Prije nekog vremena susrela sam se s prijateljicom koju dugo nisam vidjela i krene razgovor o Crkvi. Zna ona da sam vjernica, ali kad sam rekla da vjerujem da je Crkva Božja namjesnica na Zemlji – skoro se onesvijestila. I počela je sa stotinu negativnih primjera, sa stotinu napada na Crkvu i svećenike i ljude koji vjeruju… Bilo je strašno! Nije uopće slušala moje odgovore u svom „pravednom“ bijesu. Najviše ju je nerviralo da ja, kao pametna i sposobna, kao izrazito ambiciozna žena, slušam Katoličku Crkvu a nikada ne mogu postati papa. Crkva mi to ne dopušta zato što sam žena i time me diskriminira! To joj je bio vrhunski argument!

Kasnije sam dugo o tome mislila. Nastranu da je Katolička Crkva promijenila odnos prema ženi u odnosu na Rim i to nabolje – od predmeta je žena postala osoba, ali to je povijest. Na stranu da su neki apostoli bili oženjeni, a neke žene đakoni. I to je povijest. Ja danas doista ne mogu postati papa. Međutim, ja ni ne želim postati papa. Zašto? S jedne strane je to što ona govori vrlo logično za moj karakter: jako sam ambiciozna, u svemu što radim želim doći na vrh, postići ono najviše, doći do kraja. Npr. ni iz čega sam pokrenula neprofitnu udrugu kao hrvatski ogranak međunarodne kazališne udruge i nakon nekoliko godina – ušla u međunarodni upravni odbor! Pa kako sad, kad sam proklamirana vjernica i katolkinja, u meni nema ni najmanje, ali baš ni najmanje, potrebe da budem papa. Što to znači? Nekako mi se čini da to ima veze s time što ja zapravo kao kršćanin želim postići? Što je vrh u tom našem kršćanskom životu, što je vrh koji možemo postići na Zemlji u našoj vjeri? Što je cilj našeg vjerničkog života?

Cilj svakog kršćanina nije postati papa, niti svećenik. To bi bilo kao da nam je cilj života postati majka ili profesorica, tramvajac, kompjuteraš ili astronaut. Papa, svećenik, majka, profesorica, rudar, tramvajac, kompjuteraš ili astronaut su ljudske funkcije na Zemlji koje idu prema poziciji (mjestu i vremenu rođenja) i darovima koje nam je Bog dao. Ali to nisu ciljevi. To su samo sredstva koja su nam dana.

Suobličiti se s Kristom ili ima li takvih na Zemlji?

Cilj svakog kršćanina je da kad umre gleda lice Božje, a to može postići tako da za života treba slijediti Krista. Lijepo kaže sv. Pavao u Djelima apostolskim: Kršćani su oni koje Bog predvidje i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova (Rim 8,29), što nam se kasnije potvrđuje i u Katekizmu.[1] Suobličiti se s Kristom znači postati kao Krist! Nitko nije pretplaćen na to, niti jedna funkcija na Zemlji, niti jedna profesija, niti jedan dar koji ti je Bog dao. Pa tako niti su svećenici sami po sebi, po svojoj profesiji automatski suobličeni s Kristom, a nije ni papa, odnosno pape.

