AUGUSTYN PELANOWSKI

Jeremijina unutarnja borba: Ili ćemo se bojati za sebe ili ćemo se brinuti za druge

Knjiga proroka Jeremije, u 38. poglavlju govori nam o životu ljudi koje Bog posebno ljubi. Njihov život pun je naizgled čudnih situacija. Za njih umiranje za spas drugih postaje vrstom rađanja, a spašavanje vlastitoga života – propadanje u smrt.

Rembrandt: Prorok Jeremija oplakuje razorenje Jeruzalema, Foto: Wikimedia.org

Jeremija je pristao na sudbinu proroka kojega mrze, samo da spasi izabrani narod. Kralj Sidkija dobio je od Boga posljednju priliku da spasi sebe, svoju obitelj i cijeli grad. Morao je ipak, prema Jeremijinim riječima, ustati protiv Nabukodonozora i Babilonaca. Obojica su umirala od straha ali je samo Jeremija pobijedio taj strah. Kralj, suočen s javnim mnijenjem, nije znao što učiniti, štoviše, nije znao pobijediti strah za samoga sebe. Zid straha može rušiti samo pouzdanje u Boga. Izići protiv neprijatelja, stati mu nasuprot – prilično je čest biblijski motiv, a nagoviješta spasenje života. No, kada se ostaje ovisnim o ljudima koji se samo čine našim prijateljima, to onda znači – smrt! Činilo se kao da je Jeremija neprijatelj kralju Sidkiji i cijelom Jeruzalemu. No, njegove riječi bile su zadnja prilika za sve koji su ostali u opkoljenom gradu. Bog nije htio uništenje grada koji je volio. Zato su riječi koje je stavio u Jeremijina usta bile „zadnja slamka spasa“, makar su se činile diverzijom i nekom vrstom prevare. Dvorski dostojanstvenici mrzili su Jeremiju, željeli su njegovu smrt, a upravo je on, prije smrti i progonstva, bio onaj koji ih je silno želio i pokušavao spasiti. „Tada rekoše knezovi kralju: ‘Daj pogubiti toga čovjeka, jer on plaši ratnike, koji su ostali u gradu, i sav narod, kad govori takve riječi pred njima. Taj čovjek ne traži dobro ovome narodu, nego zlo“ (Jr 38,4). Nezamisliva je količina razočarenja i boli koja je morala ispunjati prorokovo srce nakon takvih riječi, riječi koje je čuo od dvorskih dostojanstvenika, riječi izrečenih o njemu koji je „samo“ želio spasiti žitelje Jeruzalema. Kakvo ga je veliko zaprepaštenje moralo obuzeti kad je na njegovu smrt pristao čak i sam kralj.

Vjerojatno se i tebi dogodilo da si nekome pomogao i istovremeno bio od te iste osobe neshvaćen, štoviše, doživio si odbačenost i optužbe. Ljubav može biti samo onda savršena kada želi dobro onima koji nama žele zlo. Bog dozvoljava situacije u kojima naša ljubav mora biti idealna. Isus je rekao:

„A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite se za one koji vas progone!“

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Budite dakle savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac!“ (Mt 5,44 i 48).

Sazrijevanje osjećaja: Jeremijin put od straha do brige

Drugi put u Evanđelju Isus upotrebljava ovu riječ u razgovoru s bogatim mladićem, kojem savjetuje da proda sve, imanje podijeli siromasima i ide za Mesijom (usp. Mt 19,21). Savršenstvo – znači ljubiti neprijatelje i odreći se svega.

U kritičnom trenutku svoje misije Jeremija je bio spušten na užetu u Malkijinu cisternu gdje je, upavši u glib, trebao umrijeti od gladi. Ovo je bila dvostruka provalija: bunar s pravim blatom, ali i provalija osjećaja u koju je, kao i u blato, propadao Jeremija, tonući u najcrnje emocije. Vjerojatno nije znao da je njegova situacija, slika odnosno praslika Isusove ljubavi, onoga Isusa koji će par stoljeća kasnije biti bačen u tamnicu, u tamnu rupu, prije križnoga puta. Uz to su se čak i Isusove riječi u zadnjem razdoblju Njegova javnog djelovanja često odnosile na opomenu o propasti Jeruzalema. Opominjao je i govorio i o rušenju hrama, što se uistinu i dogodilo četrdeset godina nakon Njegove smrti i Uskrsnuća.

