Jasnoća i radost koju većina nas povezuje s mišlju na Uskrs ne može promijeniti činjenicu da dubok sadržaj ovoga dana puno teže shvaćamo nego sadržaj Božića. Rođenje, dijete, obitelj — sve to pripada našemu vlastitom doživljajnom svijetu, stoga nas posve neposredno dodiruje misao da je Bog postao dijete i da je tako ono maleno učinio velikim, a veliko ljudskim, bliskim i shvatljivim. Prema našoj vjeri, rođenjem u Betlehemu Bog je ušao u naš svijet i taj događaj ostavlja iza sebe svjetlosni trag sve do ljudi koji nisu u stanju prihvatiti ovu vijest kao takvu.

S Uskrsom je drukčije: ovdje Bog nije ušao u naš uobičajeni život, nego je probio njegove granice i stupio u novi prostor onkraj smrti. Više ne ide za nama nego ispred nas, noseći baklju koja osvjetljuje do sada nepristupačnu širinu, kako bi nas ohrabrio da ga slijedimo. No, iako sada znamo što je s onu stranu smrti, nijedno od svojih vlastitih iskustava ne možemo povezati s ovom viješću. Nijedna predodžba ne može pomoći ovoj riječi; ona ostaje zahvat u nepoznato i ovdje bolno osjećamo svoju kratkovidnost i uskoću svojih koraka.

Unatoč tomu, uzbudljiva je misao da barem po riječi onoga koji zna doznajemo ono što nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Golema radoznalost kojom su posljednjih godina prihvaćana izvješća o ljudima koji su bili klinički mrtvi i koji su tvrdili da su iskusili ono neiskusivo i da mogu reći što se nalazi iza mračnih vrata smrti, pokazuje koliko sve nas kopka ovo pitanje o smrti. No nakon svih izvješća ostaje osjećaj nedovoljnosti jer svi ovi svjedoci nisu bili mrtvi u stvarnomu smislu, nego su samo prošli kroz posebno iskustvo određena krajnjega stanja ljudskoga života i svijesti. Nitko ne može reći bi li se njihovo iskustvo potvrdilo da su uistinu bili mrtvi. No onaj o kojemu govori Uskrs – Isus Krist – uistinu je “sišao u carstvo smrti”. Isus je odgovorio molbi rasipnoga bogataša: “Pošalji ovamo nekoga iz svijeta mrtvih, pa ćemo vjerovati” (usp. Lk 16,27s.). On, pravi Lazar, došao je ovamo da bismo mi vjerovali. No, da li doista vjerujemo? Nije došao s otkrićima i uzbudljivim opisima “onoga prijeko”. Ali nam je rekao da je “pripravio stanove” (Iv l4,23). Nije li to najuzbudljivija novost povijesti, iako je rečena bez nadraživanja naših živaca?

Uskrs se odnosi na ono nepredočivo; s njegovim se događajem najprije susrećemo po riječi, ne po osjetilima. Tim je više važno dopustiti da nas zahvati veličina te riječi. No, budući da mi mislimo osjetilima, vjera Crkve je oduvijek uskrsnu riječ prevodila u simbole koji daju naslutiti ono što riječ ne može izreći. Simbol svjetla (a s njime i vatre) igra posebnu ulogu; pozdrav uskrsnoj svijeći koja u zamračenoj Crkvi postaje znak života upućen je Pobjedniku nad smrću. Tako je nekadašnji događaj preveden u našu sadašnjost: ondje gdje svjetlo pobjeđuje tamu, događa se nešto od uskrsnuća. Posveta vode stavlja u prvi plan jedan drugi element stvaranja kao simbol uskrsnuća: voda u sebi može imati nešto prijeteće, može biti oružje smrti. No, živa voda izvora je plodnost koja usred pustinje izgrađuje oazu života. Treći je simbol posve drukčije vrste: pjevanje “aleluja”, svečano pjevanje uskrsne liturgije znači da ljudski glas može ne samo kričati, uzdisati, jadikovati, govoriti, nego upravo i — pjevati. Da je čovjek osim toga u stanju zazvati glasove stvorenja i preobraziti ih u skladnost – zar nam to ne daje naslutiti na divan način za kakve smo preobrazbe sposobni mi sami i stvorenje? Nije li to čudesan znak nade u kojemu naslućujemo dolazeće, a istodobno ga smijemo primiti kao mogućnost i sadašnjost? Uostalom, i godišnje doba u kojemu se slavi Uskrs nije nešto slučajno. Preko židovske Pashe kršćanski Uskrs duboko zasijeca u povijest religija i u područje takozvane prirodne religije. Za mene je uvijek iznova upadljivo i vrijedno razmišljanja da Isus za vrijeme svoga životnog puta tako snažno govori o svome “času”. Ide prema smrti, ali je izbjegava sve dok ne dođe njegov čas (usp. npr. Lk 13,31-35). Tako on sam posve svjesno svoje poslanje povezuje s čitavom poviješću vjere čovječanstva i sa znakovima stvaranja. Dovršenje svoga poslanja vezuje uz ovaj blagdan, a time i uz prvi proljetni puni mjesec. Nešto takvo mora ostati nerazumljivo i beznačajno pukoj učenosti koja razmišlja samo tehnički i povijesno. Ali, Isus je razmišljao drukčije. Povezujući svoj čas s okretajima sunca i mjeseca, s mijenama u prirodi, svoju smrt stavlja u kozmički kontekst, i obrnuto, kozmos stavlja u odnos s čovjekom. U velike je svečanosti Crkve uključeno i su-slavljenje stvorenja, ili obrnuto: u ovim se svečanostima usuglašavamo s ritmom zemlje i zvijezda i usvajamo njihovo znanje. Zbog toga je i novo jutro prirode, koje označava prvi puni proljetni mjesec, znak koji uistinu pripada poruci Uskrsa: stvorenje govori o nama i govori nama; ispravno shvaćamo sami sebe i Krista samo ako naučimo slušati i glas stvorenja.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Josepha Ratzingera – pape Benedikta XVI. “Gledati Probodenoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.