NOVO VINO

Wilfrid Stinissen: Evo kako možemo pronaći istinski mir duha

Kad živim onako kako sam stvoren, kad je Bog postao tako stvaran, tako konkretan, da je postao moje veliko bogatstvo, tada sam u miru. Kad uz Božju pomoć stvorim čvrstu odluku da potpuno živim za Njega, da dopustim Isusu Kristu da bude moja najveća radost, tada ulazim u Njegov vlastiti mir.

Dokle god svjesno i slobodno hramljem na obje strane i nemam snage izabrati Boga i Njemu služiti, kao što prorok Ilija poziva Izrael da čini (1 Kr IH, 21), ostajem podijeljen i istrošen. Kad izaberem Boga, mogu kušati nešto od Njegova mira. Kad biram sam sebe, doživljavam prazninu koja je tim veća jer poznajem oprečnost naspram Božjeg mira kojeg sam iskusio ranije. U svakom čovjeku postoji dvostrukost, dobra i loša strana. Pa ako sam u principu izabrao dobru stranu, teško je ostati stalno na toj strani i ponekad ne promijeniti stranu. Činjenica da postoji nešto od starog čovjeka što me još uvijek privlači, nije toliko opasno. Čak i prorok Ilija imao je svoje slabe trenutke kad je htio pobjeći od života (1 Kr 19, 4). Samo je važno da znam i razumijem, sve jasnije, da sam izabrao krivo, i da se odupirem poistovjetiti se sa svojom mračnom stranom i stalno iznova biram svoje svjetlo – Isusa Krista.

Najvažnije je da temeljno usmjerenje stoji čvrsto. Vjerojatno još ne možeš biti potpuno dosljedan i vjeran Gospodinu svakog trenutka. On zna, a i ti bi trebao znati, da si na putu, a da na putu ima mnogo kamenja o koje se možeš spotaknuti, da ima puno rupa u koje možeš upasti. Ove male nezgode ne znače tako puno ako se stalno iznova pridižeš i nastavljaš svoje putovanje. Tvoji padovi mogu čak na jedan čudan i neobičan način ubrzati tvoje putovanje. Zahvaljujući njima možeš se osloboditi svoje nepotrebne prtljage: svoje samodostatnosti i ponosa. Gospodinu dolaziš sve bliže upoznajući Njegovu blagost, dobroćudnost i miroljubivost, upoznavajući Njega koji ti nikad ne oklijeva oprostiti, rehabilitirati te i nanovo te stvarati.

Tvoj napredak je u tome da se sve brže podižeš, da sve više nalikuješ onoj dvojici staraca s olovom na nogama s kojima si se možda igrao dok si bio dijete: dizali su se odmah kad si ih bacao naokolo. Najvažnije duhovno vježbanje sada za tebe jest da se odmah podigneš nakon svakog pada.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Možeš imati duboki mir samo ako ne dovodiš u pitanje svoje temeljno usmjerenje, pa čak i onda ako se puno puta na dan dogode mala odstupanja, kad budeš zaveden brati cvijeće na rubu puta. Tada govoriš kao sveti Mechtild (1241-1299): „O, ovo nije moj Ljubljeni“, i žurno se vraćao nazad k Njemu.

Ivan od Križa je uvjeren da je mir u duši uvjet da bi Bog u punoj slobodi mogao djelovati u čovjeku. Kad je duša izgubila mir, tada je najvažnije od svega da ga nastoji ponovno uspostaviti. On piše: „O duhovna dušo… dovedi svoju dušu u mir, uzmi je i učini slobodnom jarma i ropstva što njezina vlastita slaba aktivnost i nesposobnost na nju stavlja, što je jednako ropstvu u Egiptu.“ Prema Ivanu od Križa najvažniji zadatak duhovnog vođe jest da uvede dušu u mir: „Ti duhovni vođo, ti trebaš dušu uvesti u obećanu Zemlju, gdje teče med i mlijeko. Moraš uvidjeti i shvatiti da Bog poziva dušu u pustinju radi svete slobode i neaktivnosti ovog Božjeg djeteta.“ 

I pravi, istinski mir poznaje više slojeva. Može se dogoditi da si neočekivano uvučen u duboku, nutarnju šutnju. Kako vanjska tako i nutarnja buka prestaje, i ti ulaziš u osamljenost koja nije bolna nego blažena, osamljenost s Bogom. Doživljavaš kako se otvaraju vrata u tebi i kako ulaziš u prostornu, široku zemlju, ili kako sve dublje i dublje toneš dok ne dostigneš temelj svoga postojanja gdje su tvoji korijeni u Bogu. Osjećaš da je cijelo tvoje biće jedna rijeka koja teče prema Bogu.

