijeh, Krist i spasenje četiri su plemenite istine kršćanstva. U Poslanici Rimljanima 6,23 ukratko su izložene sve četiri: “Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem.”

Od četiri koraka presudan je drugi. Pacijentu su poznati njegovi simptomi, ali samo osposobljen liječnik može dijagnosticirati skriveni uzrok, bolest. Većina bolesti, jednom dijagnosticirana, ima standardnu prognozu i recept koji se mogu potražiti u medicinskim priručnicima. U presudnom pitanju, dijagnozi ljudskog problema, kršćanstvo i budizam se čine udaljeni koliko je god to moguće, jer tamo gdje Buddha vidi naše želje presnažnima, Krist ih smatra preslabima. Krist želi da volimo više, ne manje: da volimo Boga cijelim svojim srcem, dušom, umom i snagom. Buddha “rješava” problem bola duhovnom eutanazijom: liječi bolest samoljublja i patnju koju ono sa sobom nosi tako što ubija pacijenta, jastvo, sebstvo, dušu, ili ja kao sliku Božju (JA SAM) u čovjeku.

A ipak, stvari možda nisu toliko oprečne, jer želja o kojoj Buddha govori samo je sebična želja. On ne razlikuje nesebičnu ljubav (agape) od sebične ljubavi (eros); on jednostavno uopće ne zna za agape. On duboko poznaje i osuđuje želju za posjedovanjem nečega manjeg od nas samih, kao što je novac, seks ili moć; ali on ne poznaje želju da nas posjeduje nešto što je više od nas samih. Buddha poznaje gramzivost, ali ne i Boga. A mi, zapadnjaci, čiji se životi i ekonomski sustavi često zasnivaju na gramzivosti, svakako trebamo poslušati Buddhu kad govori o onome što zna, a što smo mi zaboravili. Ali je još ozbiljnija potreba da budisti čuju ono što oni ne znaju: dobru vijest o Bogu i njegovoj ljubavi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Petera Kreefta “Kršćanstvo i druge religije”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 16. rujna 2019.

Možda vam se svidi