Celibat, svećeništvo za žene, homoseksualnost – već desetljećima ovaj kanon uvijek istih pitanja dominira raspravom u medijima. Tek kada se pozitivno odgovori na ove stvari, Crkva će ponovno biti privlačna. Upadljivo je: u Njemačkoj Evangelička Crkva – bez celibata, sa svećeništvom za žene – gubi više vjernika nego katolička. No istina je također da ove pozicije otežavaju naviještanje. Prođimo ukratko neke točke.

Katolici koji se nakon rastave ponovno ožene, isključeni su iz primanja pričesti. O toj se uredbi, jednom ste rekli, mora “snažnije razmisliti”.

Dakako da se to mora učiniti. S jedne strane, postoji sigurnost da nam Gospodin kaže: brak, koji je sklopljen u vjeri, nerazrješiv je. Tim riječima ne možemo manipulirati. Moramo ih ostaviti takve kakve jesu – iako proturječe oblicima života koji danas vladaju. Bilo je razdoblja kada je kršćanstvo bilo tako prisutno da je nerazrješivost braka bila norma, ali u mnogim civilizacijama ona to nije. Biskupi iz zemalja Trećega svijeta stalno mi govore: “Sakrament braka je najteži od svih.” Ili: “K nama to još nije stiglo.” Dovesti ovaj sakrament u ravnotežu s naslijeđenim načinima zajedničkoga života jest proces u koji je uključena čitava egzistencija i borba čiji se ishod ne može iznuditi. Utoliko ono što mi sada doživljavamo u zapadnome društvu, koje se malo-pomalo raspada, nije jedini krizni slučaj u ovome pitanju. Ali zbog toga napustiti monogamni brak ili prekinuti borbu za ovaj oblik, protivilo bi se evanđelju.

Stvoritelj je stvorio ljude kao muškarca i ženu, kaže Isus, i sto je Bog svezao, čovjek ne smije rastavljati. Ali već su i prvi učenici gunđali zbog te zapovijedi.

Da. Ono što se može učiniti kao prvo jest točnije istražiti pitanje valjanosti brakova. Do sada je crkveno pravo pretpostavljalo da netko tko ulazi u brak zna što je brak. Uz pretpostavku toga znanja brak je valjan i nerastavljiv. U današnjoj zbrci mišljenja, u posve promijenjenoj konstelaciji, “zna se” da je normalno prekinuti brak. Stoga se moramo pitati kako se prepoznaje valjanost i gdje su moguća izlječenja.

To će uvijek ostati borba. Ali zbog toga više ne držati visoko mjerilo i popuštati, ne bi podizalo moralnu razinu društva. Ono teško zadržati kao mjerilo, kojim se ljudi uvijek iznova mogu mjeriti, jest nalog koji je potreban kako se ne bi događali i drugi padovi.

Stoga tu postoji određeni nutarnji rascjep. Pastoral mora tražiti načine kako će ostati blizu pojedinim ljudima i pomoći im da i u svojoj, recimo to tako, iregularnoj situaciji vjeruju u Krista kao Spasitelja, da vjeruju u njegovu dobrotu, jer je on još uvijek tu za njih, iako ne mogu primati pričest. I da ostanu u Crkvi, iako njihova situacija nije u skladu s crkvenim pravom. Mora im pomoći da priznaju: ja sam ispod onoga što bi kršćanin trebao biti, ali ne prestajem biti kršćanin, jer Krist me ljubi, i tim više ostajem u Crkvi jer me On tim više nosi.

Pavao VI. je pitanje sprječavanja začeća učinio temom svoje poznate enciklike Humanae vitae iz 1968. U svoje je vrijeme ukazao na to da dolazi do pogubnih učinaka kada čovjek zadire u naravni red. Život je odveć velik i svet, a da bismo se smjeli s njime poigravati. To je kao da je htio reći: ako ne poštujemo život djece, život ćemo izgubiti mi sami, naše društvo, naš svijet. Možda se tada još nije moglo shvatiti to viđenje. Danas doživljavamo ne samo krajnje štetne učinke antibaby pilule na zdravlje i okoliš, nego i to kako se urušavaju naši društveni sustavi jer smo postali društvo bez djece, koje gubi svoj temelj. Unatoč tome, Katoličkoj Crkvi ne uspijeva spolnu etiku uopće učiniti razumljivom. Jedan brazilski top-model, primjerice, smatra da danas više nijedna žena ne ulazi u brak kao djevica. Jedan umirovljeni pomoćni biskup kritički primjećuje da Crkva na pitanja spolnosti prije braka daje takve odgovore “koje ljudi ne mogu pretvoriti u život te oni stoga i drukčije žive”.

To je veliko problemsko područje. U ovome okviru ne možemo ulaziti u mnogoslojnost i pojedinosti toga pitanja. Točno je da se mnogo toga na ovome području mora iznova promisliti i izreci. Ali, s druge strane, s obzirom na ono što misli topmodel i što misle mnogi drugi ljudi, rekao bih da statistika ne može biti mjerilo morala. Dovoljno je zlo i to kada demoskopija postane mjerilo političke odluke i kada se zatim vreba “gdje ču dobiti više pristalica”, umjesto da se pitam: “Sto je ispravno?” Stoga ni rezultati anketa o tome što se čini, kako se živi, nisu u sebi mjerilo istinitoga i ispravnoga.

