Kada u Starome zavjetu ličnost Mojsija slijedi iza Abrahama, to se može činiti odabirom jednoga mnogo slabijega karaktera, kao da je Bog nakon lava izabrao janje. S razlogom se čini tako, jer je on upravo to i učinio. Takvim je slijedom Bog stvorio uzorak koji će se nastaviti stoljećima, sve dok ne pošalje ljudima samoga sebe – poput janjeta.

Abraham, otac mnogih naroda

Nakon što su godine grijeha i pomutnje uzrokovale veliki raskid između stvorenja i Stvoritelja, Bog je izabrao čovjeka kojega će drugi lako prepoznati kao vođu od kojega će se razviti njegov narod. Abrahamov karakter snažan je i žestok u njegovu vjerovanju i u njegovu pomanjkanju straha. Jedini kojega se bojao bio je sami Bog, kojega se bojao sa svetim poštovanjem za njegovu moć i silu. I tako ga je Bog pozvao iz njegova doma u pustinju kako bi počeo nešto radikalno novo. Pozvao je Abrahama da osnuje narod koji će ljude vratiti Bogu.

Abraham vodi žestoko i veliko pleme, ratuje s drugim narodima, sastaje se s knezovima i kraljevima. Abrahamov odnos s Bogom je jedinstven. On razgovara s Bogom, bori se s njime, poznaje njegovu veličanstvenost, i podlaže mu se, bez obzira na prijezir svijeta. Snaga koja će mu kasnije biti podarena je velika. Njegova je vjera nagrađena obećanjem naseljavanja novoga svijeta, brojnoga poput zvijezda na noćnome nebu, i neizbrojivoga poput zrnaca pijeska na obali morskoj. (usp. Post 22,17)

To „imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo” (Heb 11,1) donijelo je Abrahamu mjesto iznad svih ljudi, jer:

„Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji kao u tuđini, prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja, jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad kojemu je graditelj i tvorac Bog.” (Heb 11,8-10)

Vođa s radikalnim pouzdanjem

Njegova vjera, njegova predanost Zakonu Gospodnjemu, i njegovo radikalno i trenutno prihvaćanje Božje volje gotovo su neljudski. On je drugačiji od većine ljudi, drugi Noa, čovjek koji ljude vodi u pustinju. On vjeruje da će njegova vjera požnjeti nagrade onkraj ljudskoga shvaćanja.

No Abrahamov narod samo je početak velikoga plana koji Bog ima za svoj narod, jer: „U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanjâ, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad.” (Heb 11,13-16) Obećanje je dano veoma jasno, i vjerni to mogu vidjeti. No bit će potrebno jedno dijete u košarici kako bi se novi Božji narod preobrazio u narod koji hodi odmah iza Njega.

Jedan drugačiji Abraham

Knjiga Postanka ne naziva se Abrahamovom, nego Mojsijevom knjigom. Kao prva Mojsijeva knjiga, Postanak uvodi u prvi savez, no novi se savez daje Mojsiju. Nakon godina razdvojenosti između naroda i njihova Boga dolazi obnova. Ovaj obrazac novoga rasta i povezanosti dalje će bujati sve do rođenja samoga Boga.

Gotovo pet stoljeća nakon što je Abraham formirao svoj savez jedno je dijete pronađeno među trskom na obali Nila. To je dijete Mojsije, providonosno spašen od faraonova ubilačkoga zakona. Mojsije je u idealnome položaju da svoj narod nosi protiv faraona, kao novi Abraham prestiža i obećanja.

No Mojsije nije osoba koju bismo očekivali. Kao čovjek, Mojsije pred narod dolazi kao ubojica i odmetnik. Nedostaje mu samopouzdanja, i preklinje da ga se oslobodi od njegova poziva, ali veliki Bog ga ipak nastavlja oblikovati.

Što je Mojsije učinio

Od izvanrednoga početka do običnoga života, Mojsija je Bog izveo po velikome znaku grma. Taj grm, koji je bio u plamenu, ali nije izgarao, prikladan je prikaz onoga što će Mojsije podnositi u predstojećim godinama. Unatoč svojim manama, on ne sagara, ostaje postojan u službi svojemu Bogu. On će pokazati tu postojanost tako što će se opet iznova vraćati na faraonov dvor kako bi molio, upozoravao i pozivao. Plod Mojsijeve odanosti jest preobražaj iz krotkosti u hrabrost.

Mojsijevo vodstvo i darovi umnogome se razlikuju od Abrahamovih. On je slab na govoru, i nedostaje mu Abrahamovo odvažno samopouzdanje u njegovu strahu od Boga. Bog stvara veoma različit odnos sa svojim novim Abrahamom, vođom koji će preobraziti i oblikovati novi savez između Boga i njegova naroda. Ondje gdje je Abraham pronašao vjeru, Mojsije će pokrenuti narod. A podlažući se Gospodinu, on će pokrenuti i promijeniti i samoga sebe.

Posebno prijateljstvo s Bogom

Unutar toga prelijepoga, otkupiteljskoga prijateljstva, Mojsije preklinje Boga i uvjerava ga da oprosti svojemu zabludjelome narodu. On govori Gospodinu, „licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem” (Izl 33,11).

„’I ovo što si zatražio, učinit ću’, odgovori Jahve Mojsiju. ‘Ta ti uživaš moju blagonaklonost jer te po imenu poznajem.’” (Izl 33,17)

A zatim, nakon godina postavljanja zakona, organiziranja i strukturiranja, izborenih i dobivenih bitaka, življenja u potpunosti s Bogom, Mojsije umire u pustinji. On umire u zemlji Moabu, s Obećanom zemljom točno pred sobom, zemljom u koju on neće ući (usp. Pnz 34,4).

A ipak, nijedan prorok nije bio poput Mojsija, „njega je Jahve poznavao licem u lice!” (Pnz 34,10). Njegova „moćna ruka” i „velika zastrašna djela” (Pnz 34,12) odjekivala su kroz vrijeme. Bio je u mislima ljudi i kasnije, kada je stigao konačni stvoritelj saveza, onaj koji će ispuniti savez.

Mi smo narod Mojsijâ

Malo se nas rodilo kao Abrahami, urođeno snažni, lako vjerujući. No svi smo mi Mojsije u tome što nam je potreban odnos s Bogom. Potrebno nam je poznavati ga, pouzdati se u njega, i s njim razgovarati kao prijatelji cijeloga svojega života.

Unatoč našemu mucanju, on može naš govor učiniti jasnim. Unatoč našoj sumnji, on nas može dovesti do izvršenja odvažnih djela. Unatoč našemu oklijevanju, on nas može usmjeravati. Unatoč našoj frustraciji, po njemu možemo izdržati sve. Unatoč tome što mi ne možemo pomaknuti planine, on će nas ipak susresti na njima.

Iako hodimo kao stranci u stranoj zemlji, on nas može dovesti do kraja puta, da budemo u miru, i da napredujemo u svemu što je istinski dobro.

Izvor: Ascension Press | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.