Jedina osoba koja je željela spasiti proroka Jeremiju bio je Kušit, Ebed-Melek, kraljevski sluga, dvorjanin, stranac tamne puti. Uzeo je poderanu odjeću iz kraljeve garderobe i naredio da se ove krpe spuste Jeremiji i da ih on stavi ispod pazuha da mu ne bi konopci ranili tijelo i izvukao ga je iz rupe. Sakrio ga je u stražarsku kućicu. Iskoristio je krpe za to, ili hebrejski SCHAWOTC, od korijena hebrejske riječi SCHAW što znači: vući nešto ili nekoga po zemlji, npr. ljudsko tijelo. Simbolizira također nesreću i sramotu (usp. Jr 15,3; 22, 19; 49,20). Ovo je vrlo ponižavajuća situacija za onoga koji je vučen uz kameni zid čatrnje i izvučen iz blata na krpama. Da bi se prihvatila takva sudbina potrebna je velika ljubav prema onima za koje se trpi. Jeremija je umirao od muke i slabosti, poniženja i sramote. Ovo je bilo umiranje iz ljubavi prema voljenome gradu, kako bi se grad spasio od propasti. Nažalost, niti kralj, niti dostojanstvenici, niti narod, nisu poslušali Jeremijine pouke.

Je li uopće potrebno takvo trpljenje koje nikome ništa ne koristi? Možda je najviše donijelo samom Jeremiji: njegovo srce naučilo je voljeti onako kako voli Bog, do poniženja, lišenosti svega, ispražnjenosti (grč. kenosis), do dna. Jeremiju je spasio čovjek od kojega se to najmanje očekivalo, učinio je to netko potpuno stran, možda čak i proroku nepoznat. Taj motiv pojavljuje se u nekoliko biblijskih slika. Josipa su spasili Jišmaelci, strani trgovci, Danijela – Habakuk, Jeremiju – Kušit, Jakova – Ezav. Paradoksalno iskustvo pokazuje nam da za izabrane ljude neprijatelji postaju prijateljima, a njihovi najbliži izdajnicima. Oni koji su najdalje, postaju najbliži, a najbliži postaju oni koji odbacuju. Iskustvo neprijateljstva koje dolazi od najbližih budi poražavajući strah, često ogromnu ljutnju. Sva ta iskustva učinila su da je Jeremija prošao veliki put koji seže od straha do brige. Ovo je velik korak u sazrijevanju osjećaja: znamo da je strah nezdrava briga, a briga je zdravi strah. Bojimo se za sebe, brinemo za druge. Vjerojatno je u prvoj etapi svoje proročke misije Jeremija jednostavno proživljavao strah pred ljudima, bojao se njihova odbacivanja, mržnje, kritike, ali nakon iskustava svih tih odbacivanja i poniženja, nosio je u srcu još samo brigu za njih. „Ne boj se njih! Jer sam ja s tobom da te očuvam! – veli Gospodin“ (Jr 1,8).

Strah za sebe sprečava nas u umiranju za druge

Poslije mnogobrojnih trpljenja prestao se bojati za sebe, jer je sve već izgubio. Bojao se još samo za one kojima je trebao navijestiti riječ, da će njihova sudbina biti puno gora od njegove. Bog je pak, uz pomoć nekolicine ljudi koji su mu bili milostivi, štitio proroka od mržnje mnoštva njih. No, isto je tako oplemenio njegove motive, oslobodio ga od straha pred ljudima i doveo ga do brige za njih. Znamo Jeremijinu borbu; borio se sa sobom pokušavajući zatomiti u sebi zahtjeve, glas Božji. „Kažem li: ‘Neću više misliti na njega, neću više nikad govoriti u Njegovo Ime!’ Al’ tad mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj, zatvoren u mojim kostima! Mučim se kako bih podnio, ne mogoh više!“ (Jr 20,9). Bojao se služiti Bogu jer je predviđao da će sve te opomene, koje su izašle iz milosrdnog srca Svemogućega Boga, postati uzrokom njegova trpljenja. Pokušao je ne dozvoliti Bogu da govori u njemu, no, odgovornost za sudbinu Jeruzalema i snaga Božje ljubavi nisu mu to dopuštali. Njegov otpor prema Bogu bio je vjerojatno izazvan strahom za sebe. Značilo je to duhovnu nesavršenost: bojati se za sebe više nego za druge. Situacija se promijenila nakon mnogih trpljenja koja je doživio od ljudi. Prestao se bojati za sebe jer je počeo doživljavati nutarnju snagu i uočavati kako ga Bog spašava čak i iz najteže situacije. Ostala je u njemu samo briga za druge. Prihvatio je čak da ga bace u cisternu punu blata samo da kralj i ostali budu upozoreni na prijeteću propast. Do zadnjeg trenutka savjetovao je kralja Sidkiju da se ne preda Nabukodonozoru, te da iziđe protiv njega, jer mu je Bog obećao pomoć i spasenje. Strah za sebe sprečava nas u umiranju za druge. Svaki prorok mora jednom odvagnuti, ili će se bojati za sebe, ili će se brinuti za druge! Ovo je bila najteža Jeremijina nutarnja borba.

