Budimo iskreni – katolička teologija složenija je od fizike kako ste je učili u školi. U fizici barem možete vidjeti demonstraciju nekog načela i tako ga lakše shvatiti. U katoličkoj teologiji nema te mogućnosti.

To ne znači da kršćanska načela nisu nikad vidljiva u stvarnim životnim situacijama. Zlatno pravilo vam je logično čim ga čujete, i opraštanje stvarno jest bolje od osvete. No ono što znamo o naravi Krista, raja ili sakramenata malo je teže utvrditi. Ono što o tome znamo, znamo zahvaljujući logici, deduktivnom, abduktivnom i induktivnom zaključivanju, oslanjanju na autoritet Sv. Pisma, razboritoj uporabi od Duha danoga dara mudrosti, vjeri u Krista i autoritetu crkvenog učiteljstva, a ne zahvaljujući empirijskim dokazima u najstrožem smislu.

Kao vjeroučitelj moram se boriti protiv svakakvih hereza, možda bolje rečeno – naklapanja. Čudno je kako u ovom svijetu u kojem nam je kompletno ljudsko znanje doslovno na dlanu – koncept kojem bi se prije 20 godina smijali – postoji čitav jedan dio populacije koji se zadovoljava time da pretpostavlja da je u pravu, a ne gnjavi se provjeravanjem činjenica. Uz to, živimo u vrlo permisivnom društvu, u kojem je svatko tko ima mišljenje uvjeren da je sve relativno osim njihova mišljenja, koje je apsolutno i objektivno istinito, štoviše, nedodirljivo. Neki vjeruju da imaju „pravo biti u pravu“, što jednostavno nema smisla.

Slijedi popis nekih od hereza ili zabluda na koje sam naišao, a za koje se pretpostavlja da su točne, što je možda posljedica slabe vjerske pouke, ili možda sebičnosti i oholosti, ali ipak nije:

1. Kad umreš, postaneš anđeo

Apsolutno ne! Ako išta, anđeli nama zavide! Pavao nas uvjerava da ćemo mi suditi anđelima (1 Kor 6,3). Ako išta, anđeli su fascinirani našim životima i našom ulogom u povijesti spasenja (1 Pt 1,12). Lucifer nas mrzi jer imamo viši status od anđela.

2. Krist nije dovoljan

Da pojasnim: nema novih objava. Kanon je kompletan. Previše je ljudi koji žele „pojačati“ Kristov nauk gomilom gluposti, kao kad su nam komunisti pokušali nametnuti „teologiju oslobođenja“. Militantne feministice pokušavaju nadodati svašta, i govore da je Biblija „davno napisana“ i da je treba „ažurirati“. Vidovnjaci i šarlatani što se bave okultnim šire gluposti o svojim navodnim „proročkim sposobnostima“, koje su, kako se čini, suprotno onome što znamo o Bogu, na prodaju. Popisu nema kraja. Ništa ne može biti dalje od Istine. Ako su ti ljudi u pravu, zašto se ne slažu međusobno? Zašto Duh Sveti svakom od tih samoproglašenih proroka daje različite poruke? Krist i Njegova Crkva ne trebaju ništa od pukih ljudskih bića. Kristova je poruka važeća i autentična jučer, danas, i zauvijek bez ikakvih dodataka. (Heb 13,8).

3. Drugi Vatikanski koncil možemo poništiti i ignorirati

To je nemoguće. Svi ekumenski koncili, svih njih 21 kroz 1700 godina, važni su, neopozivi i neizbježni. Zašto? Jer ih je sve nadgledao Duh Sveti. On ne griješi i ne mumlja. Treba napomenuti da se nauk može razvijati ili produbljivati, i da je možda bilo nekih tumačenja koja nekima nisu dobro sjela, ali to ništa ne znači. Kao što katolik ne može birati koja će pravila slijediti, nijednom katoliku nije dopušteno birati svoj najdraži koncil nauštrb svih ostalih, čak i ako se radi o Tridentu.

4. Bog nas stavlja u situacije kako bi nas testirao

Ova je zabluda, u nedostatku boljeg izraza, razumljiva. Teško je stvoriti model u kojem Bog ima potpunu kontrolu, a mi smo potpuno slobodni, i zato u nekim trenutcima pretpostavljamo da, ako sve dolazi od Boga, od njega dolaze i kušnje i neuspjeh u vršenju Božjih zapovijedi.