Pavao VI. je proročki bio u pravu. Bio je uvjeren da društvo samo sebi oduzima svoje najveće nade kada pobačajem ubija ljude. Koliko je ubijeno djece koja su mogla postati geniji, darovati čovječanstvu nešto novo, možda je ubijen i neki novi Mozart ili netko tko nam je mogao darovati novu tehničku spoznaju. Moramo se zamisliti nad tim kolike su čovjekove mogućnosti ovdje razorene – a da i ne govorimo o tomu da su nerođena djeca ljudske osobe čije dostojanstvo i pravo na život moramo poštivati.

Antibaby pilula je jedan drugi problem.

Da. Ono što je Pavao VI. htio reći i što ostaje ispravno kao veliko viđenje: kada se spolnost i plodnost načelno odvajaju jedno od drugoga, kako se događa primjenom pilule, tada spolnost postaje proizvoljna. Tada su nakon toga i sve vrste spolnosti jednakovrijedne. Nakon ovakva poimanja, koje plodnost promatra kao nešto drugo, možda tako da se djecu racionalno producira i da ih se više ne gleda kao prirodni dar, vrlo je brzo uslijedilo i jednako vrjednovanje homoseksualnosti.

Perspektive Humanae vitae ostaju ispravne. No ponovno nad putove kako ih je moguće živjeti, nešto je drugo. Mislim da će uvijek postojati sržne skupine koje će se iznutra uvjeriti u to i time ispuniti te će tako nositi i druge. Mi smo grješnici. Ali ne bismo to smjeli shvaćati kao instancu protiv istine kada se taj visoki moral ne živi. Trebali bismo pokušati što je moguće više činiti dobro, jedni druge nositi i podnositi. Sve to izreći pastoralno, teološki, smisleno u kontekstu današnjega istraživanja spolnosti i antropologije, tako da bude razumljivo, velika je zadaća na kojoj se radi i na kojoj se mora raditi još više i još bolje.

Potporu u najmanju ruku daje nekadašnja zvijezda Hollywooda i seks-simbol Raquel Welch. Ta američka glumica danas kaže da je uvođenje antibaby pilule prije pedeset godina dovelo do seksa bez odgovornosti. Ona oslabljuje brak i obitelj i vodi “kaotičnim odnosima”.

Odbacuje li Katolička Crkva zapravo svako reguliranje začeća?

Ne. Poznato je da ona odobrava prirodnu regulaciju začeća, koja nije samo metoda nego i put. Jer ona pretpostavlja da dvoje ljudi ima vremena jedno za drugo. Da se živi u odnosu koji je trajan. A to je nešto temeljito drukčije nego kada bez nutarnje navezanosti na drugu osobu uzimam pilulu da bih se brzo nakon toga predao sljedećemu poznanstvu.

Da samo katolici smiju sudjelovati u euharistiji, shvaća se kao isključivanje, a neki to smatraju i diskriminacijom. Ne može se govoriti o jedinstvu kršćana bez spremnosti da se na oltaru zajednički slavi Isusova oporuka. Što Papa kaže o tome?

Ne samo Katolička Crkva, nego i cijelo svjetsko pravoslavlje uči da euharistiju može primati samo onaj tko joj posve pripada u vjeri. Polazeći od Novoga zavjeta i od apostolskih otaca, sasvim je jasno da je euharistija najdublja bit Crkve – život u Kristovu tijelu u jednome zajedništvu. Zbog toga euharistija nije neki socijalni ritual gdje se ljudi srdačno susreću, nego izraz bivanja u središtu Crkve. Stoga je se ne može odvojiti od ovoga uvjeta pripadnosti – jer je ona sasvim jednostavno čin same te pripadnosti.

*          *          *

Praktična homoseksualnost danas na Zapadu vrijedi kao uvelike priznat oblik života. Modernisti čak propagiraju prihvaćanje homoseksualnosti kao mjerilo određenoga stupnja napretka društva. U Katekizmu Katoličke Crkve, koji ste Vi priredili kao predstojnik Kongregacije za nauk vjere, kaže se: “Nemali broj muškaraca i žena pokazuje duboke homoseksualne težnje… Treba ih prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. I te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju.”

U istome Katekizmu također stoji: “Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su homoseksualni čini u sebi neuredni.”

Nije li u tome prisutno određeno proturječje spram prethodno izražena poštivanja homoseksualaca?

Ne. Jedno je da su oni ljudi sa svojim problemima i radostima, da kao ljudi zaslužuju poštivanje, iako u sebi nose tu sklonost, i da ih se zbog toga ne smije diskriminirati. Poštivanje čovjeka je sasvim temeljno i odlučujuće.

