Da nas je Bog od početka stvorio u nebeskom stanju, pa da smo ga odmah gledali licem u lice, vjerojatno ne bismo nikad bili sagriješili. Ali bi nam nedostajalo nešto važno. Ne bismo mogli sudjelovati u međusobnom darivanju, što je bit Trojstva. Naša čežnja da sebe darujemo ili predamo ne bi nikad bila ispunjena, jer bismo vrlo jasno uvidjeli da ništa ne dajemo mi, nego da sve daje Bog, čak i našu ljubav prema njemu. Vidjeli bismo da smo odneseni na valovima ljubavi, nošeni strujom kojoj se ne možemo oduprijeti, i da čak nismo mogli izreći ni osobno da. Život na nebu imao bi neki neizbježan i neprijeporan nedostatak u sebi. Svatko od nas morao bi reći: Samo smo primili, nikad ništa nismo dali.

Što smo ovdje na zemlji izloženi kušnjama, što se ovdje moramo boriti kako bismo mogli reći da Bogu, razlog je u činjenici što Bog želi da nam u vječnosti može reći: “Dao si mi nešto. Ne dajem samo ja. Mi se dajemo jedno drugom. Dajem se u zahvalnosti što si mi dao nešto, a mogao si i odbiti dati. Sada mi više ne možeš dati ništa, jer to si učinio jedanput i to ima vječnu vrijednost. Ja nikad ne zaboravljam.”

Teologija je uvijek naučavala da čovjek ne može na nebu ništa “zaslužiti”. “Zaslužiti”, a to znači učiniti nešto za Boga, pripada našem zemaljskom životu. U nebu sam slamka koja pliva u oceanu. Postoji ljubav, bučna struja ljubavi, ali ne i svojevoljno davanje. Ja sam obuzet, u ekstazi, ali zapravo “ne dajem”. Ili točnije rečeno: ja dajem zato što sam ranije dao, jedanput svojevoljno rekao Bogu da za vječnost.

Čovjek bi morao biti Bog da bi se u apsolutnoj slobodi mogao potpuno dati bez ikakve mogućnosti da kaže ne. U Bogu se sloboda i nužnost posve podudaraju. Davanje je njegova narav. Narav koju nije dobio, nego koja on jest. On je svoj vlastiti temelj. Zato je i samodarivanje u njemu i neizbježno i slobodno. Nama je međutim potrebna nepotpuna sloboda kako bismo mogli davati. Jer da bismo mogli reći Bogu da, moramo moći Bogu kazati i ne. Ako ne bi postojala mogućnost kazati Bogu ne, sa svim posljedicama grijeha i trpljenja, ako bi naš da Bogu bio nužan, tj. neizbježan, tada se ne bi moglo reći da Bogu nešto dajemo. A ako ne možemo Bogu nešto dati, nemamo ni udjela u Božjem Duhu, koji je u svojoj biti Dar.

Da čovjek može Bogu nešto dati, da čovjek “ima zasluge”, kako to izriče katolička teologija, važan je element naše vjere. Bez toga čovjek ne sudjeluje potpuno u životu Trojstva, koji se sastoji od međusobnog darivanja i primanja.

Da nam je Bog od početka dao mogućnost gledati njegovo lice, bili bismo odmah i zauvijek postavljeni u stanje u kojem samo primamo. No on želi da budemo kao on, da živimo i od davanja i od primanja. Veću čast nije nam mogao iskazati!

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Moj život u tvojim rukama” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.