Đavao ima čitav sistem teologije i filozofije, koji će razjasniti svakome tko hoće slušati da su stvorene stvari zle, da su ljudi zli, da je Bog stvorio zlo i da On izravno hoće da ljudi moraju trpjeti zlo. Prema đavlu, Bog se raduje trpljenju ljudi i, stvarno, cijeli je svemir pun bijede, jer je Bog tako htio i zamislio.

Uistinu, kaže taj teološki sistem, Bog Otac je stvarno uživao kada je predavao Svoga Sina Njegovim ubojicama, a Bog je Sin došao na zemlju, jer je želio da ga Otac kazni. Obojica zajedno ne traže ništa drugo nego da kažnjavaju i progone svoje vjerne. U stvari, stvarajući svijet Bog je jasno vidio da će čovjek neizbježivo sagriješiti, a to je bilo gotovo kao da je svijet stvoren zato da čovjek može griješiti, tako da bi Bog imao priliku očitovati svoju pravednost.

Tako je, prema đavlu, prva stvorena stvar bila stvarno pakao – kao da bi inače sve bilo, u nekom smislu, radi pakla. Zato se pobožan život onih koji su “vjerni” toj vrsti teologije sastoji iznad svega u nekoj opsesiji zla. Kao da već nema dosta zla na svijetu, oni umnažaju zabrane i prave nova pravila, vežući sve trnjem, tako da čovjek ne može izbjeći zlo i kaznu. Oni bi htjeli da on krvari od jutra do noći, makar ni s toliko mnogo krvi nema nikakva oproštenja grijeha! Križ, dakle, nije više znak milosrđa (jer milosrđe nema nikakva mjesta u takvoj teologiji), on je znak da su Zakon i Pravednost do skrajnosti prevladali, kao da je Krist rekao: “Nisam došao da srušim Zakon nego da on sruši mene.” Jer to je, prema đavlu, jedini put kojim Zakon može biti stvarno i istinito “ispunjen”. Nije ljubav nego kažnjavanje ispunjenje Zakona. Zakon mora proždrijeti sve, i Boga. Takva je ta teologija kažnjavanja, mržnje i osvete. Tko bi htio živjeti pod takvom dogmom mora se veseliti u kažnjavanju. On, uistinu, može uspješno izbjeći samom kažnjavanju “loptajući se” sa Zakonom i Zakonodavcem. Ali se mora dobro brinuti da drugi ne umaknu trpljenju. Mora zaposliti svoj um njihovom sadašnjom i budućom kaznom. Zakon mora pobijediti. Ne smije biti nikakva milosrđa.

To je glavna oznaka paklene teologije, jer u paklu postoji sve osim milosrđa. Zato je i sam Bog odsutan u paklu. Milosrđe je očitovanje Njegove prisutnosti.

Vražja je teologija za one koji, iz jednog ili drugog razloga, ili jer su savršeni, ili jer su se sporazumjeli sa Zakonom, ne trebaju više nikakva milosrđa. S njima (o grozne radosti!) Bog je “zadovoljan”. Jednako je i đavao. To je sasvim izvanredno djelo, svidjeti se svakome!

Ljudi koji slušaju taj udes stvari, upijaju ga i vesele mu se, razvijaju pojam o duhovnom životu koji je vrsta zle hipnoze. Pojmovi o grijehu, trpljenju, osudi, kažnjavanju, Božjoj pravednosti, naplati, koncu svijeta itd., stvari su nad kojima oni puckaju svojim usnicama neiskazanim uživanjem. Možda je to zbog toga što izvode duboku, podsvjesnu radost na misao da će mnogi drugi ljudi pasti u pakao komu će oni sami izbjeći. A kako znadu da će mu umaći? Oni ne mogu dati neki određeni razlog osim činjenice da osjećaju neki izvjestan osjećaj olakšice na misao da je sve to kažnjavanje pripravljeno praktički za sve samo ne za njih.

Taj osjećaj samodopadnosti pripisuju kao “vjeri”, i on sačinjava vrstu uvjerenja da su “spašeni”.

Đavao dobiva mnogo učenika propovijedajući protiv grijeha. Uvjerava ih kako je grijeh veliko zlo, navede ih na krizu krivnje po kojoj je “Bog zadovoljen”, a iza toga ih pusti da ostatak svojih života utroše u razmišljanja na silnu grešnost i očito zabačenje drugih ljudi.

Đavlova moralna teologija počinje načelom: “Uživanje je grijeh.” Tada nastavlja da ga obradi na drugi način: “Svaki je grijeh uživanje.”

Iza toga naglasuje da je uživanje praktički neuklonjivo i da imamo naravnu težnju činiti ono što nam se sviđa; odatle zaključuje da su sve naše prirodne težnje zle i da je sama naša narav zla u sebi. I navodi nas na zaključak da nitko ne može izbjeći grijeh, budući da je uživanje neizbježivo.

Iza toga, da postigne sigurnost da nitko neće pokušati izbjeći ili se ukloniti grijehu, dodaje da ono što se ne može izbjeći ne može biti grijeh. Tada je čitav pojam grijeha izbačen kroz prozor kao nevažan, i ljudi odlučuju da im ne preostaje drugo nego živjeti za uživanje, a na taj način uživanja, po naravi dobra, postaju izvrtanjem zla i životi su bačeni u nesreću i grijeh.