Ali istodobno treba reći da je nutarnje osmišljenje spolnosti nešto drugo. Ako se hoćemo tako izraziti, moglo bi se reći da je evolucija proizvela spolnost u svrhu reprodukcije. To vrijedi i s teološkoga gledišta. Smisao je spolnosti da muškarca i ženu privede jedno drugome i tako čovječanstvu dadne potomstvo, djecu, budućnost. To je nutarnje određenje, koje je prisutno u njezinoj biti. Sve je drugo protiv nutarnjega smisla spolnosti. Toga se moramo čvrsto držati, iako se to duhu vremena ne sviđa.

Radi se o nutarnjoj istini onoga što spolnost znači u izgradnji čovještva. Ako netko ima duboke homoseksualne sklonosti – do sada se ne zna jesu li one stvarno urođene ili su nastale u ranoj djetinjoj dobi – ako one imaju moć u njemu, tada je to za nj velika kušnja, kao što čovjeka mogu opteretiti i druge kušnje. Ali to ne znači da homoseksualnost zbog toga postaje moralno ispravna, nego da ostaje nešto što se protivi biti onoga što je Bog izvorno htio.

Nije tajna da i među svećenicima i redovnicima ima homoseksualaca. Nedavno je skandal oko homoseksualnih strasti svećenika u Rimu izazvao veliku pozornost javnosti.

Homoseksualnost je nepoveziva sa svećeničkim pozivom. Jer tada ni celibat kao odricanje nema smisla. Bila bi velika opasnost kada bi celibat postao povodom da ljude koji se ionako ne žele oženiti uvodi u svećeništvo jer je u konačnici i njihov stav prema muškarcu i ženi na neki način promijenjen, iskrivljen i nije na liniji stvaranja o kojoj smo govorili. Kongregacija za odgoj je prije nekoliko godina izdala odredbu da homoseksualni kandidati ne mogu postati svećenici jer se njihovo spolno usmjerenje udaljava od pravoga očinstva, od nutarnje biti svećeništva. Stoga odabir kandidata za svećeništvo mora biti vrlo brižljiv. Ovdje mora vladati velika pozornost da se ne dogodi jedna takva zamjena i da se na koncu svećenikovo beženstvo ne poistovjeti s tendencijom k homoseksualnosti.

Ali nedvojbeno i u samostanima i među klericima postoji ako ne življena, a ono svakako neprakticirana homoseksualnost.

I to također pripada nevoljama Crkve. I oni kojih se to tiče moraju barem pokušati da tu sklonost ne prakticiraju aktivno i da tako ostanu vjerni nutarnjemu nalogu svoje službe.

*          *          *

U svijetu koji je postao relativistički novo je poganstvo sve više i više preuzimalo vlast nad čovjekovim mišljenjem i djelovanjem. Odavno je pritom postalo jasno da pored Crkve postoji ne samo slobodan prostor, vakuum, nego da se potvrdilo i nešto poput anti-Crkve. Papu u Rimu treba osuđivati samo zbog toga – pisale su jedne njemačke novine – što se svojim pozicijama “ogriješio o religiju” koja danas “vrijedi u ovoj zemlji”, naime “civilnu religiju”. Je li tu nastala nova kulturna borba, kako je to analizirao Marcello Pera? Bivši predsjednik talijanskoga Senata govori o “široko zasnovanoj borbi laicizma protiv kršćanstva”.

Širi se nova netolerancija, to je sasvim očito. Postoje uigrana mjerila mišljenja, koja treba nametnuti svima. I potom ih se naviješta u takozvanoj negativnoj toleranciji. Dakle, kao kada bismo rekli: zbog negativne tolerancije u javnim zgradama ne smije stajati križ. U biti s time doživljavamo ukidanje tolerancije jer to znači da se religija, da se kršćanska vjera više ne smije vidljivo izražavati.

Ako se, primjerice, u ime nediskriminiranja Katoličku Crkvu hoće prisiliti da promijeni svoj stav prema homoseksualnosti i ređenju žena, onda to znači da ona više ne smije živjeti svoj vlastiti identitet i da se umjesto toga apstraktna negativna religija postavlja za tiransko mjerilo koje svatko mora slijediti. Tada je to prividno sloboda – već i zbog toga što je oslobođenje od dosadašnjega.

No ovaj razvoj zapravo sve više i više vodi k netolerantnu zahtjevu jedne nove religije koja tvrdi da ima opću valjanost jer je razumna, odnosno jer je sama po sebi razum koji zna sve i stoga naznačava prostor koji sada treba biti mjerodavan za sve.

Da se u ime tolerancije odstranjuje tolerancija, stvarna je prijetnja pred kojom stojimo. Opasnost je u tome što razum – takozvani zapadni razum – tvrdi da je doista spoznao ono ispravno i sada podiže zahtjev za totalitetom koji je neprijatelj slobode. Mislim da ovu opasnost moramo vrlo izričito prikazati. Nikoga se ne sili da postane kršćanin. Ali nikoga se ne smije siliti da mora živjeti “novu religiju” kao jedino određujuću, kao onu koja obvezuje cijelo čovječanstvo.

Preuzeto iz knjige Svjetlo svijeta

Bitno.net