DUH LITURGIJE

Benedikt XVI. o tabernakulu: I neka sada nitko ne kaže – Euharistija je za jelo, a ne za promatranje

On je mjesto “Presvetoga”. On je šator Božji, Božje prijestolje, budući da je on među nama­. Njegova prisutnost (šekina) odsad stvarno, zbiljski boravi među nama – ništa manje u najskromnijoj seoskoj crkvici negoli u velikoj prvostolnicI

Foto: Flickr.com/Lawrence OP

Crkve iz prvoga tisućljeća ne poznaju tabernakul. Namjesto toga najprije je oblikovana škrinja Riječi, a potom onda oltar kao sveti šator. Prema oltaru su vodile stepenice, štitio­ ga je ciborium, ciborij, mramorni baldahin s kojega su visjele upaljene svjetiljke. Tako se isticao sakralni značaj ciborija. Između stupova ciborija izvjesio bi se zastor (Bouyer, 40–50). Tabernakul se kao sveti šator, kao prijestolje šekine, prisutnosti živoga Gospo­dina, razvio tek u drugome tisućljeću kao plod teškom mukom izborenih teoloških razjašnjavanja,­ u kojima je krajnjom jasnoćom istaknuta trajna nazočnost samoga Krista u pretvorenoj hostiji. Ovdje nam stoje na putu razne teorije o propadanju, o dekadenciji, teorije kojima se kanoniziraju liturgijski početci i romantika prvoga tisućljeća. Kuša nam se stalno dokazati i uvjeriti nas da su transsupstancijacija (pretvaranje biti kruha i vina), klanjanje Gospodinu­ u sakramentu, euharistijsko štovanje s pokaznicom i procesijama sve same srednjovjekovne zablude i novotarije, i to zablude s kojima se jednom zauvijek moramo rastati. Euharistijski su darovi da ih blagujemo, a ne da u njih gledamo. Čuju se takve ili slične krilatice. Može nas samo čuditi lakomislenost s kojom se takve tvrdnje postavljaju i to nakon svih dalekosežnih povijesnodogmatskih, teoloških i ekumenskih rasprava i rezultata što su ih ostvarili veliki teolozi devetnaestoga i prve polovice dvadesetoga stoljeća, a sad su, čini se, pali u zaborav.

Ne može biti svrha ove male knjige ulaziti pobliže u sve te teološke probleme i pitanja­. Posve je očito već kod Pavla da kruh i vino postaju Tijelo i Krv Kristova, da je Krist – Uskrsli – sâm glavom tu među nama i da nam se daje za jelo. Gotovo je nemoguće nadmašiti naglaske s kojima se u Ivanovu evanđelju ističe Kristova stvarna prisutnost u euharistiji. Tako već kod crkvenih otaca, počevši od najranijih svjedoka, prisjetimo se samo Ignacija Antiohijskoga ili Justina Mučenika, ne postoji ni najmanja dvoumica glede te velike­ tajne: darovane nam nazočnosti i pretvorbe darova u euharistijskoj molitvi­. Čak ni kod jednog tako velikog teologa kao što je Augustin, koji bijaše snažno usmjeren prema spiritualnom, nema ni traga od sumnje u stvarnu prisutnost. Štoviše, kod njega je moguće zapaziti­ kako je upravo vjeroispovijest u utjelovljenje i u uskrsnuće, koji su u najužoj svezi s vjerom u tjelesnu prisutnost Uskrsloga, preobrazila i preoblikovala njegov platonizam, te su “Tijelo i Krv” poprimili novo dostojanstvo i pretočili se kod kršćana u nadu u vječnost­. Često se krivo poima i jedna druga važna spoznaja, koju nam je podario Henri de Lubac. Cilj je euharistije – to bijaše oduvijek jasno – naša vlastita pretvorba, preobrazba, da “postanemo s Gospodinom jedan duh i jedno tijelo” (1 Kor 6,17). Ta konotacija, naime da euharistija želi nas preobraziti, da želi samo čovječanstvo preoblikovati u živi Božji hram, u Kristovo tijelo, sve do ranoga srednjeg vijeka izražavala se pojmovima corpus mysticum i corpus verum. Mysticum u otačkom rječniku nema ono značenje koje u današnjem govoru ima riječ “mistično”, već mu je značenje “ono što se odnosi na misterij, na otajstvo, na područje sakramenta”. Tako je sintagmom corpus mysticum izricana zbiljnost sakramentalnog tijela, tjelesna Kristova prisutnost u sakramentu. Prema svetim ocima to nam se Tijelo daje da bismo mi sami postali corpus verum, stvarno, pravo Kristovo Tijelo. Promjene u govornoj uporabi­ i misaonim sklopovima dovele su do toga da je u srednjem vijeku došlo do promjene­ značenja. Sada se sakrament oslovljavao kao corpus verum (pravo tijelo), a Crkva pak kao corpus mysticum, kao “mistično tijelo”, pri čemu odsad to “mistično” nema više značenje “sakramentalnoga”, već ima značenje “mističnoga”, tj. tajanstvenoga. Nakon što je de Lubac sa svom pomnjom opisao taj govorni obrat, mnogi su iz toga izveli zaključak­ da je tako u nauk o euharistiji prodro dotada nepoznati realizam, štoviše, naturalizam, te da je napuštena velika vizija crkvenih otaca u korist statičke i jednosmjerne, jednodimenzionalne ideje o stvarnoj prisutnosti.

