Koraci koje braća Linn navode su:

1. Poricanje: Osoba odbija priznati da je povrijeđena.

2. Ljutnja: Osoba krivi ostale jer su je povrijedili.

3. Cjenkanje: Osoba uvjetuje svoju spremnost da oprosti. Drugim riječima, odlučuje što bi se trebalo dogoditi da ona oprosti. Iako rijetko dolazi do ostvarenja tih uvjeta, povrijeđena osoba barem dopušta oprost kao moguću opciju.

4. Rezigniranost: Osoba je potištena jer si je dozvolila da ju ova bol onesposobi.

5. Prihvaćanje: Osoba traži način kako bi se izdigla i nadišla tu bol.

Autori predlažu sagledavanje četiriju emocija koje su bitne u procesu ozdravljenja: tjeskobe, straha, ljutnje i krivnje. Opisuju slučaj Margaret, žene koja je bila duboko povrijeđena jer joj se nije dozvolio ponovni odlazak u Indiju, gdje je zadnjih nekoliko godina djelovala naučavajući kao misionarka.

Ona je identificirala svoje prvo stanje – poricanje, i to onda kada je odbacila mogućnost da ju ne pozovu natrag u Indiju, nakon što je otišla na godišnji odmor u Sjedinjene Države. Njezin izbor je bio da takav mogući rasplet zaniječe i ne razgovara o tome sa svojim nadređenima.

Njezina ljutnja je bila usmjerena na činjenicu da su njezini nadređeni pravdali svoju odluku da joj se odbije dolazak u Indiju strahom da bi se ona mogla zaraziti malarijom. Bila je izvrsnog zdravlja i upravo je s najboljim rezultatom prošla sve zdravstvene pretrage. Radilo se o lažnoj optužbi.

Onda je na red došlo uvjetovanje i uvjeti koje si je sama postavila kako bi oprostila onima koji su je uvrijedili. Odlučila je da će im oprostiti samo ako se njihova odluka promijeni, te ako oni shvate kakvu štetu su počinili, te se obvežu da nikada više neće ništa slično učiniti. Oni nisu učinili ništa od toga, te su nastavili i druge zakidati na sličan način.

Kada je pala u stanje depresije i spoznala svoj vlastiti neuspjeh u svemu tome, shvatila je kako nije bila u jadnom i očajnom stanju zbog te uvrede. Ono što ju je posve slomilo je bila njezina pretjerana reakcija na sve. Je li vrijednost nje kao osobe bila vezana samo uz tu uspješnu misiju u Indiji ili pak u činjenici da je ona bila Božje dijete, koju Otac beskrajno ljubi? A sada, kada je bila ravnateljica misija, počela se ponašati baš kao i njezina prijašnja šefica, te je i ona, bez problema, neutemeljenim izgovorima odbijala volontere.

Dospjevši na petu razinu, počela je uviđati blagodati koje je dobila nakon što joj je odbijen odlazak u misije u kojima je dotad uživala. Uvidjela je kako ju je to iskustvo približilo Bogu, te su se i odnosi s drugim osobama poboljšali. Shvatila je kako njezina osobna vrijednost ne dolazi iz njezina rada ili mišljenja drugih o njoj, nego od njezina Oca na nebesima.

Potražila je svećenika i otišla na ispovijed. Samo je rekla: “Nebeski Oče, žao mi je što me nije bilo ovoliko dugo.” Tada ju je ispunio duboki mir i postala je osjetljiva na druge koji su prolazili kroz slične povrijeđenosti. Toplo je utješila ženu kojoj je također bio uskraćen ponovni odlazak u Indiju na jednako misijsko putovanje. Štoviše, radilo se o istoj ženi koja je njoj uskratila odlazak u misiju!

Na samom vrhuncu svog jadnog stanja, dijagnosticiran joj je rak. Tek nakon što je provela dvije godine bolujući, te nakon što joj je sjećanje bilo ozdravljeno, mogla je prihvatiti stalni posao savjetnice oboljelih od raka, a sve to usprkos mišljenjima šest različitih onkologa koji su prognozirali kako će vjerojatno umrijeti nekoliko godina ranije.

