Golgotska je tragedija doživjela svoj posljednji prizor. Kristovo tijelo skinuli su s križa, da ga stave u krilo najsvetije majke.

Tri godine njegova javnog života nije pripadao njoj, a sad je opet njezin, sasvim njezin.

A tad već pod večer dođe Josip iz Arimateje te zamoli Pilata da mu dade tijelo Isusovo.

Mrtvo tijelo Sina Božjega bude unešeno u grobnicu, u koju još nitko nije bio ukopan, a na vrata od groba navališe veliki kamen.

To je posljednji prizor golgotske tragedije. Iza njega nastala je još veća tišina i mir. Oni, koji nisu vjerovali u nj, zaboraviše ga odmah. A oni, koji su vjerovali u nj, povukoše se u svetište svojih duša i stadoše razmišljati o njegovu naviještanju uskrsnuća. Sad su tek malo razumjeli riječi njegove, a dok je bio među njima činile su im se tako neobične i tvrde.

A on je međutim počivao u kamenoj grobnici, obavijen bijelim platnom, dok je duša njegova bila u Očevu zagrljaju. Umro je, da živi! Ukopan je, da bude s Ocem. Tako Krist! A mi?

Mi smo uvijek mi, uvijek isti. Htjeli bismo biti živi, ali ne računamo na to da treba prije umrijeti. Htjeli bismo biti s Ocem, a ne mislimo da se treba ukopati s Kristom ako hoćemo postići Očevu blizinu i Očevu slavu.

Katolicizam je, međutim, vjera koja ne podnosi kompromisa. U kojoj nema paktiranja. Tako je u na-čelima, a i praktični katolicizam nije drugačiji. I u životu, u svakodnevnoj katoličkoj izgradnji ne može i ne smije biti kompromisa. Ili ćemo biti katolici, ili nas ne treba. Na putu milosti nema kompromisa. Ili ćemo se lojalno služiti njome i raditi prema njezinim glasovima, ili ćemo je izgubiti.

Istina je, ta beskompromisnost traži mnogo. Obračunavanje s našim “ja”, neprestano rezanje raznih krivih izraslina na sebi, neprestanu borbu sa sobom i svijetom, umiranje svijetu i ukapanje s Kristom.

Kako je to teško! Prakticirati to neprestano, svaki čas! Uvijek na oprezu! Uvijek na fronti, uvijek u borbi! Pa onda saći u grob. Odreći se toliko toga, odalečiti od životnih radosti toliko puta, a na koncu i umrijeti i biti ukopan.

Pa ipak, to je jedini put za ispravan katolički život. Jedini put milosti. Jedini način, kako ćemo stići k Ocu. Da, teško je to, ali Krist nam je to pokazao.

Nekom je senatoru rimski car poručio da mu smeta, pa neka se ukloni što prije. U starom Rimu značilo je to, treba se ubiti svojim vlastitim mačem. Senatoru je bilo teško, jer svatko voli život, a pogotovo mu je bilo žao ostaviti dobru i vjernu ženu. A kad je žena vidjela daje ona razlog njegovoj slabosti, tad se udari mačem u srce uz riječi: Ja sam pošla naprijed! Slijedi me! Sad će ti biti lakše!

I Krist govori nama: Ja sam primjer dao! Slijedi me! Uz moj primjer bit će ti lakše!

I jest lakše! Treba samo koracati za njim i dobro se držati njegova puta. Tada će i smrt biti laka, a ukapanje slatko.

To nam govori Krist iz groba. Umorno i satrveno tijelo Kristovo! I duša Kristova u Očevu zagrljaju. Na to mislimo na sutrašnji dan Velike subote. I molimo ga, da nam dade snage da se ukopamo s njim u grob. I da nam teret zemlje i kamena ne bude težak. Odnosno, makar kako težak bio, da razumijemo da se kroz smrt i ukapanje dolazi u život, u sretnu vječnost.