Istina je da se u tom jezičnom obratu izriče i duhovni obrat koji dakako nije moguće tako jednostrano opisati kako se to događa u upravo naznačenim tendencijama. Moramo priznati točnost upozorenja kako se izgubilo ili da se barem povuklo u pozadinu­ nešto od eshatološke dinamike one mi značajke u euharistijskom vjerovanju. Također, nije bilo dovoljno vidljivo, kao prije, da sakrament sâm po sebi, u sebi, kako smo gore istaknuli, nosi dinamiku koja smjera prema preobrazbi čovječanstva i svijeta,­ prema novom nebu i novoj zemlji, prema jedinstvu uskrsloga Kristova tijela. Nije pala jednostavno u zaborav, ali nije bila kao nekoć ni tako snažna u svijesti, činjenica da euharistija ne smjera prvenstveno samo na pojedinca, već da euharistijski personalizam sili prema jedinstvu, sjedinjenju, prema nadilaženju zidova između Boga i čovjeka, između moga ja i tvoga ti u novome mi općinstva svetih. Ako je na jednoj strani bilo gu­bitaka u kršćanskoj svijesti, gubitaka koje danas pokušavamo ponovno nadoknaditi, na drugoj strani imamo­ – gledano općenito – i dobitaka. Zaista, euharistijsko nas Kristovo Tijelo želi ujediniti, dovesti do jedinstva­ kako bismo svi mi bili “njegovo pravo Tijelo”. Međutim, to euharistijski dar može proizvesti samo zato što nam u tome daru Gospodin sâm daruje svoje pravo Tijelo. Samo pravo Tijelo u sakramentu sposobno je izgraditi i pravo Tijelo novoga Božjeg Grada. Ta spoznaja povezuje oba razdoblja. Stoga moramo poći najprije od toga. Uvijek je bila i u ranoj Crkvi nazočna svijest da jednom pretvoreni kruh ostaje pretvoren. Stoga ga se čuvalo i pohranjivalo za bolesnike. Zato mu se i iskazivalo štovanje kakvo još uvijek­ imamo i dandanas u Crkvama Istoka. Međutim, sad se ta svijest produbljuje: Dar jest pretvoren. Gospodin je definitivno uzeo i pritjelovio sebi taj komadić materije, u njemu nije sadržan neki objektivni dar, nego je nazočan on, Nedjeljivi, Uskrsli: s Tijelom i Krvlju, s dušom i tijelom, s božanstvom i čovještvom. Cijeli je Krist tu. U ranome razdoblju liturgijske obnove i pokreta ponekad se smatralo da se mora razlikovati “stvarno poimanje”­ euharistije u otačkom vremenu i personalističko poimanje od srednjega vijeka naovamo. Tobože da se euharistijska prisutnost u patristici poimala ne kao prisutnost osobe, već kao prisutnost dara, koji je potrebno razlikovati od osobe. To je besmisleno. Tko čita tekstove, nigdje ne može pronaći uporište za takve ideje. Kako bi trebalo Tijelo Kristovo postati “stvar”? Postoji samo jedna, cjelovita prisutnost Isusa Krista. A primati euharistiju ne znači blagovati nekakav “stvarni” dar (tijelo i krv?), nego se tu događa prožimanje osoba, prelijevanje iz osobe u osobu. Živi Gospodin daruje se meni, stupa u mene i poziva mene da mu se predam, tako da odsad vrijedi: “Živim, ali ne živim više­ ja, nego Krist živi u meni” (Gal 2,20). Samo tako pričest postaje istinski ljudski čin, čin koji čovjeka uzvisuje i preobražava.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ta spoznaja: “on je tu, on cijel, i on ostaje tu”, u srednjemu je vijeku s posve novim intenzitetom sinula cijelom kršćanstvu. U tome je bitno i odlučno sudjelovalo produbljivanje teološkoga mišljenja, ali još važnije od produbljivanja mišljenja bijaše novo, snažno iskustvo­ svetaca, koje se na poseban način razvilo u franjevačkom pokretu te u novoj evangelizaciji braće propovjednika. Nije tu posrijedi nikakvo srednjovjekovno krivo poimanje nastranoga­ mišljenja, nego se iskustvom svetaca – potpomognuto i prosvijetljeno mišljenjem teologa – otkriva nova dimenzija kršćanske stvarnosti koja je istodobno u najintimnijem­ kontinuitetu s dotada vjerovanim. Ponovimo još jednom: Produbljena vjerska svi­ jest biva zahvaćena spoznajom da u preobraženom liku jest Gospodin i da on ostaje u njemu prisutan. Gdje se to iskusi sa svim žilicama vlastitoga srca, razuma i osjetila, nezaobilazna je i neizbježna posljedica­ sljedeće: Potrebno je stvoriti za tu prisutnost dolično mjesto i prostor. Tako se postupno oblikuje tabernakul koji sve više i više, te potom trajno zauzima ono mjesto koje je nekoć­ pripadalo “Kovčegu saveza” (koji je u međuvremenu iščeznuo). Jer u stvarnosti se sada u tabernakulu ostvaruje dokraja ono zbog čega je nekoć postojao Kovčeg saveza. On je mjesto “Presvetoga”. On je šator Božji, Božje prijestolje, budući da je on među nama­. Njegova prisutnost (šekina) odsad stvarno, zbiljski boravi među nama – ništa manje u najskromnijoj seoskoj crkvici negoli u velikoj prvostolnici. Premda iščekujemo konačni hram tek negdje u završnici, kad svijet postane Novim Jeruzalemom, ono pak na što je smjerao Hram u Jeruzalemu, ovdje je na najviši mogući način stvarna prisutnost. Novi Jeruzalem­ je anticipiran, u poniznosti i malenosti, u obliku kruha.