Bog je sveznajuć, i unaprijed zna što ćemo učiniti. On nikoga ne testira. Svojom je ljubavlju učinio da postojimo, i ne odnosi se prema nama kao da smo laboratorijski štakori u nekakvom kozmičkom labirintu. On je Sama Ljubav (1 Iv 4,8;16), i zato se nikad ne bi prema nama okrutno odnosio. On nas kuša kao što se kuša čelik (Sir 2,1;5). Pisma nas uče:  „Iskušavao si nas teško, Bože, iskušavao ognjem kao srebro.“ (Ps 66,10). Čelik postaje jači kad ga grijemo, savijamo i tučemo po njemu. Metafora je možda malo gruba, ali to je jedini način na koji nas Bog „testira“. Previše nas voli da bi nas mučio da vidi što bismo učinili. Iskušenje je u nama, u našim odlukama da slijedimo Božji zakon ili ga izbjegavamo. (Pnz 30,19). Nije Bog kriv.

5. Svi idu u raj

Pakao sigurno postoji, kako nas Isus u Evanđeljima više puta uvjerava (Mt 7,13-14, Mt 8,12, Mk 9,43, Mt 13, 41-42, 49-50, 48-49, Mt 22,13, Mt 25,46, Lk 12,5, Iv 3,18). Ivan je tome posvetio veliki odlomak u Otkrivenju (Otk 14,9-11, 19,3). Ako svatko ide u raj, to bi značilo da je Isus bio zbunjen ili neznalica, a to je neprihvatljivo, naročito kad oni koji podupiru ovu herezu (spasenjski univerzalizam) ne znaju objasniti kako su to došli do te nove „doktrine“, koja proturječi svemu što znamo o Kristu. Ako ignoriramo taj dio Kristova nauka, zašto bismo ikako vjerovali ičemu što on naučava? To je zeznuto.

6. Postoje nove objave

Uvijek će biti novih privatnih objava. Nema, i nikad neće biti, novih javnih objava koje bi nešto nadodale ekonomija spasenja. Neke su privatne objave odobrene kao pučke pobožnosti (npr. Presveto Srce, Lurd, Božje milosrđe), a neke nisu. To se odlučuje prema tome slažu li se s Kristovom izvornom objavom u Pismima.

Ljudi se stavljaju u opasan položaj kad se usuđuju osuđivati ne samo Pisma, nego i samog Boga i Njegovu Crkvu, poričući Tradiciju i Učiteljstvo.

7. Isus u Bibliji nigdje ne kaže da je Bog

Uvijek se kladim s ljudima u dolar za svaki put kad mogu pokazati mjesto gdje Isus o sebi govori kao o Bogu. Opasnost od gubljenja novca neznalicama je obično dovoljna da to prestanu tvrditi. Krist u Sv. Pismu govori o sebi kao o Bogu oko 50 puta. I u Evanđeljima mu protivnici odgovaraju kao da je to što je rekao tvrdnja da je Bog ili jednak Bogu (npr. Mk 14,61-62). Stvarno, ako Isus nikad nije tvrdio da je Bog, zašto su prije 2000 godina neki ljudi bili toliko uznemireni da su ga htjeli ubiti? To nije bilo jer su mislili da je šašav – tada nisu ubijali ljude jer su bili malo čudni. Krist je bio osuđen na smrt jer su smatrali da huli kad je govorio o sebi kao o Bogu.

8. Lako je odrediti tko će u pakao

U nadležnosti je Crkve odrediti tko je u raju, ali nitko ne zna tko je u paklu. Oni koji umru u smrtnom grijehu imaju vrlo malo opcija, ali to nije razlog da ih preziremo ili gledamo ih svisoka. Važnije je moliti za sve grješnike, čak i za svoje najgore neprijatelje, da se obrate i vrate Bogu (Mudr 1,13-15). Opraštajte i oprostit će vam se (Mt 6,14, Lk 6,37). Na Boga spada da sudi. Bog, i nitko drugi, vidi srce. Mi jednostavno ne možemo znati što je u duši drugoga i kakav je stvarno nečiji odnos s Bogom.

