O POTREBI POKORE

Tek je prvi tjedan korizme, a meni je već dosta….

Pokušajmo promotriti korizmu iz drugoga kuta. Možda iz Kristove perspektive. Njegova je odsutnost iz naših života pravi razlog što ovo razdoblje postoji

Foto: Shutterstock

Nauči nas da nam bude i da nam ne bude stalo

Nauči nas sjediti mirno

čak i među ovim stijenama…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

∼ (T. S. Eliot, „Pepelnica”)

 

Vjerujete mi? Tek je prvi tjedan korizme, a meni je već dosta. Kad će to mučenje završiti? Mora postojati izlaz iz ove pustinje.

Govori li vam to na neki način da mi je korizma jako potrebna? I kako sam odlučio biti posve iskren o tome, neću ništa poricati. Ideja provođenja 40 dana kao pokajnik baš me i ne privlači. Privlači li vas? Ja sam više za raskošan život. Radosti asketizma nisu za mene.

Sjećam se kako sam prije dosta godina pitao prijatelja kako će se žrtvovati u korizmi. „Tuširat ću se hladnom vodom”, odgovorio je. Gotovo sam se smrznuo. Ostao sam bez riječi, naročito kad me pitao što ću ja raditi. Jesam li mu trebao reći da ujutro neću stavljati šećer u čaj? I da ću se stalno žaliti zbog tog užasnog lišavanja? To je izluđivalo moju ženu. „Odreci se čega god želiš”, govorila je, „sve dok se odričeš i prigovaranja zbog toga.”

To ja zovem odlučnošću. Prestati prigovarati. Neka to bude prva uplata na račun junačkih djela. No da vam prvo kažem čega se moj otac odricao. Lubenice. Izvanredna vježba u uskraćivanju samome sebi, mislio sam. Tek sam kasnije shvatio da on to uopće nije jeo. Ako Bog ima smisla za humor (A zašto ga ne bi imao, pitao se Chesterton. Stvorio je vodenkonja, zar ne?), onda volim misliti kako moj otac svoje vrijeme u čistilištu provodi jedući bezbrojne lubenice u svetoj žurbi.

U međuvremenu pokušajmo promotriti korizmu iz drugoga kuta. Možda iz Kristove perspektive. Njegova je odsutnost iz naših života pravi razlog što ovo razdoblje postoji. U raju sigurno nema razloga za pokoru. No kako za sada zaručnika nema, nije nimalo čudno da se gosti na jedno vrijeme povuku i čekaju njegov povratak. Ostavljeni u dolini suza, zašto ne bismo postili? Jednostavno nije u redu što nam je on oduzet, a njegovo se proslavljeno tijelo vratilo Ocu. A ipak, u prostoru između dva suprotna kraja, prošle prisutnosti i buduće paruzije, moramo živjeti u nadi, zahvalni za ovo vrijeme pokore i molitve. Pozdravljamo tu korizmenu strogost koja nas podsjeća na našu prazninu sve dok se Krist ne vrati u trijumfu Uskrsa.

II.

Pokušajte zamisliti neotkrivenu zemlju, ili čak čitav kontinent, čiji stanovnici čekaju poruku iz našega svijeta. Što da im kažemo? Da im nešto pošaljemo? „Sabrana djela Johanna Sebastiana Bacha”, rekao je pjesnik Lewis Thomas. Zatim je, nakon kratke stanke, dodao: „Ali to bi bilo hvalisanje.” A što biste vi poslali? Zašto ne stvar kojom bismo se jedino trebali hvaliti? Božju Riječ zabilježenu za sve vjekove u dva velika Zavjeta naše vjere. Tamo je Radosna vijest za kojom žudi sve stvorenje, uključujući i stvorenja s drugog svijeta, kojima se Bog još nije pokazao. A ako je to preveliko za svemirsku kapsulu, zašto ne onda primjerak četvrtog Evanđelja, gdje je svaku blagoslovljenu riječ u kamen urezao majstor imenom Ivan Božji, orao jasna pogleda, koji je vidio veće dubine svega Božjega od ijednog drugog čovjeka? Neka vide lice Božje u liku probodenog i raspetog Krista, koji je sve grijehe pribio na križ. Neka u skladnoj molitvi i tišini s Isusom krenu prema vrhu stepenica, tajanstvenom satu prema kojem se kreće sve u Evanđelju. Ta se riječ pojavljuje ni manje ni više nego sedamnaest puta, i uvijek nas upućuje na najbolji put prema njegovoj muci, prema vremenu trijumfa Uskrsa kroz tamnu noć mučenja, ostavljenosti i smrti.