Istina oslobađa, ali i košta

Posljednjih desetljeća mnogo je djece napušteno od oca ili majke. U takvim situacijama najbolje rješenje je oprost, ali, nažalost mnogo djece boji se suočiti s ocem ili majkom. Boje se za sebe, lažno se izgovarajući da će to biti tužno iskustvo za majku ili oca, da će ih povrijediti ako im u oči kažu da su im učinili nepravdu. U tome nema ljubavi djeteta prema roditelju koji treba biti upozoren na posljedice svoga grijeha. Nema u tome ljubavi, brige i potrebe da se roditeljima oprosti, jer bi samo to omogućilo ocu ili majci da se vrate k Bogu. Plašimo se govoriti istinu, jer se plašimo za sebe i ne znamo se brinuti za ono što je nekome na spasenje.

Jednu mladu ženu u djetinjstvu je napustio otac koji je stalno varao njezinu majku. Usamljena majka nije mogla zatomiti svoju izranjenost i čitav svoj bijes prebacila je na dijete. Bila je ratoborna i dominantna, nije željela s kćeri o ničemu pregovarati. Kada je kćer odrasla, nosila je u sebi puno rana i tuge koje je doživjela od svojih roditelja. Osim toga demon njezina oca napadao je i njezin život, zbog toga je bila ovisna o osjećajima drugih, pa se zbog toga na krivi način vezala s puno muškaraca. Njezin život bio je, kako se sama izrazila, kao „dronjak“. Bezvoljno vučena po moralnom blatu nije mogla svladati svoje grešno ponašanje s muškarcima kod kojih je tražila izgubljenu očevu ljubav. Kad sam joj predložio da napiše pismo ocu i majci, da izrazi istinu o svojim osjećajima, kategorički je odbila. Nije mogla razumjeti da bi se tek onda oslobodila velikog nemira, svojih loših osjećaja, koji su u stvari bili razlog nutarnje napetosti, koje se željela riješiti traženjem „smirenja“ u grijesima. Strah pred istinom i izricanje istine o odnosu s roditeljima, koji su u određenoj mjeri bili odgovorni za njezino duhovno i moralno stanje, bio je veći od brige za osobno oslobođenje i spasenje roditelja, koji uopće nisu uviđali svoju krivicu. Neko im je morao posvijestiti da su počinili i nešto više od samo pogreške prema svome djetetu. Istina oslobađa, ali i košta. Usmjerava našu ljubav s egocentrične razine straha za sebe prema razini kršćanske brige za druge.

Brineš li za spas drugih, bi li se usudio riskirati da budeš odbačen i mogao im reći istinu? Svakako postoji rizik izlaska ususret ocu ili majci koji se čine kao Nabukodonozori koji opkoljuju naš život. Sidkija se pak bojao izići iz opkoljene tvrđave i stati pred kralja Babilonaca. Djeca se boje izići pred roditelje koji su doveli njihov život do toga da se osjećaju kao okruženi zlim duhovima. Bojimo se izići iz svoje rupe lažne sigurnosti i reći istinu nekome tko nas je upropastio. Da je Sidkija slušao Jeremiju i izišao pred zidine Jeruzalema, spasio bi i sebe i grad. Kad izlazimo suprotstaviti se ljudima, izvan zidova koje su izrasli između nas i njih, situacija se jako mijenja. Volimo ipak ne dirati osjetljive teme i ne stvarati napetosti, ne pobjeđivati strah, ne dovoditi do situacije koja nas užasava, makar znamo da nas Bog štiti svojim obećanjem. Jeremija, naprotiv, izišao je pred Sidkiju i nije se bojao reći mu istinu. Zbog toga je prorok preživio opsadu grada, a Sidkija ne. Kralj je bio paraliziran strahom pred Nabukodonozorom, a još više pred dostojanstvenicima vlastitoga dvora. Strah pred čovjekom bio je veći od straha pred ispunjenjem naredbe Božje. Ovo uvijek završava loše. Uistinu, važno je imati na umu da je Jeremija proživio opsadu gradskih zidina jer je pobijedio zid straha od samoga sebe, usudio se reći istinu kralju i cijelom narodu. Sidkija pak, i svi uvaženi građani Jeruzalema su izginuli, jer nisu pobijedili strah od samih sebe. Nisu se usudili stati pred kralja Babilonaca.

