Ako znamo da je Bog naš Otac a mi njegova djeca, prirodno je da Njemu izražavamo svoje želje i da mu ih donosimo. Slušati naš razum koji nam govori da Bog već zna što nam je potrebno i zato mu ne trebamo “dosađivati”, znači upasti u opasnu zamku.

Često prosidbenu molitvu prikazujemo kao molitvu ‘drugog reda’, molitvu koja može biti dobra za početnika, ali koju malo po malo trebamo nadrasti i napustiti. Ovo je strahoviti nesporazum. Prosidbena molitva ne odgovara samo početnicima nego i “veteranima”. Isus nas je sam naučio moliti za svakidašnji kruh – i zato ne može biti drugačije. Ako znamo da je Bog naš Otac a mi njegova djeca, prirodno je da Njemu izražavamo svoje želje i da mu ih donosimo. Slušati naš razum (koji je u ovom slučaju ne-razum) koji nam govori da Bog već zna što nam je potrebno i zato mu ne trebamo “dosađivati”, znači upasti u opasnu zamku. Za nas je važno moliti za ono što nam je potrebno kako bi nam bilo jasno da je sve dar, da “svaki dobar dar, svaki savršen poklon, odozgor je, silazi od Oca svjetlila u kome nema promjene ni sjene od mijene” (Jak 1, 17). Sama ta činjenica, da molitvom za Božju pomoć, možemo podići sve svoje male svakidašnje situacije Bogu, u sebi je dar koji cijelom našem životu daje novu dimenziju.

Ali i Bogu je važno da ga molimo za različite stvari. Želi nam dati različite stvari zato što smo ga za to molili. On ne želi uvijek sam imati inicijativu nego želi odgovarati i na inicijativu koja dolazi od nas. Želi da naš odnos prema Njemu bude pravi dijalog gdje obje strane govore i odgovaraju. Roditelji bi bili jako žalosni i razočarani kad ih djeca nikada ne bi za nešto molila i kad bi oni sami uvijek morali imati inicijativu. Bogu je posebna radost da odgovori na naše molitve, a naša je radost u tome što je na naše molitve odgovoreno i na taj način doživljavamo da možemo “utjecati” na Boga, da nas ozbiljno doživljava. Život postaje stalna razmjena između Njega i nas.

Prosidbena molitva dakle ima svoje podareno mjesto u svakom molitvenom životu, mjesto koje jedva možemo precijeniti. Toma Akvinski (1225.-1274.) ide tako daleko da u prosidbi gleda sam kamen temeljac. Kad želi govoriti o molitvi (oratio) polazi od Augustina koji definira molitvu kao zahtjev, zamolba: Oratio petitio quaedam est (Molitva je određena zamolba). Citira također Ivana Damašćanina: Oratio est petitio decentium a Deo (Molitva je Bogu upućena molba za prikladne darove). Prema Tomi, na narav molitve spada da nešto molimo. Ima prekrasan izraz: molitva je uvijek jedan način “kucanja Bogu” (pulsare Deum).

Nije li ipak molitveni život siromašan ako molitvu svedemo na prosidbenu molitvu? Nije tako opasno kako izgleda. Kad Toma počinje tumačiti što misli pod izrazom “prikladni darovi” piše: “Prije svega, za ovo trebamo moliti u svojim molitvama: da se sjedinimo s Bogom (ut Deo uniamur), prema riječima psalma: ‘Za jedno molim Gospodina, samo to ja tražim, da živim u domu Gospodnjem sve dane života svoga (27, 4).” Iz odgovora na jednu primjedbu proizlazi da je molitva također svetija što je na ovo više usredotočena: sjedinjenje s Bogom.

“Kršćanska se molba, u skladu s Kristovim učenjem, usredotočuje u želji i u traženju Kraljevstva koje dolazi. U prošnji postoji stupnjevanje: najprije se traži Kraljevstvo, potom ono što je potrebno da se to Kraljevstvo prihvati i da se surađuje u njegovu dolasku.” Napredovati u molitvi znači sve više i više usvajati i prihvaćati ovaj red stupnjevanja. Nastavljam moliti za različite stvari, ali nisam nesretan ako ne dobijem baš ono za što sam molio. Bog je najvažniji u svemu. Ako mi On ne daje ove manje stvari za koje sam molio, onda je to zato što mi želi dati nešto veće – samog sebe. Na taj način pomaže mi da uočim pravi redoslijed.

Zapravo molitva je u sebi sjedinjenje s Bogom. Dok uzdižem svoje srce prema Njemu, ja sam u jedinstvu i zajedništvu s Njim. Zato je ona najdublja molba, čežnja za Bogom, u nekoj mjeri ispunjena u svakoj molitvi. Zato, dok moje srce može moliti, mogu biti zadovoljan i zahvalan. Ako kasnije dobijem ili ne dobijem ono što je na redu prema mom redoslijedu, manje je važno. Moja je nutarnja molitva ispunjena upravo činjenicom da molim.

Bog pozna našu najdublju čežnju, čežnju koje mi često nismo svjesni ili koju nismo prepoznali. Bog zna da su naša ograničena pitanja i molitve nespretni i iskrivljeni izrazi ove temeljne čežnje. Kad bi Bog uvijek odgovarao na naše molitve na način kako mi želimo i očekujemo, nikad ne bismo izišli iz neprestane vrtnje oko samih sebe.

Bog uvijek odgovara na naše molitve, kako na važnije tako i na manje važne, ali često na drugačiji način nego što smo mi očekivali. Svojim drugačijim odgovorom želi našu čežnju usmjeriti prema pravom bogatstvu. Molim li Boga za krušku, možda mi daruje limun ili naranču, jer zna da su mi upravo potrebniji C-vitamini. Mogu li radi toga pozvati Boga na odgovornost?

Bog nam je, u Isusu i po Isusu, odjedanput sve rekao i darovao. U Njemu je odgovor na sve naše molitve. Ako mislimo da je Bog gluh ili nijem, da ne odgovara na naše molitve, to je zato što nismo shvatili dubinu Euharistije. Euharistija nas uči postavljati prava pitanja učeći nas što je to što nam je najviše potrebno. A istovremeno Euharistija odgovara na ovo naše najhitnije pitanje i zadovoljava našu stvarnu potrebu.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Molitva” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.