Život u samoći, budući da je u tišini, uklanja zavjesu riječi koju je čovjek stavio između svojega uma i stvari. U samoći se suočavamo s golim postojanjem stvari. Pa ipak, tada uviđamo da ogoljela stvarnost, koje smo se bojali, nije predmet ni užasa ni srama. Zaogrnuta je prijateljskim zajedništvom tišine i ta je tišina povezana s ljubavlju. Tada svijet, kojega su naše riječi pokušavale svrstati, kontrolirati i čak prezreti (jer ga nisu mogle obuhvatiti), prilazi k nama jer tišina nas poučava da poznajemo stvarnost poštujući je u onome u čemu su je riječi okaljale.

Onda kada budemo dovoljno dugo živjeli sami sa stvarnošću koja nas okružuje, naše će duboko poštovanje naučiti iznjedriti o njoj nekoliko lijepih riječi iz tišine koja je majka Istine.

Riječi se nalaze između tišine i tišine: između tišine stvari i tišine našega bića. Između tišine svijeta i tišine Božje. Kada uistinu susretnemo i upoznamo svijet u tišini, tada nas riječi ne dijele ni od svijeta ni od ljudi, ni od Boga, ni od nas samih jer više se ne uzdamo da jezik posve obuhvaća stvarnost.

Istina izrasta iz tišine bića u tihu i silnu prisutnost Riječi. Zatim, ponirući ponovno u tišinu, istina nas riječi spušta u tišinu Božju.

Ili, radije, Bog se izdiže iz mora poput dragocjenosti iz valova i kada jezik umine, njegov blistav sjaj ostaje na obalama našega bića.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona “Misli u samoći”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.