9. Tko god umre u stanju milosti, ide ravno u raj

Ostavimo to svemoćnom Bogu. Postalo je moderno zaboravljati na pakao, ali Pisma su vrlo jasna (2 Mak 12,39-46, Mt 5,24-25, Hab 1,13, 1 Kor 3,11-15, Otk 21,27). Čistilište postoji kao dio ekonomije spasenja. Tko je osim Blažene Djevice Marije dovoljno čist da stoji pred Bogom? (Rim 3,10, 14,4; Pnz 7,24, Jš 23,9, 1 Sam 6,20, Ezr 10,13, Izr 27,4, Ps 76,7, 130,3; Nah 1,6). Čak i sveci imaju grijehe koje trebaju okajati, i čistilište je dio Božjeg beskrajnog milosrđa, „jer [Bog] neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“ (2 Pt 3,9)!

10. Euharistija je samo simbol

To je opasna i česta hereza. Zašto su kruh i vino što ih katolički svećenik prinosi na oltaru Tijelo i Krv Kristova? Zato što Isus tako kaže (Lk 16). Zapravo, kad je Isus to izjavio ljudima u sinagogi u Kafarnaumu, mnogi su se naljutili i otišli. Isus je tada ostale učenike pitao što misle o prihvaćanju činjenice da moraju jesti Njegovo tijelo i piti Njegovu krv da bi se spasili. Petar odgovara: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.“ (Iv 6,68)

Osim toga što je rekao Isus, razmotrimo kako su se prvi kršćani odnosili prema Euharistiji. Za Pavla je to proslava noći Isusove izdaje, koja svima koji u proslavi sudjeluju daje snagu da navještaju Evanđelje (1 Kor 11,26), tako da: „Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.“ (1 Kor 11,27-29) Slično piše i Didache: „A nitko neka ne jede niti pije od ove euharistije, nego samo oni koji su kršteni u ime Gospodnje. Jer u vezi s time rekao je Gospodin: Ne dajte svetinje psima.“ (Didache 9:5)[1]

11. Loše se stvari događaju samo lošim ljudima

Krist nas osobno uvjerava da je to glupost (Lk 13,1-5). Pita one koji su spomenuli Galilejce koje je Pilat pogubio dok su prinosili žrtve Bogu. Odgovara im: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!«

Isus nas također podsjeća da će i najbolji među ljudima neizmjerno trpjeti, ali traži od nas da budemo hrabri (Iv 16,33). On sam je umro sramotnom smrću nakon što je podnio užasno mučenje. Isusova je majka podnosila nedaće cijeloga života, koje su joj donijele veliku tugu, a ona je bila Blažena Djevica Marija – jedino bezgrješno biće koje je ikad postojalo i ikad će postojati. Zašto bi mi ostali grješnici bili pošteđeni trpljenja koje, kako nam Pavao kaže, „dopunja[m] što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.“ (Kol 1,24)

12. Đavao je samo simbol

Da je to istina, onda je Isus bio u krivu svaki put kad je u Pismima govorio suprotno. Đavao je stvaran i „kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre.“ (1 Pet 5,8). I stvarno, ako ljudsko biće može odbiti Boga, zar je nezamislivo da anđeo učini isto? Zašto bi njima sve bilo lijepo i lako? U ovom životu, kao i u sljedećem, anđeli i ljudi mogu živjeti po Božju ili ne (Pnz 30,19).

13. Svi smo Božja djeca i On zato mora voljeti sve što mi jesmo

Da, Bog nas je sve stvorio, sve nas voli, i svi smo Njegova djeca. No On nas sebi zove u duhu ljubavi i pokajanja, a svatko nije spreman, voljan i sposoban dati toliko od sebe. U takvim situacijama ljudi se često počnu prema Bogu odnositi sebično i proturječno. Ne možemo govoriti da smo Njegova djeca i aktivno odbijati priznati svoj odnos sa svojim nebeskim Ocem. (1 Iv 3,10, Rim 8,15, Ef 2,1-16). Bog je pun opraštanja, ali neki od nas ne žele da im se oprosti, a neki misle da nisu učinili ništa što treba opraštati (1 Iv 1,8).