Zar nam Crkva u svojoj mudrosti nije upravo zato dala razdoblje korizme? Zato da bismo mogli provesti 40 dana slijedeći stope Sina Božjega, koji je prvi probio taj put iz života u smrt, iz smrti u vječni život? Korizma je putovanje koje moramo proći kako bismo od grijeha došli do svetosti, od unakaženosti prvoga do preobražavajuće slave drugoga, cijelo vrijeme se približujući Onome koji  je svojom krvlju platio našu slobodu i spasenje.

III.

U jednoj neobičnoj pripovijesti Flannery O’Connor pod naslovom „Izbjeglica”, jednoj od najboljih stvari koje je ikada napisala, vidimo staroga svećenika kako jednoj ženi govori da obitelj iz Poljske kojoj je dopustila da žive na njezinoj farmi doista nema kamo drugdje otići. Da, kaže ona, ali mučno joj je od njih, njihov čudan govor i odjeća svakome smetaju, i ona je odlučna u namjeri da te strance izbaci sa svoje farme. „Nisam ja odgovorna za sve ljude na svijetu”, žali se. A osim toga, ona želi znati zašto su uopće morali doći. Svećenik, koji cijelu tiradu napola sluša, a napola ne sluša, ustaje i polazi, pogrješno misleći da je ona govorila o Kristu. „Došao je da nas otkupi”, kaže joj.

Zar to nije pitanje koje i sve nas progoni? Zašto je Krist uopće došao? Što mu je bilo, tom Izbjeglici koji je došao među nas živjeti i umrijeti? Odgovor, za koji su meni kao katoličkom teologu trebale tolike godine, jest da je došao da nas otkupi. Da nas spasi i otkupi od biča grijeha i smrti, za kojim slijedi vječnost provedena u društvu zloduha odlučnih da nas unište. Zar nas 40 dana korizme ne podsjeća upravo na to? Moramo svoj tromi duh natjerati na strogu disciplinu korizme kako kako bismo bili što svjesniji eshatoloških odabira što nam se neumoljivo približavaju, onoga što je stari katekizam nekada zvao posljednjim četirima stvarima na koje moramo misliti – smrt, sud, raj, pakao. I to ne samo da ih budemo svjesniji, nego da svoju otpornost pojačamo prakticiranjemo upravo onih vrlina koje nam omogućavaju svladati vraga i iskušenja kojima nas on uživa okruživati. Bit je korizme, podsjeća nas Crkva, svečani poziv da nanovo iskusimo Krista, da uđemo u ljudsku stranu njegov života kako bismo još dublje zašli u otajstvo njegova božanstva, njegovu beskrajnu bliskost s Ocem. Krist je proveo 40 dana u pustinji pripremajući se za smrt kako bismo vi i ja mogli ući u vječni život, i tamo zauvijek biti u društvu anđela i svetaca, ali i svih onih koje smo u životu voljeli i izgubili.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Morate priznati da je ovo doista uzbudljivo. Ni za jednu priču ikada ispričanu ne bismo više htjeli da je istinita. „Pokažite to poganinu”, izaziva nas Dorothy Sayers, „i on možda neće povjerovati. Ali ovo je nešto u što bi čovjeku bilo drago vjerovati.”

Zar ovo nije bit vjere? Mi svoje živote moramo posvetiti njezinu rastu. Obuzet tom „vatrom što proždire”, Hans Urs von Balthasar ju je nazvao „između dvije noći, dva ponora: noć klanjanja, za kojom je uslijedila noć poslušnosti”. Kakvu nam veličanstvenu priliku korizma daje da rasplamsavamo obje vatre.

Regis Martin | Crisis Magazine

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 13. ožujka 2019.

Možda vam se svidi