Lažni mir i njegova iskušenja

Nećemo izići iz nekih problema dok god se ne naučimo govoriti istinu, makar se ovo može pokazati neobično teškim iskustvom, gotovo smrtnim strahom. Spasit ćemo se samo ako ne podlegnemo iskušenju lažnoga mira koji omogućuje izbjegavanje suprotstaviti se osobama koje su nas ranile svojim ponašanjem: grijesima, požudom, ohološću, neodgovornim osjećajima. Zašto jeruzalemski dostojanstvenici nisu htjeli slušati Boga i iskoristiti priliku za svoj osobni spas? Njihov strah bio je kao zid koji ih je samo prividno branio pred nesrećama. Ubrzo su se uvjerili u to da su imali prevelika očekivanja: očekivali su samo svoje pobjede i nisu mogli zamisliti poraz, izgubljene bitke, poniženje, ili priznavanje svojih pogrešaka. Ekstremno zahtjevna očekivanja u svemu su glavni razlog koji nas strmoglavom brzinom dovodi do potpunog životnog poraza. Čovjek računa da uvijek mora pobjeđivati, ne može se suočiti s neuspjehom i mora biti makar toliko snažan koliko i netko drugi. Previše zahtjevni i ambiciozni životni ciljevi zadaju strah koji se uvlači pod kožu da možda sve neće ići tako kako smo očekivali. To dovodi do sljedećih krajnosti i strahova: sigurno neću uspjeti, to je strašno ako budem morao priznati pogrešku; bit će strašno ako se budem morao pokoriti, neću moći izdržati ako priznam svoju pogrešku i pokažem time da sam slabiji od drugih. Postoji i druga krajnost: ja sam nitko jer nisam idealan, nikakav sam jer će sigurno izići na vidjelo da sam izgubio, da nisam bio u pravu, pogriješio sam, možda bih umro od srama da se dozna i da moram podnijeti ukor.

Zaključak

Ovi „zaključci“ proizlaze iz osobnog ponosa zbog kojega sam si postavio previsoke i preambiciozne ciljeve. Tako oblikovan ponos uvijek je zaogrnut strahom, tako snažnim kao zid, kojega je poslije nemoguće pobijediti. Jeremija je znao pobijediti, znao je pokazati slabost, a Sidkija i dostojanstvenici nisu mogli ni zamisliti kako pokleknuti pred Nabukodonozorom. Prorok je proživio i to da su ga bacili u cisternu. Ponosan i strašljiv kralj vjerojatno ne bi podnio to, da pred očima cijelog Jeruzalema bude bačen na koljena ili vučen konopcem, ili vezan na lancu. Možemo pretpostaviti da su upravo takva ili slična uvjerenja, puna oholosti i straha za sebe, vodila odluke i ponašanje dvorskih dostojanstvenika. Sam Jeremijin govor o priznanju svoje slabosti i poniženja pred Nabukodonozorom morao je vrijeđati njihovu oholost i pokazati njihov strah pred poniženjem: htjeli su biti snažni kao Babilonci.

Nije dobro kada pod svaku cijenu želimo biti kao drugi. Onda uglavnom umiremo od straha da ovo možda jednostavno neće uspjeti. Razmisli o svom strahu i o svom ponosu. Jesi li primijetio svoj očaj i strah pred nekim ljudima koji razgolićuju u stvari tvoju bolesnu ambiciju koja ne dozvoljava da priznaš da postoje ljudi koji su jednostavno snažniji, jači, bolji, u puno stvari od tebe i nadilaze te? Ponos ti ne dozvoljava priznati da si slabiji. Ponekad možda zbog toga zapravo umireš od straha koji paralizira tvoje ponašanje do tog stupnja da imaš problema s disanjem, osjećaš pritisak u prsima, jezik ti se plete i pričaš bez veze, ili podliježeš nekontroliranoj i opasnoj agresiji koja se kao ogovaranje i kritika izlijeva iza leđa onih pred kojima ne znaš biti prirodan.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Tekst se nastavlja ispod oglasa


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 10. studenoga 2017.

Možda vam se svidi