I neka sada nitko ne kaže: Euharistija je za jelo, a ne za promatranje. Ona nije nikakav “obični­ kruh”, što su i najstarije predaje neprestano naglašavale. Blagovati euharistiju – a to smo upravo rekli – jest duhovni proces koji zahvaća cijeloga čovjeka. Njega “blagovati” znači njemu se klanjati! Njega “blagovati” znači pustiti ga u sebe tako da se moje vlastito­ ja preobrazi i otvori velikome mi, te da svi budemo samo “jedan u Kristu Isusu”­ (Gal 3,27). Time klanjanje nije u oprjeci prema pričesti, nije ni pored nje, nego pričest­ dosiže svoju dubinu tek ako je nosi i obujmljuje snažno klanjanje. Euharistijska prisutnost u tabernakulu ne znači neko drugo poimanje euharistije, mimo ili protiv euharistijske žrtve, već predstavlja njezino puno ozbiljenje. Ta prisutnost čini da u Crkvi uvijek imamo euharistiju. Nikada crkva nije “gola” dvorana, nego je ona uvijek prožeta Gospodinovom prisutnošću, koja proizlazi iz euharistijskoga slavlja, uvodi ga u nj te nam omogućuje da uvijek imamo udjela u kozmičkoj euharistiji. Tko to od vjernika nije iskusio? Crkva je bez euharistijske prisutnosti u stanovitom smislu mrtva, makar ona i pozivala na molitvu. A crkva u kojoj pred tabernakulom gori vječno svjetlo, živi trajno, uvijek je više od kamenoga zdanja­. U njoj me Gospodin neprestano očekuje, poziva me, želi mene samoga učiniti “euharistijskim” čovjekom. Na taj me način on sâm priprema za euharistiju, na taj me način on sâm pokreće prema sebi, prema svom ponovnom dolasku.

Srednjovjekovni obrat donio je sa sobom stanovite gubitke, ali je taj obrat podario ta­kođer i čudesno duhovno i duševno produbljenje. On je razvio i razastro veličinu tajne koja je ustanovljena u dvorani Posljednje večere i omogućio da se ta tajna iskusi u posve novoj punini. Koliki su se sveci – upravo sveci ljubavi prema bližnjemu – hranili tim iskustvom i bili vođeni ususret Gospodinu! Ne smijemo izgubiti to bogatstvo. Tabernakul mora u arhitekturi crkvenoga zdanja pronaći svoje dolično mjesto da bi nas Gospodinova prisutnost posve konkretno dirnula i zahvatila.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Duh liturgije” Josepha Ratzingera/Benedikta XVI. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.


Objavljeno: 25. siječnja 2020.

Možda vam se svidi