Ima li uopće nekog da se suobličio s Kristom ovdje na Zemlji? Ima! One koji se najviše suobliče s Kristom ovdje na Zemlji Crkva proglašava – svecima! Dakle, to je onda vrh na Zemlji! Dakle, to je onda cilj kršćanina: da postane svetac! A to može postati svatko. Istina, ima ih najviše među onima koji su se posvetili Bogu tako da mu služe kroz Crkvu. Može apostol, može i papa (sv. Inocent I.), može i biskup (sv. Nikola, poznat po darovima koje donosi), može i osnivač svećeničkog reda (sv. Ignacije), ali može i laik. Papa je upravo proglasio 124 koreanska mučenika od kojih je jedan svećenik a svi ostali laici. Može onaj koji je organizirao i uljudio cijelu Europu (sv. Benedikt), ali i obični boležljivi redovnik koji nije izlazio iz ispovjedaonice cijeli život (sv. Leopold Mandić iz 20. st.). Može bogataš koji se odrekao bogatstva i pokrenuo red siromaštva da bi spasio Crkvu (sv. Franjo), ali i nepismeni španjolski seljak (sv. Izidor, zaštitnik poljodjelaca i kočijaša). Može biti mučenik (tih ima od rimskog doba do danas), ali i liječnik (bl. Josip Moscatti iz 18. st.). Može biti kralj (sv. Louis IX. iz 13. st.), ali i rob (sv. Onezim iz 1. st.). Može najpametniji čovjek svog vremena (sv. Augustin ili sv. Toma iz 13. st. koji su pisali važne knjige za kršćanstvo), a može i siromašni mladić koji nije mogao naučiti latinski i jedva su ga pustili da postane svećenik (sv. Ivan Marija Vianney, francuski svetac zaštitnik župnika iz 18. st.).

Može muškarac, ali može i žena. Može kraljica koja je bila mističarka (sv. Brigita Švedska) ili djevojčica koja je od najranije dobi željela biti posvećena Kristu i postala naučiteljica Crkve i zaštitnica Europe (sv. Katarina Sijenska), ali i samouka benediktinka koja je pisala mistične knjige (bl. Hildegarda). Može žena koja se odrekla bogatstva i ljepote (sv. Klara), ali i nepokretna djevojka koja je bila poznata po svom aktivizmu u vremenu francuske revolucije (sv. Julijana Billiart). Može djevica (sv. Barbara), ali i udovica (sv. Katarina Đenovska iz 16. st.).[2]

I nije da je svetost samo iz „onih nekih rimskih vremena“, nego je živa i danas. Kao sv. Maksimilijan Kolbe koji je dao život u zamjenu za drugog logoraša u njemačkom logoru, uspješna židovska ateistička filozofkinja Edith Stein koja se obratila i postala časna sestra (sv. Terezija Benedikta od Križa) a ubijena u Auschwitzu 1942. To su mučenici, ali može i misionarka, makedonska Albanka koja je brinula o umirućima i odbačenima u Indiji (bl. Majka Terezija) ili siromašna djevojka iz 20. st. koja je proživljavala muku Kristovu (sv. Gemma Galgani). Tu su i mističarke kao sv. Faustina Kowalska kojoj se ukazao Isus i dao joj krunicu Božjeg milosrđa kao novu molitvu, a u postupku za beatifikaciju je gotovo nepismena portugalska mističarka Alexandrine Da Costa (1904.-1955.) koja je cijeli život bila prikovana za postelju, proživljavala Kristove muke i živjela samo od euharistije!

Istinska Božja demokracija ili koliko ti je dano toliko će se tražiti

Dakle mogu svi: i bogati i siromašni, i žene i muškarci, i pametni i manje pametni, i oni koji su gradili crkve, i oni koji su imali mistične objave, i oni koji su prošli pola svijeta, i oni koji se nisu micali iz kreveta, i oni iz Kristova vremena i dan-danas! Ali što im je zajedničko? To da su se željeli suobličiti s Kristom i da su se prepustili Bogu. Oni su svi sve svoje talente i darove, bez obzira kakvi bili, stavili u Božju službu. Kako je to neobično, a opet nekako zadivljujuće lijepo! Bog djeluje u najrazličitijim ljudima, preko onih darova koje im je dao. I nije važno koji su darovi – nego kako su upotrijebljeni. Nije važno s koje pozicije krećeš, koju funkciju obnašaš. Važno je kako ćeš sve to upotrijebiti. Jedino što je važno jest je li tvoj život na slavu Božju.

