Negdje oko ovoga vremena u godini ljudi iz različitih kultura po cijelome svijetu žure amo-tamo nastojeći se pripremiti za Božić. Neki svoje domove pripremaju za goste, a neki se „stresiraju” pustom kupovinom. Kako se kršćani, preciznije, katolici, pripremaju za Božić? Za mnoge je kršćane odgovor očit – došašćem.

No kada bismo upitali prosječnoga katolika na ulici od čega se sve sastoji priprema za Božić, mogli bismo vidjeti da se za neke ovo razdoblje svodi na paljenje četiriju svijeća, od kojih je jedna ružičasta. Ipak, jasno nam je da, uz svojih dvije tisuće godina tradicije i promjena, Katolička Crkva prepoznaje da ovo predbožićno vrijeme znači mnogo više od adventskoga vijenca. Ono što mi dosta često zaboravljamo jest da je vrijeme došašća po svojoj prirodi pokorničko. 

Doduše, ne kažem da je došašće strogo pokorničko razdoblje, kao korizma, ali uskoro ćemo vidjeti da se ovdje radi o mnogo više toga nego o pukoj semantici. Neki bi htjeli pokorničku prirodu predbožićnoga razdoblja posve gurnuti u stranu, i zato bi bilo dobro da istražimo što sveopća Crkva, u svojim različitim liturgijskim obredima, zapravo propisuje vjernicima. Priprema često uključuje pokoru, ali u vremenu došašća mi doživljavamo radosnu pokoru i iščekivanje našega Gospodina Isusa Krista.

Sve bliže Kristovu rođenju

Vjerojatno je točno da samo kršćani mogu pokoru nazivati radosnom. Ipak, istražujući povijest i logiku u pozadini predbožićnih razdoblja Crkve, postat će posve jasno kako to uopće može biti, i kako možemo pokorničku prirodu spojiti s radosnim iščekivanjem prvoga dolaska našega Gospodina u jaslicama.

Za kršćane je prirodno zaključiti da je došašće za Božić ono što je korizma za Uskrs. To je u određenoj mjeri točno. Na primjer, liturgijska boja za oba razdoblja je ljubičasta. To nije beznačajno. Kada svećenik ispovijeda, štola koju nosi uvijek je ljubičasta. To je tako jer je, kako to kaže o. William Saunders, ljubičasta boja „znak pokore, žrtve i priprave”. Ljubičasta simbolizira da nastojimo stići nekamo, da iščekujemo nešto. A u slučaju korizme i došašća, iščekujemo nekoga.

Mi radosno iščekujemo rođenje Spasiteljevo na Božić, a Njegovo uskrsnuće i pobjedu nad smrću na Uskrs. Također, što se tiče liturgijskih boja, svećenici nose ružičasto ruho na nedjelju Gaudete u došašću, i na nedjelju Laetare u korizmi. To se događa na sredini oba ta razdoblja, i ružičasta boja predstavlja znak radosti dok se svaki od ta dva sveta dana sve više približava.

Je li došašće po prirodi pokorničko?

To su barem površinske sličnosti između razdoblja došašća i korizme. No možemo li doista došašće nazivati pokorničkim vremenom? Moglo bi biti točnije reći da je došašće, ili barem vrijeme koje vodi do proslave Božića, pokorničko po prirodi. Evo i zašto. Prema Kodeksu kanonskog prava:

„Pokornički su dani i vremena u općoj Crkvi svaki petak u godini i korizmeno vrijeme.” (Kanon 1250)

Očito je da se došašće tu ne spominje kao „pokorničko vrijeme”. Veoma strogo govoreći, došašće nije pokorničko vrijeme. No, primijetite da tu nisu spomenute niti kvatre. Kvatre su jedna vrsta kvartalnoga „testa” za katolike latinskoga obreda, i pozivaju nas na pokoru u određena vremena u godini. Poslije Drugoga vatikanskog sabora, post i nemrs za vrijeme kvatri više nisu obavezni, i mnogi katolici po cijelome svijetu su to, nažalost, prestali prakticirati.

Nedavno je ta pokornička praksa oživljena, naročito nakon najnovijih skandala oko seksualnoga zlostavljanja, pa su biskupi Pittsburgha i Madisona izričito pozvali svoje vjernike da se ove godine potrude obdržavati kvatre. Dakle, jasno vidimo da u liturgijskoj godini ima prigoda, osim onih spomenutih u kanonu 1250, koje mogu imati pokorničke značajke. Kako ističe Gregory DiPippo, urednik stranice New Liturgical Movement („Novi liturgijski pokret”):

„Crkvene tradicije nisu sveobuhvatno određene ili sažete ni u kojemu Zakoniku kanonskoga prava, niti i u kojemu Misalu ili kojoj drugoj liturgijskoj knjizi.”

