KORIZMENA MEDITACIJA

Svi smo mi rasipni sin

Kada ne vidimo zbog čega bismo se kajali, to obično ne znači da nemamo nedostataka i grijeha, nego da nismo otvoreni Božjem svjetlu koje nam u svakom trenutku pokazuje pravo stanje naše duše.

Foto: Pompeo Batoni/Wikimedia

Sin, daleko od očeva doma, osjeća glad. Tada, došavši k sebi, odluči se vratiti kući. Tako počinje svako obraćenje, svako kajanje: čovjek dolazi k sebi, uviđa kamo ga je dovela njegova “bolesna” pustolovina; ispituje savjest i osvrće se na sve što je učinio od trenutka napuštanja očeva doma do žalosne stvarnosti u kojoj se sada nalazi. “Sociološke analize nisu dovoljne za postizanje pravde i mira. Korijen zla je unutar samoga čovjeka. Popravak, dakle, dolazi samo iz srca.”1

Kada se grijeh opravdava ili zanemaruje, kajanje i obraćenje postaju nemogući, budući da je njihov izvor u dubini ljudske osobe. Da bismo mogli ispitati vlastiti život, potrebno se iskreno suočiti s vlastitim djelima, bez lažnih opravdanja! “Naučite zvati bijelim ono što je bijelo i crnim ono što je crno; zlo zlim, a dobro dobrim. Naučite grijeh zvati grijehom”,2 traži od nas Ivan Pavao II.

U ispitu savjesti uspoređujemo svoj život s onim što je Bog očekivao i što i dalje očekuje od nas. Mnogi su duhovni autori ljudsku dušu uspoređivali sa zatvorenom sobom. Što se više otvori prozor i uđe svjetlo, toliko se više primjećuju svi nedostatci, prljavština, svaka ogrebotina i krhotina postaje vidljiva. U ispitu savjesti, uz pomoć svjetla milosti, spoznajemo kakvi smo doista (tj. kakvi smo pred Bogom). Sveci su sebe uvijek smatrali grješnicima jer su, odgovarajući na primljenu milost, širom otvarali prozore Božjem svjetlu pa su mogli dobro vidjeti čitavu sobu, svoju dušu. U ispitu savjesti otkrit ćemo i propuste u izvršavanju vlastitog obećanja ljubavi prema Bogu i ljudima, i upitat ćemo se: zašto sam bio toliko nemaran i nepažljiv? Kada ne vidimo zbog čega bismo se kajali, to obično ne znači da nemamo nedostataka i grijeha, nego da nismo otvoreni Božjem svjetlu koje nam u svakom trenutku pokazuje pravo stanje naše duše. Ako se zatvori prozor, soba ostaje u mraku i ne vidi se prašina, prevrnuta stolica, pogrješno okrenuta slika i svi neredi i nesavršenosti, možda i teške.

Oholost nam također onemogućuje vidjeti sebe u pravom svjetlu: “Uši začepiše, oči zatvoriše, da očima ne vide, ušima ne čuju.”3 Farizeji, na koje je Gospodin primijenio ove riječi, svojevoljno su odlučili postati gluhi i slijepi jer se nisu željeli promijeniti.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

——

1 IVAN PAVAO II., Govor, 11. travnja 1979.

2 IVAN PAVAO II., Homilija, 26. ožujka 1981.

3 Mt 13,15.

Objavljeno: 18. ožujka 2017.
Oglas za Klub prijatelja portala Bitno.net

Možda vam se svidi