Tko su pustinjaci

Pustinjaci su muškarci i žene koji se potaknuti Božjim pozivom povlače iz društva drugih ljudi kako bi živjeli u osami i tako razvijali svoj odnos s Bogom. Ne napuštaju svi koji se odlučuju na pustinjački život svaki oblik odnosa s drugim ljudima. Neki sa sobom povedu jednog pratitelja, obično učenika, dok drugi mogu odabrati živjeti u blizini naseljenih mjesta kako bi se opskrbljivali hranom.

Od kada ovaj oblik života postoji u Crkvi?

Pustinjaštvo ima dugačku tradiciju unutar života Crkve. Starozavjetnim pretečom takvog oblika života smatra se sveti Ilija, a i u Novom zavjetu imamo primjer Ivana Krstitelja koji je živio povučen od ostatka svijeta. Progonom kršćana od strane Rimskog Carstva u trećem stoljeću, pustinjački oblik života postaje učestaliji. Ipak, tek je sveti Ante Pustinjak u 4. stoljeću popularizirao pustinjaštvo.

Tko su najpoznatiji pustinjaci u povijesti Crkve?

Osim svetog Ante Pustinjaka, Crkva među pustinjacima dobiva i brojne druge svece od kojih su neki postali i crkveni naučitelji, poput svetog Bazilija, svetog Grgura Nazijanskog, svetog Ivana Zlatoustog i svetog Jeronima. Jedan od poznatijih pustinjaka modernog doba bio je Charles de Foucauld.

Što su pustinjački redovi?

Pojavom sve većeg broja onih koji su se odlučivali za pustinjački život, htjela se napraviti određena zaštita od opasnosti koje su prijetile za one koji su ga odabirali. Zbog toga su osnovani pustinjački redovi koji kombiniraju prednosti samoće s vodstvom superiora i zaštitom poštivanja pravila. Tako, na primjer, imamo kartuzijance i kamaldoljane koji slijede pravilo svetog Benedikta, ili Augustince (Augustinske pustinjake) koji žive pravilo svetog Augustina. Papa Ivan XXIII. je 1963. nakon reforme reda iz njihova naziva izbacio naziv ‘pustinjaci’.

Kako se otkriva pustinjački poziv

Otkrivanje pustinjačkog poziva uključuje ne samo razlučivanje općenitih osobina koje su se pojavile ili postoje u osobi, nego i opadanje prijašnje životne radosti, koju zamjenjuje čežnja za osamljenošću, jednostavnošću i unutarnjim odgovorom na Božji poziv. Promjene u unutarnjem životu osobe koja ponire sve dublje u odnos s Bogom, kao i izvanjsko ponašanje osobe, treba biti pod pratnjom svećenika ili duhovnog vođe.

Što Crkva danas kaže o pustinjaštvu?

U Katekizmu Katoličke Crkve (točke 920 i 921) o pustinjaštvu se kaže:

„I ne zavjetujući uvijek javno tri evanđeoska savjeta, pustinjaci strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom posvećuju život Bogu na slavu i za spasenje svijeta.”

„Oni svakome pokazuju onaj nutarnji vidik otajstva Crkve, to jest osobnu intimnost s Kristom. Skriven ljudskim ocima, život je pustinjakâ šutljivo propovijedanje onoga kojemu su se potpuno posvetili, jer on je za njih sve. Poseban je to zov da se u pustinji, upravo u duhovnoj borbi, nađe slava Raspetoga.“

Ivan Pavao II. izdao je 1996. dokument Via consecrata (Posvećeni život) u kojemu stoji:

„Izvor je radosti i nade u naše vrijeme svjedočiti… procvatu muškaraca i žena pustinjaka, koji pripadaju drevnim redovima, novim institutima, ili koji su izravno ovisni o biskupu, kako nose svjedočanstvo prolazne naravi sadašnjeg vremena svojim unutarnjim i izvanjskim odvajanjem od svijeta… Takav život ‘u pustinji’ poziv je njihovim suvremenicima i samoj crkvenoj zajednici da nikada ne izgubi iz vida vrhovni poziv, da uvijek budemo s Gospodinom.“

Bitno.net