Katkada se događa da ljudi koji najžešće propovijedaju o zlu i o kažnjavanju zla, tako da se čini da oni praktički nemaju ništa drugo na pameti nego grijeh, u stvari nesvjesno mrze druge ljude. Misle da ih svijet ne cijeni i zato si na taj način pribavljaju izravnanje.

Đavao se ne boji propovijedati o Božjoj volji, samo ako je može propovijedati na svoj način.

Dokazivanje teče otprilike ovako: “Bog hoće da činite što je pravo, ali vi imate neku nutarnju privlačnost koja vam govori, ugodnim toplim žarom zadovoljstva, što je pravo. Zato, ako se drugi pokušaju uplesti i naložiti vam nešto što ne proizvodi taj ugodni osjećaj nutarnjeg zadovoljstva, navedite Sveto pismo, kažite im da morate više slušati Boga nego ljude, i tada pođite naprijed i činite svoju volju, činite ono što vam daje onaj, ugodan, topli žar.”

Đavlova teologija stvarno nije teologija nego magija. “Vjera” u tu teologiju stvarno nije prihvaćanje Boga koji se objavljuje kao milosrđe. To je psihološka subjektivna “sila” koja primjenjuje vrstu nasilja na stvarnost da je promijeni prema vlastitim hirovima. Vjera je vrsta naduspješnoga željenja: gospodstvo što dolazi od posebne, tajanstvene dinamične voljne snage koju rađaju “duboka uvjerenja”. Snagom te čudnovate energije čovjek može djelovati uvjerljivom silom i na samoga Boga i saviti Njegovu volju prema svojoj. Tom zapanjujućom novom dinamičnom duševnom silom vjere (koju svako naklapanje može proizvesti u vama za neku primjernu nagradu) možete okrenuti Boga u sredstvo za svoje vlastite ciljeve. Postajemo civilizirani čarobnjaci, a Bog postaje naš sluga. Premda je strašan u svom pravu, poštuje naše čaranje i dopušta da Ga njime ukrotimo. Cijenit će našu dinamičnost i nagraditi je uspjehom u svemu što pokušamo. Postat ćemo popularni, jer imamo “vjeru”. Bit ćemo bogati jer imamo “vjeru”. Svi će naši nacionalni neprijatelji doći i položiti svoje oružje pred naše noge jer mi imamo “vjeru”. Posao će praviti bučnu reklamu preko čitavoga svijeta i mi ćemo biti u mogućnosti da zgrćemo novac od svega i svakoga pod suncem zbog čarobnog života što ga vodimo. Imamo vjeru.

Ali postoji u svemu tome i istančana dijalektika.

Slušamo da vjera čini sve. Stoga zatvaramo svoje oči i malo se napinjemo da proizvedemo neku “duševnu silu”. Vjerujemo. Vjerujemo.

Ne događa se ništa.

Zatvaramo svoje oči ponovno, i proizvodimo nešto više duševne sile. Đavao voli da mi proizvodimo duševnu silu. Pomaže nam da proizvedemo njezinu puninu. Upravo bujamo duševnom silom.

Ali ne događa se ništa.

Tako nastavljamo dok nas ne ozlovolji sav posao. Umorimo se “proizvodeći duševnu silu”. Umaramo se s te “vjere” koja ne uspijeva promijeniti stvarnost. Ona ne odnosi naše tjeskobe, naše borbe, ostavlja nas kao plijen neizvjesnosti. Ne diže sve odgovornosti s naših leđa. Napokon njezina čarolija nije tako uspješna. Ne uvjerava nas posve da je Bog s nama zadovoljan, niti čak da smo sami sa sobom zadovoljni (premda u tom, to je istina, vjera nekih ljudi je često posve uspješna).

Ozlovoljivši se vjerom, a radi toga i s Bogom, nismo više spremni za Totalitaristički masovni pokret koji nas želi dići na preokret i usrećiti nas ratom, progonom “niže rase” ili neprijateljske klase, ili općenito govoreći, aktivnim kažnjavanjem svakoga koji se razlikuje od nas.

Druga je karakteristika đavlove moralne teologije pretjerano isticanje svih razlika između ovoga i onoga, dobra i zla, prava i nepravde. Te razlike postaju nesvediva dijeljenja. Nema više nikakva značenja da bismo možda svi mogli biti više ili manje krivi, i da se od nas očekuje da uzmemo na svoja ramena krivicu drugih opraštajući, primajući, strpljivim razumijevanjem i ljubavlju, i tako pomoći jedan drugome da nađemo istinu. Naprotiv, u đavlovoj je teologiji važno biti apsolutno kriv. Time se nikako ne postizava mir i jedinstvo među ljudima, jer to znači da svaki želi biti apsolutno sam prav ili se priljubiti drugome koji je apsolutno prav. I da se dokaže njihova ispravnost, moraju kazniti i isključiti one koji su krivi. Oni koji su krivi, obrnuto, uvjereni da imaju pravo… itd.

Konačno, kako se moglo očekivati, đavlova moralna teologija daje uopće neuobičajenu količinu važnosti… đavlu. Čovjek doista brzo pronalazi da je on pravo središte čitavog sistema. Da je on iza svega. Da on pokreće svakoga u svijetu osim nas samih. Da nas ne može nikako pridobiti. I da ima svu sreću tako činiti jer, kako se sada čini, njegova je moć jednaka Božjoj, ili čak možda veća od nje…

Jednom riječi, đavlova je teologija čisto i jednostavno to da je đavao bog.

Thomas Merton

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Nove sjemenke kontemplacije”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.