To je Velika subota. Ali ona u svojoj liturgiji nosi i toliko uskrsnog veselja, uskrsnih misli. Ona je već sva raspjevana i razdragana, u dodiru sa velikim čudom, koje se je zbilo u uskrsno jutro. Ona kao da zaboravlja na Spasitelja u grobu, pa veliča njegovu Spasiteljsku ulogu, divi se njegovoj Spasiteljskoj misiji i u tome divljenju ona izriče onu tako upravo i paradoksnu i divnu rečenicu: O sretna grijeha! O zacijelo potrebita grijeha Adamova! O sretna grijeha, koji je zaslužio takvoga Otkupitelja! A onda nam dalje liturgija, sva obuzeta neizrecivom radosti u evanđelju prikazuje dolazak žena na grob Spasiteljev u rano uskrsno jutro, da onda završi s Marijinim Veliča duša moja Gospodina i s veselim uskrsnim Aleluja.

Da, iza Velikog petka, iza smrti, iza ukopa dolazi uskrsno jutro. To je najljepše jutro na zemlji. Veće od onoga jutra i onoga dana, kad je Bog stvorio prvoga čovjeka. Veće od onoga dana kad je Sina svoga poslao u krilo Djevice. Veće od onoga dana kad je Sin Božji umirao na križu. Jer i rođenje njegovo i smrt njegova bez uskrsnuća ne bi uvjerila milijune da je Krist Sin Božji, da je Krist Bog. Uostalom, teško je govoriti, koji je dan i koje jutro veće, kad je to sve tako veliko, kad je sve u tako uskoj vezi, kad jedno bez drugoga prema planu Božjemu nije moglo postojati.

Ali kakogod bilo, uskrsno jutro je veliko, divno, pobjedonosno. Jer Krist je u to jutro pokidao sve zakone prirode, sve zakone naravi. On je tu narav stvorio, pa je mogao i zaustaviti njezin redoviti tok. Ustao je iz grobne dubine uz neobično svjetlo od kojega zabliještiše oči čuvarima i uz podrhtavanje zemlje koje baci čuvare na tlo. Uskrsnuo je divan, u sjajnoj bijeloj haljini, s licem poput munje. I malo iza toga takav se ukazao Mariji, Petru, apostolima.

Hoće li se i nama ukazati ovoga Uskrsa? Ili je možda to rezervirao samo za neke, za odabrane?

Ne! Ekonomija Božje ljubavi je tako velika, obilje Božjih darova tako potpuno, bujica Božjih milosti tako ogromna da za svako srce, za svaku dušu ima nešto toga blaga. Sve je pozvao da umru sebi, sve je pozvao da se s njime ukopaju, ali sve je pozvao i na život, na uskrsnuće.

I zato će se svima pokazati u sjaju uskrsnoga jutra.

Samo ako ga budu tražili. I samo, ako dobro otvore oči.

Ukazat će se on i nama. I mi ćemo ga gledati u sjajnoj bijeloj haljini i s licem poput munje. I mi ćemo poletjeti k njemu kao Magdalena da ga dohvatimo.

Ali tko će bolje vidjeti? Tko će brže k njemu poletiti? Tko će mu se više smjeti približiti?

I opet onaj, ona duša, koja se je dublje, svjesnije, potpunije ukopala s njim. Koja se je svjesnije sebe odrekla, koja je umrla sebi da on živi u njoj.

Eto, kako nas i pojava uskrslog Krista upućuje da se s njime ukopamo. I kako se ta misao – biti s Kristom u grobu – provlači kroz sve.

Pa i kroz zoru uskrsnuća.

Pustimo da nam Krist sutra i na uskrsne blagdane još mnogo govori.

Otvorimo sasvim dušu. Nemojmo ni pritvoriti prozore njezine. Pustimo da i vrata budu otvorena. Duševni nam propuh neće škoditi. On je zdrav, jer sve čisti, sve liječi, izbacuje sve što nije zdravo, a duše napunja Božjim darovima.

Upotrijebimo ovo vrijeme ozbiljno jer tko zna kad će uskrsli Krist i nas pozvati u vječnost.

Jedna godina, jedan mjesec, jedan tjedan, jedan dan može kadgod u našem unutarnjem životu biti odlučniji, više nam donijeti, više otkriti, više Krista približiti nego mnoge godine.

Možda je baš ovu korizmu i ovaj Uskrs Gospodin odlučio da nam mnogo dade.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Dođi Duše radosti. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!