Dvije stvari su pomogle Margaret kako bi joj sjećanje ozdravilo: to što je svoju priču podijelila s prijateljima, posebice s prijateljicom koja joj je rekla “Ti si ogorčena”; te to što je svoju priču ispričala Isusu. Kada joj je prijateljica otvoreno rekla kako je ogorčena, ona je spoznala svoju ljutnju i to je rekla Kristu. Rekla Mu je kako nije sposobna oprostiti onima koji su je povrijedili, ali je onda počela prolaziti ostale korake do konačnog prihvaćanja. Da je ona samo jednostavno rekla “Opraštam joj” bez osjećaja duboke ljutnje koji je bio u njoj, ona bi vjerojatno ostala u fazi poricanja i nikada ne bi došla do ozdravljenja.

Margaret je polako prolazila kroz pet faza ozdravljanja, jer ju niti njezini prijatelji a niti Isus nisu požurivali. Mogla je lagano prelaziti iz jedne faze u drugu, te je stoga njezino ozdravljenje bilo duboko. Autori ove studije ipak upozoravaju kako nije potrebno inzistirati na tome da se svaka faza formalno iskusi. Moguće je da se neke faze preskoče, sve sukladno djelovanju Duha Svetoga.

Tjeskoba, strah, ljutnja i krivnja

Margaret je proživjela mnoge besane noći, sve zato što ju je njezina situacija činila tjeskobnom. Ta tjeskoba je bila pokazatelj da je ona bila “emocionalno preopterećena”. Tek kada je prošla fazu poricanja, mogla je spoznati uzrok svoje tjeskobe. Ono što ju je učinilo tjeskobnom je bila činjenica da je sada morala naći novi posao, nove prijatelje i upustiti se u posve novi način života.

Njezina se tjeskoba počela smanjivati kada je Isusu i svojim prijateljima počela povjeravati svoje strahove, ljutnju i krivnju koju je osjećala zbog te situacije. Njezin najveći strah je bio da ne ide nikamo, te da njezino postojanje nije imalo nikakav smjer. Jednom kada je detektirala ono čega se plašila, bila je spremna suočiti se s ljutnjom i krivnjom.

Njezina ljutnja je bila usmjerena na šeficu koja ju je iz zavisti odbila, ne dozvolivši joj da se vrati na posao u Indiji u kojem je uživala. Njezina krivnja je proizlazila iz činjenice da nije reagirala na predosjećaj o tome kako bi misionarski posao mogao biti okončan, te i zato što je svom djelovanju u Indiji dala preveliku važnost. Život je mnogo više od dobrog posla.

Proživljavajući emocije straha, ljutnje i krivnje, došla je do faze cjenkanja. Tada je umanjivala svoje uvjete potrebne da oprosti šefici koja ju je povrijedila. Oprostila je ženi, unatoč tome što ona nije opovrgnula svoju odluku glede Margaret. Dospjela je u fazu prihvaćanja gdje je uvidjela dobro koje je moglo doći iz te odbijenice. Shvatila je kako njezina važnost dolazi od Boga, ne od osoba niti od posla, te da može upotrijebiti vlastito iskustvo kako bi postala osjetljivija prema drugima, ili pak da promijeni svoje bezvrijedno ophođenje prema misijskim volonterima. Nakon što im se ispričala, i sama je stekla mnogo novih prijatelja.

Autori objašnjavaju kako priča o učenicima koji putuju prema Emausu nudi obrazac za ozdravljenje. Učenici su tada bili tjeskobni, ljuti, u strahu i osjećali su krivnju, da bi nakon svega iskusili bezuvjetnu Isusovu ljubav i dobrotu. Nakon što im je protumačio Pisma o sebi samom, osjetili su kako im je oprošteno i postali su zahvalni za sve što su iskusili. U Jeruzalem su se vratili iscijeljenih srdaca.

Završna priča od mnogih koje su braća Linn iznijeli, je priča o iscjeljenju sjećanja žene koja se zvala Agnes. Vid na njezinu desnom oku je bivao sve slabiji zadnjih četrnaest godina, a i vid na lijevom oku se počeo pogoršavati. Ona je sudjelovala u radionici o ozdravljanju sjećanja i sudionici su se pomolili nad njom. Njoj je bilo potrebno ozdravljenje sjećanja na oca, koji je, nakon što je ona postala medicinska sestra prije četrdeset pet godina, prekinuo sve veze s njom. Pokušavala je ne misliti na to sve otkad je shvatila da je upravo to bolno sjećanje uzrok tužnog života kojeg je imala bez očeve ljubavi.