Ništa više nije izvan ovog velikog korita rijeke. Sabran si i postao si jedino pravac prema Bogu.

Ovaj mir ne možeš programirati. Taj mir nastaje jedino kad te Bog dotakne. Ivan od Križa opisuje kako se tada treba vladati: „Duša sada mora slušati o dubinama i ljepotama o kojima joj Bog govori njezinu srcu u ovoj osamljenost, kao što stoji kod Hošea (2, 14). U najvećem miru i tišini duša čuje i sluša ono što joj Gospodin Bog govori, kako David kaže (Ps 85, 9), jer On navješćuje mir u ovoj osamljenosti. Dakle, kad se dogodi da se duša na ovaj način osjeća dovedena u šutnju i slušanje, čak mora zaboraviti vježbanje u pozornosti punoj ljubavi, o kojoj sam govorio, kako bi bila slobodna za ono što Gospodin od nje tada želi. Ovu pozornost ispunjenu ljubavlju upotrijebit će samo onda kad se ne osjeća dovedena u osamljenost i savršenu nutarnju neaktivnost, ili u zaborav i duhovno slušanje.“ 

S vremenom možeš postati potpuno prožet mirom. Postaješ smiren i spokojan čovjek i na taj način tvorac mira, prema Isusovim riječima: jedan od sinova Božjih (Mt 5, 9). Razlog tomu je što zračeći Božjim mirom nalikuješ Sinu, Njemu koji je naš mir (Ef 2, 14). Ivan od Križa ima jednu prekrasnu strofu u Duhovnom spjevu gdje pjeva ležaj u zaručnice koji je „svakim mirom utvrđen“. Da, mir može biti tako potpun da uistinu imaš osjećaj da je mir materijal od kojeg si izgrađen. Mir koji stalno postaje veći je siguran znak da si na pravom putu.

Postoji još veći ili dublji mir, eshatološki mir. Taj mir ćemo uživati kad budemo za stalno kod Gospodina. „O nebeski gradu, Jeruzaleme, ti blaženo mjesto, ti kuća mira“, pjeva Crkva. Nebo je mjesto mira. Zato je Crkva uvijek čeznula, i uvijek će čeznuti, za Gospodinovim dolaskom, kad će nas sve odvesti sa sobom u svoje kraljevstvo. To Kraljevstvo liturgija ushićeno zove „kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo prevede, ljubavi i mira“.

„Dođi, Gospodine Isuse“, molili su ovako prvi kršćani (Otk 22, 20). Nisu se bojali Gospodinova dolaska čak ako bi taj dolazak značio propast tadašnjeg svijeta. Znali su da Bog čini sve novo, da će izgraditi novo nebo i novu zemlju. U strašnom vremenu krvavih progona gledali su naprijed prema savršenom miru koji će zavladati u Božjoj kući. Knjiga Otkrivenja daje nam nenadmašiv opis ovog konačnog mira: „Vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer prvo neba i prva zemlja prođoše, ni mora više nema. I vidjeh sveti grad, novi Jeruzalem, gdje silazi od Boga s neba, opremljen kao zaručnica, ukrašena svojem zaručniku. I začuh jaki glas s prijestolja koji govori: ‘Evo Božjeg šatora među ljudima, i prebivat će s njima, i oni će biti njegov narod, a sam će Bog biti s njima njihov Bog. I obrisat će Bog svaku suzu s njihovih očiju, i više neće biti smrti, ni tuge, ni vike, ni boli neće više biti, jer prvo prođe.’ I reče onaj koji sjedi na prijestolju: ‘Evo činim sve novo’“ (Otk 21 1-5).

To je konačni mir koji nam je Gospodin obećao. Za ovim mirom, čeznemo, prema njemu rastemo, dan za danom dok plod ne bude zreo i naš mir tako dubok da smo pripravni koraknuti u vječni mir.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Novo vino” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 13. listopada 2018.

Možda vam se svidi