U iščekivanju punine radosti

Sveta nam liturgija može kroz naše tradicije ukazati na još i više obilježja koja pokazuju pokorničku prirodu došašća.

Kada budete išli na svetu misu nedjeljama u došašću, primijetit ćete da se ne moli „Slava Bogu na visini”, baš kao i za vrijeme korizme. Također vidimo da je uređenje crkava tijekom došašća podosta slično uređenju crkava za vrijeme korizme. Prema „Općoj uredbi Rimskoga misala” (OURM), vidimo da je u došašću, kao i u korizmi, ozračje prilično prigušeno:

„Kod urešavanja oltara neka se teži za umjerenošću. U vrijeme došašća oltar neka bude urešen cvijećem, ali u mjeri koja odgovara duhu toga vremena, kako se ipak ne bi pretkazala potpuna radost Gospodinova rođenja. U vrijeme pak korizme zabranjuje se  urešavanje oltara cvijećem, osim u nedjelju Laetare (IV. korizmena) te na svetkovine i blagdane. Cvjetni ures neka bude uvijek umjeren te neka se radije smjesti pored oltara nego na samome oltaru.” (OURM 305).

Malo kasnije u OURM-u također stoji sljedeće:

„U vrijeme došašća neka se orgulje i druga glazbala koriste u mjeri koja odgovara duhu toga vremena, kako se ipak ne bi pretkazala potpuna radost Gospodinova rođenja.” (OURM 313)

Zanemarivanje vrijednosti posta

Uzevši sve to u obzir, nema ništa pogrešno u tome da došašće nazivamo pokorničkim razdobljem, jer su u povijesti, u različitim obredima Crkve, pokorničke prakse molitve, posta i milostinje bile prisutne u danima koji su vodili do Božića. Kao što vidimo u Katoličkoj enciklopediji, Pape i sinode prije Tridentinskoga koncila propovijedali su o nužnosti posta tijekom toga vremena prije Božića. Papa Inocent III. (papa od 1198. do 1216.) čak je bio izjavio da se za vrijeme došašća treba nositi crno svećeničko ruho.

Priprava koju su kršćani imali tijekom dana prije Božića služila je tome da, barem jednim dijelom, vjernike učini „spremnima za [Isusov] konačni dolazak kao suca, pri smrti i na kraju svijeta”. Koji je bolji način za to od tri stupa pokajanja? Molitva, post i milostinja integralni su dijelovi kršćanskoga života svakoga dana u godini. No dok se pripremamo za velike svetkovine, kao što su Uskrs i Božić, kršćani se s pravom nalaze kako „krote svoje tijelo i zarobljavaju” kako je činio sveti Pavao (1 Kor 9,27), kako ne bi bili isključeni iz blaženoga gledanja Boga u raju. Iz bilo kojega razloga, post za vrijeme došašća tijekom proteklih nekoliko desetljeća prilično je zanemaren u latinskome obredu.

Tradicije izvan latinskoga obreda

S time na umu, važno je primijetiti da smo do sada spomenuli samo tradicije latinskoga obreda Katoličke Crkve. Sveopća Crkva sačinjena je od različitih liturgijskih tradicija, svih u potpunosti katoličkih, koje nazivamo „obredima”, a vidjet ćemo da među tim obredima kod vremena došašća postoje mnoge sličnosti. Promatrajući te paralelna razdoblja, postaje jasno da je priprava prije Božića gotovo od samih početaka u mnogim kulturama imala pokorničku dimenziju.

Armenski obred

Na primjer, u armenskome se obredu vrijeme prije Božića naziva Heesnag. To razdoblje zapravo nije pravo liturgijsko razdoblje, ali Heesnag ima nekoliko dana posta u tjednima prije Božića.

Antiohijski obred

Slično tome, u antiohijskome obredu (poznatome i pod nazivom „zapadnosirijski obred”), nalazimo „post Rođenja Gospodnjega”. Kod katolika maronita zapravo postoje četiri razdoblja posta, od kojih je svako drugačije duljine. Post Rođenja Gospodnjega nekada je bio najdulji, i počinjao je 15. studenoga, otprilike kao i kod armenskih i bizantinskih katolika. No kako je vrijeme prolazilo, postovi su postajali sve kraćima, no oni su i dalje važan dio maronitske katoličke liturgijske tradicije. Razlika u usporedbi s rimokatoličkim postom jest ta da maronitski katolici obično ne jedu ništa od ponoći do podneva. Unatoč razlikama između liturgijskih obreda, možemo nazrijeti uzorak snažnoga naglašavanja pokorničkih praksi prije Božića.

