U Evanđelju piše kako je Riječ tijelom postala i nastanila se među nama. Ta Riječ, to je druga božanska osoba, to je Sin, utjelovljen u povijesnoj osobi Isusa iz Nazareta. Kršćanstvo se temelji na toj tajni utjelovljene Riječi. Bog je uzeo obličje sluge, postao nama u svemu jednak osim u grijehu. Počelo je to s objavom koja je darovana Djevici Mariji u kući u Nazaretu.

U isto vrijeme to je početak novog doživljavanja Boga. Bog više nije prisutan samo u veličanstvenom hramu u Jeruzalemu. On je u blizini svakog čovjeka. Njemu je svaka kuća, svaki stan dostojno prebivalište samo ako su ljudska srca otvorena za njega. S Isusovim dolaskom blagoslov je sišao na ovu zemlju. Ova zemlja nije više pod svemoćnom vlašću prokletstva. Čovjek je pozvan na zajedništvo s Bogom, čovjeku je ponuđen blagoslov neba. Od toga živimo. Blagoslov prepoznajemo u suncu i kiši, u plodnoj zemlji i kruhu, u ljudima koji ulaze u naš život, koji nas ljube i za koje smo mi odgovorni.

I sve je to povezano s dobrotom nebeskog Oca koji nam je u Isusu dao jedinstveni znak svoje vječne ljubavi. Nije stoga čudno da je u našem narodu sveti običaj da službenik Crkve obilazi vjerničke kuće i da blagoslivlja. Tumačenjem Božje riječi i molitvom zazivlju blagoslov na sve prisutne i sve druge njima drage ljude. Moli za zdravlje duše i tijela, za slogu i mir u obitelji, moli za uspjeh u školi i studiju… Nakana ima jako puno. Za pastoralne službenike to je lijepi trenutak da se bolje upoznaju župljani i da se uspostavi neki normalni odnos s njima. Redovito je to za pojedinu obitelj svečani trenutak, a svećenici nastoje da to čine u vrijeme kad je cijela obitelj na okupu. Danas ni to nije lako. Najprije, teško je naći cijelu obitelj na okupu. Ritam života to često ne omogućuje.

Svećenici običavaju obaviti po svojim župama takav blagoslov u božićno vrijeme i prisiljeni su da to obavljaju cijelog dana, dakle ne mogu svakoj obitelji udovoljiti da dođu u neko za tu obitelj najprikladnije vrijeme. Na žalost, svećenici se pritom ne zadržavaju dugo, pa se ima dojam da to obavljaju dosta užurbano. Katkada ih se optužuje kao da dolaze tek da nešto kratko obave i da pokupe darovani novac. Svakako se ne može izbjeći ni takvom dojmu budući da je svima poznato kako se računa da vjernici tom prigodom dadnu stanoviti godišnji dar. I najgore je ako se sve to svede onda na materijalni interes.

Naime, upravo zbog toga vjernici su katkada na muci jer u novčanoj krizi nije svatko u mogućnosti darovati svećeniku pristojnu svotu. Može se dogoditi i slučaj da netko namjerno nije kod kuće kako ne bi morao dati doprinos. Ali govorim, vjerujem, u ime mnogih svećenika, da dolaze u obitelji svojih župljana najprije da im donesu blagoslov i da će spremno i rado doći u svaku kuću koja to s vjerom prima, bez obzira na novac. Konačno, blagoslov se uvijek dijeli badava, jer je to duhovni dar, a novac je pristojna vjernička osjetljivost na potrebe svojih službenika.

fra Zvjezdan Linić

Tekst je izvorno objavljen na portalu Večernji list, prenosimo ga s dopuštenjem.