Zapravo, u odnosu Boga prema nama vlada istinska demokracija, Bog nas voli takve kakvi jesmo i nitko se ne treba promijeniti i postati netko drugi. Samo se treba predati Bogu takav kakav jesi. To i jest definicija ljubavi: da te netko voli takvog kakav jesi. Da ne traži od tebe da se promijeniš i da „zaslužiš“ tu ljubav. Kad to shvatiš, to te tako osnaži da se želiš promijeniti i postati bolji za njega ali samo zato što ne moraš… Želiš se suobličiti s Kristom samo zato što te prihvaća takvog kakav jesi i ne tjera te ni na što.

Jedino pravilo koje vrijedi u odnosu Boga i nas je – koliko vam je dano toliko će se od vas i tražiti ili Kome je više dano, od njega će se više i tražiti! (Lk 12.48). Zato je biti papa samo jedan zadatak koji netko može dobiti u svom životu. I to težak zadatak, koji se obično daje onima kojima je puno dano. Ateisti misle da je cilj svakog kršćanina postati papa jer gledaju izvana, gledaju Crkvu kao neku svjetovnu instituciju i čini im se da je to najmoćnija funkcija unutar kršćanstva. Ne mogu ni zamisliti da je to teško. Ateisti stalno misle da svećenici ništa ne rade, a onda valjda onaj vrhovni najmanje. Samo broji novce u Vatikanu i samo putuje okolo i maše iz papamobila. Ne znaju koliko je to posla i na svjetovnom i na duhovnom planu. Kako na administrativnom, tako i na dogmatskom. Ne mogu to pojmiti! Zato i misle da svi hlepe za tom pozicijom. Možeš misliti!

Sv. Grgur Veliki iz 6. st. bježao je da ga ne izaberu, sv. Celestin V., pustinjak koji je živio u spilji u 13. st., pristao je biti papa samo dok se ne riješe neki problemi, a onda je dao ostavku da se na miru moli Bogu, dok je Grgur XII. abdicirao u 15. st. da bi bio samo jedan papa, a i Benedikt je dao ostavku jer je vidio da nema dovoljno snage. Šetati okolo i mahati iz papamobila je mogao do smrti!

Zaključak ili cilj, a ne sredstvo!

Zato ne vidim kako sam ja zakinuta kao žena. Mogu postati svetica, i to ne samo ona koja njeguje bolesnike (što je recimo tipično „žensko“ zanimanje), nego i mističarka ili naučiteljica Crkve. Crkva je proglasila 30 naučitelja Crkve i tri žene na tom popisu! U onoj zamjerci s početka – kako mogu biti kršćanin kad ne mogu biti papa jer sam žena – izokrenuto je sredstvo i cilj vjere. Moj cilj kao kršćanina je da slijedim Krista i da budem što je moguće više na njegovu putu. Svetac je onaj tko se najviše na Zemlji približio Kristu. Prema tome, moj cilj nije biti papa nego svetac. Sve ostalo što imam – spol, sposobnosti, pozicije, ali i sva ograničenja koja su mi dana – nisu prepreke nego samo sredstva na tom putu. A sveci su nam kao neki putokazi, da se ne izgubimo na putu do Krista, da ne odustanemo zbog svojih ograničenja, da ne izgubimo volju. Nego da se, kao i oni, predamo Kristu. Takvi kakvi jesmo.

Sanja Nikčević | Bitno.net

————————-

[1] 562 Kristovi se učenici moraju njemu suobličiti sve dok se on ne oblikuje u njima. “Zato smo uzeti u otajstvo Njegova života, suobličeni Njemu, s Njime umrli i uskrsnuli, dok ne budemo s Njime kraljevali.“ , Katekizam Katoličke crkve, Hrvatska biskupska konferencija, Zagreb, 1994. str .156.

[2] Piero Lazzarin, Sveci kroz crkvenu godinu. Mala enciklopedija, Veritas, Zagreb, 2011.