14. Možemo birati pravila koja ćemo poštovati

Imamo pravo sve propitivati, ali cilj je da u potpunosti prihvatimo pravovjerni nauk. Ako ne, onda stavljamo sebe iznad Crkve i iznad Božje volje. On je ustanovio Crkvu i postavio Petra, i njegove nasljednike, kao svog namjesnika na zemlji. Crkvena su učenja milijune ljudi dovela do svetosti. Tko to može reći da je Bog nešto pogriješio u svojim odlukama (Job 15,8)? Kako to jedan prosječni sumnjičavac dobiva taj nevjerojatni autoritet da prosuđuje Božji zakon? Takve nevjerojatne tvrdnje zahtijevaju nevjerojatne dokaze. Uz to, moje je iskustvo da ljudi koji probiru koja će pravila poštovati neizbježno ignoriraju čak i pravila koja im se sviđaju. Racionaliziranje nije isto što i racionalno razmišljanje.

15. Svi štujemo istog Boga

Samo je jedan Bog. Kako to znamo? Bog je tako rekao (Pnz 4,39, Iz 43,11; 45,5). (Treba istaknuti i da nijedno pogansko božanstvo nikad nije to ustvrdilo.) Da budemo jasni, ovdje se primjenjuje ontološki argument sv. Anselma: ako je jedan bog veći od drugog, onda manji bog nije Bog.

No ne prepoznaju svi jednog pravog Boga. To ne znači da On ne voli svu svoju djecu, čak i one koje je stvarno teško voljeti. Iako bi bilo politički korektno pretpostaviti da svi ljudi štuju istog Boga, to je teološki, povijesno i antropološki netočno. Izvan judeokršćanske tradicije, božanstva su neizbježno smušena, nemoćna, ljubomorna, hirovita, okolišaju, razvratna su, sebična, hiperemotivna i uglavnom nezainteresirana za ljudske poslove. Judeokršćanski Bog je sama Ljubav. Nijedna druga religija ne opisuje tako svog boga.

16. Sve su religije jednake

To je problematično vjerovanje povezano s tvrdnjom iznad, i također je netočno. Neke se religije nasilno suprotstavljene svim drugim vjerskim izričajima. Neke traže ljudske žrtve. Neke preoblikuju posve nemoralno ponašanje u vrlinu. Neke imaju svete tekstove koji su nelogični i proturječni. Ne može se tvrditi da su sve religije jednake.

Krist nam kaže da je On Put, Istina i Život (Iv 14,6). Judeokršćanski Bog predstavio se svom narodu i uči ih jer ih ljubi (Dj 4,12). Nijedna druga religija ne tvrdi nešto takvo. Spasenje dolazi samo od Krista, a ne od Muhameda, Bude, Josepha Smitha, pa ni od Sigmunda Freuda. Pravo na štovanje  ima samo Jahve, Ja jesam (Otk 4,11).

Među kršćanstvom i židovstvom ima nepomirljivih razlika, kao što je Utjelovljenje, Muka i Uskrsnuće. Možemo proširiti ovaj popis neslaganja i na poganske religije. No mnoge su etičke postavke u religijama gotovo jednake ili barem uskladive. To nije neobična slučajnost, ili nešto što možemo otkloniti kao antropološku kulturološku univerzaliju. Jer ako jedini Bog poziva cijelo čovječanstvo, onda Njegov pečat ostaje na različitim odgovorima na taj poziv.

Još je mnogo zabluda u koje vjeruju i oni koji pripadaju i oni koji ne pripadaju nikakvoj Crkvi. No kao i ostale, sve su podmukle i opasne. Kao i svi ostali oblici grijeha, posjeduju određenu slatkastu privlačnost, „logične“ su, i bez nadzora se šire poput korova. Važno je ostati na pravom putu (Izr 22,6). Važno je Bogu dati njegovo (Ps 29,2, Mk 12,17). Važno je razlučivati što nas uči naša vjera, a što su izmišljotine (Gal 1,6-9) naoružane samo prividnom pouzdanošću, ali bez ikakvog sadržaja.

Izvor: National Catholic Register | Prijevod: Ana Naletilić

© 2022 EWTN News, Inc. Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje uredništva National Catholic Register.

[1] Prijevod preuzet s poveznice Prudencija.hr. Didache  je dostupan u tiskanom izdanju Verbuma: Apostolski oci II.