Prvog dana Agnes je Bogu otvoreno priznala svoju ljutnju jer ju je otac ostavio, ali i svoju vlastitu krivicu jer oca nikada nije potražila. Drugog dana, u duhu je otišla u ranu koja je nastala prije četrdeset pet godina kada ju je otac ostavio, i zamislila je Boga Oca kako ju grli bezuvjetnom očevom ljubavlju. Osjećala je kako joj tuga blijedi dok je tako boravila u Očevu zagrljaju. Potom ju je Otac uzeo za ruku i zamolio da taj isti oprost pun ljubavi udijeli svom zemaljskom ocu, koji je tada već petnaest godina bio mrtav.

Trećeg dana je pokušavala produbiti ljubav za svog oca i pokušavala je uvidjeti sve blagoslove koje je mogla primiti u svom teškom životu bez oca. Utjehu je našla u činjenici da ju je odijeljenost od zemaljskog oca približila Bogu kroz molitvu i služenje osamljenim pacijentima zadnjih trideset osam godina.

Kako joj je sjećanje ozdravljalo, i njezin vid se počeo vraćati! Svakim danom je vidjela sve bolje i bolje, te je na kraju radionice mogla samostalno pročitati dio iz Markova evanđelja (8,22–26), koji govori o slijepcu kojem se postupno vid povratio nakon što je Isus položio svoje ruke na njega.

Agnes je potom napisala pismo vlč. Linnu kako bi mu izrazila svoju zahvalnost. Bila je tako sretna jer joj se vid vratio, ali je i dodala: “Duboko ozdravljenje sjećanja vezano uz mog oca je više od svakog drugog blagoslova kojeg sam primila ili kojeg bih mogla primiti.”

Vi možete upotrijebiti iste korake kako biste ozdravili svoja bolna sjećanja.

Razmislite jeste li u fazi poricanja toga da ste uopće povrijeđeni. Ako jeste, priznajte to poricanje kako biste mogli prijeći na drugi korak.

Duboko se povežite s osjećajem koji je proizašao iz vaše povrijeđenosti.

Odlučite koji su to uvjeti pod kojima biste mogli oprostiti onima koji su vas povrijedili. Ovo cjenkanje, dakako, nije baš najmoralnija stvar, no vrijednost toga je u tome da ćete spoznati kako uistinu morate oprostiti. To je posrednički korak i taj je svakako bolji od početne pozicije u kojoj posve odbijate oprostiti.

Preusmjerite ljutnju na sebe jer ste dozvolili da vas ta rana odvrati od produktivnog života bez ljutnje.

Priznajte povrijeđenost kao mogućnost za rast i vidite kako vam je to pomoglo da razvijete neke kreposti. Navedite sve blagodati koje su proizašle iz tog događaja, a posebno sposobnost osjetljivosti na ostale koji su jednako bili povrijeđeni.

Kada prijeđete ove korake, uistinu ćete moći oprostiti onima koji su vas povrijedili i dobit ćete mir glede vaše prošlosti. Dok to budete činili, vjerojatno ćete osjećati tjeskobu jer ta povrijeđenost nosi posljedice sa sobom i može vam uzrokovati poteškoće u životu. Možda ćete proći i kroz razdoblje straha i možda će vam izgledati kako ne možete krenuti naprijed. Možda ćete imati strah kako bi vas ta povrijeđenost mogla onesposobiti i onemogućiti vam da ju nadiđete i imate produktivan život (posebno ako je povrijeđenost donijela sa sobom i neko veliko razočaranje). Morate priznati ljutnju koju osjećate prema osobi koja vas je povrijedila, jer zanijekati ljutnju a osjećati ju duboko u sebi samo odgađa proces ozdravljenja.

Nužna emocija u procesu ozdravljenja je i krivnja jer ste dozvolili da vas sve ovo toliko uznemiri. To nije ona nezdrava krivnja koje se držimo nakon promjene, krivnja koja dolazi iz oholosti. Ovo je zdrava krivnja koja vodi do promjene u ponašanju, jednaka onoj koja je potrebna da bismo se dobro ispovjedili. Ova krivnja vas potiče da nastavite proces ozdravljanja sjećanja i prihvaćanja te situacije kako biste se izdigli i postali bolja osoba.

Prijevod: T.S. | Bitno.net