Bizantinski obred

Možda najjasniji znak toga nalazimo u Pylypivki bizantinskoga obreda, poznatijoj kao „Filipov post”. Tako je nazvan po svetome Filipu apostolu, na čiji blagdan (14. studenoga) počinje Pylypivka.

Ne radi se o definiranome liturgijskome razdoblju. „Filipov post” je upravo to: post od četrdeset dana, koji priprema dušu da se otvori Bogu, kako bi On mogao djelovati u našemu životu. Svaka zasebna Crkva (to jest, Ukrajinska Katolička Crkva, Rumunjska Katolička Crkva, Melkitska Katolička Crkva itd.) ima svoj vlastiti običaj, „tradicionalni božićni post [obično] poziva vjernike da se pridržavaju strogoga nemrsa (bez mesa, ribe, mliječnih proizvoda, ili bilo kojih drugih proizvoda životinjskoga podrijetla, te vina i ulja) ponedjeljkom, srijedom i petkom, i blažega posta (bez mesa, ribe, mliječnih proizvoda ili proizvoda životinjskoga podrijetla) utorkom i četvrtkom. Riba je dopuštena subotom i nedjeljom, ali drugi proizvodi životinjskoga podrijetla nisu.”

Mi kršćani živimo drugačije

Nama rimokatolicima to može djelovati malo prežestoko. No ako malo promislimo, odreknemo se svojih „zona ugode”, vidjet ćemo da u pristupu istočnih kršćana postu ima podosta smisla. Jedan bizantinski katolički svećenik to je ovako formulirao:

„Znam, znam. Koja to luda religija od vas traži da postite tih šest tjedana prije Božića? Zašto, pored svih zabava na koje moramo ići, svih poklona koje moramo kupiti… Zašto bi nam Crkva davala još jednu stvar oko koje se moramo brinuti…

No zamislite kako bi bilo kada bismo mi kršćani živjeli drugačije. Zamislite što bi se dogodilo kada bismo mi kršćani proveli božićno vrijeme postajući dublje povezanima sa stvarnošću, a ne nastojeći pobjeći od nje, ugađajući umjetnim željama? Što kada bismo, umjesto da bježimo od svijeta, to vrijeme proveli dublje ljubeći svijet?”

Način usrdne molitve za oproštenje

Post nam omogućava da ispravno sagledamo stvari. Odreći se obroka, mesa, ili neke druge hrane prava je žrtva. Također je prava žrtva odreći se i drugih stvari, poput dugoga tuširanja, televizijskih serija, ili glazbe u autu. Sve te stvari pomažu nam sudjelovati u Kristovim trpljenjima, i tako jasno vidimo zašto različite liturgijske prakse Katoličke Crkve prakticiraju sve to. No kao katolici latinskoga obreda, promatrajući što mnogi od naše istočnokatoličke i pravoslavne braće čine u to vrijeme, to nam treba biti razlog da ispravno sagledamo stvari.

Čak iako ne moramo postiti ili suzdržavati se od mesa ili drugih stvari za vrijeme došašća, što nas sprječava da to činimo? Zašto ne bismo došašće učinili pokorničkim? U svjetlu nedavnih skandala u Crkvi, molitva za Božje milosrđe, naročito zadovoljština za počinjene grijehe, nešto je što bi trebalo biti u prvome planu u našim mislima. U svojemu „Pismu pape Franje narodu Božjemu”, papa Franjo ovako je pozvao vjernike:

„Bez aktivnoga sudjelovanja svih udova Crkve, sve što se čini radi iskorjenjivanja kulture zlostavljanja u našim zajednicama neće uspjeti stvoriti potrebnu dinamiku za kvalitetne i realistične promjene. Pokornička dimenzija posta i molitve pomoći će nam kao narodu Božjemu doći pred Boga i svoju ranjenu braću i sestre, kao grešnici koji usrdno mole oproštenje i milost srama i obraćenja.”

Pripremimo svoja srca

Zato nemojmo u ovome vremenu stati na adventskim vijencima. Vrijeme je zaći duboko u rovove. Ako mi ovdje na zemlji sačinjavamo vojujuću Crkvu, vrijeme je pripremiti se za bitku. Dok hodimo prema sve većoj savršenosti, imamo mnogo oružja, a među najboljima su post i molitva.

Kada je sotona u pohodu na duše, kao što je trenutno slučaj, moramo se dvostruko potruditi. Ako došašće za vas proteklih godina nije imalo pokorničke konotacije, ove se godine potrudite promijeniti, čak i ako je to neka mala stvar, kao izbjegavanje međuobroka. Dok se još ne snađete, Božić će biti tu. Mudro iskoristimo to vrijeme, i doista na najbolji način pripravimo svoje srce za dolazak Spasiteljev.

Izvor: Ascension Press | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.