Živio je kao najsiromašniji među siromašnima. Ako bi mu se ponudilo da izabere odjeću, uzeo bi najjadniju koju bi našao. Usred zime, na nadmorskoj visini od 1300 metara, nosio je istu odjeću kao i za ljetnih mjeseci! Njegovu bi hranu odbili i oni što žive od najnižih nadnica.

Hrana su mu bile zagorjele ili sasušene kore kruha te najmanje ukusno voće. Meso nije nikada jeo.

Samo ga se uz najveći trud moglo natjerati da dodirne novac.

Slijedi priča oca Josipa Abrahama koji je vrlo dobro poznavao oca Šarbela:

„Jedan član kongregacije poželio je dati ocu Šarbelu malu naknadu za svetu misu koju je slavio. Mene su zadužili da mu predam novac. Pokušao sam, ali ga on nije htio uzeti. Inzistirao sam na tome da je novac za njega pa ga je naposljetku uzeo, ali ga nije ni pogledao. Prišao je bratu redovniku i stavio mu taj novac u ruku.”

Ta mala gesta otkriva mnogo o naravi oca Šarbela i njegovu odricanju od svake navezanosti na ovozemaljsko. Nije želio imati ništa više s time jer je njegova duša sada pokušavala doprijeti do Gospodina, koji je rekao Marti:

„Ipak je samo jedno potrebno.”

Postoji velika sličnost između svetog Ivana Krstitelja i ovoga pustinjaka iz Anaje. I kod jednog i kod drugog stvoreni svijet nije posredovao u njihovu susretu s Bogom. Primjerice, u svijetu svetoga Franje Božja je nazočnost bila u svim stvarima. No, kontemplacija svetog Ivana i svetog Šarbela nije imala posrednika na svome izravnom putu prema Stvoritelju.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Sveti Šarbel”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.