TKO SE BOJI NIJE SAVRŠEN U LJUBAVI

Strah je zapravo lijenost

Strah je preuzeo ulogu krtice u vrtu dragoga Boga i ubija premnoge duhovne živote. Sunčani cvijet savršenosti uspijeva jedino pod čistim nebom dragovoljna veselja i odvažnosti; na mutnoj i hladnoj svjetlosti, na klonulosti i bojažljivosti ne uspijeva ništa velika ni lijepa. Tko nije gospodar straha, neka se odrekne savršenosti.

Foto: Shutterstock.com, strah, što je strah

Foto: Shutterstock.com

Strah je donekle u rodu s lijenošću. Strah je neki tjeskoban, skučen osjećaj duše pred zlom koje prijeti, koje se, istina, može izbjeći, ali uz poveći napor. – Pred­met i uzrok straha je zlo koje nam prijeti, ali koje se da otkloniti trudom. Strah uznemiruje, slabi i umrtvljuje dušu i volju. Nje­govo je djelovanje jače i snažnije što je jače zlo koje nam prijeti, što je potreb­an veći napor da ga izbjegnemo i što je čovjek slabiji. A ta slabost raste zbog kole­banja i nejasna suda razuma, zbog nadmoći mašte i čuvstava i zbog uzbuđenosti živaca.

Zato su starci, žene i djeca najizloženiji i najpodvrgnutiji strahu. Strah može zahvatiti i tjelesne sposobnosti pa zna doći i do toga da se čovjek ukoči i da padne u nesvijest. Ovdje nećemo raspravljati o strašnoj moći koju strah ima nad našim tijelom nego samo o njego­vu utjecaju na našu volju u običnu svakodnev­nu životu. I tu kao i svugdje njegovo djelovanje šteti živcima, steže volju i odu­zima joj snagu. Zbog toga je strah srodan lijenosti.

Samo po sebi nije nikakva slabost ako nas zahvati čuvstvo straha, jer kaže se da se jedino luđak i životinja ne boje. Prvi nije razuman, a životinja uopće nema razuma kojim bi mogla spoznati i procijeniti pogibelj. Neki umjereni strah znak je razboritosti i oprez­nosti. Razuman i ćudoredan čovjek mora nadvladati čuvstvo straha i ne smije zbog straha napustiti dužnost, inače bi to bila sla­bost.

Čovjek je pozvan boriti se protiv straha, na nj navaljivati i ne dati se nadvladati. Strah čovjeka zna dotjerati dotle da se ogri­ješi o razum, a to je grijeh. Čuvstvo i osjetilna požuda moraju se podvrgnuti razumu. Razum nam ne kaže samo to da izbjegavamo tek neke stvari a da za nekima težimo, nego i to da neke moramo više izbjegavati a za nekima više težiti; štoviše, za izvjesnim dobrima moramo svesrdno težiti, makar se iz­vrgnuli pogibelji da pritom štogod pretrpimo. Ako se zbog straha pred nekom neugodnošću i ne trudimo postići izvjesno nužno dobro, znači da ne vršimo svoju dužnost i da počínjamo neku nesavršenost i grijeh, sad lakši sad teži. Zna se dogoditi da nas nečastan strah pred kojom neugodnosti može zavesti i na mnoge prijestupe protiv dužnosti i savjesti – a to je dovoljan razlog da bu­demo na oprezu pred strahom i da uložimo sve sile kako bismo se oteli njegovoj nadmoći.

Moglo bi se reći da je djelovanje straha još pogubnije za krjepost i za savršenost. Prvi korak u svakome napredovanju je iskorjenjivanje pogrješke i neurednosti. Od­lično sredstvo za tu svrhu je otvoreno priznavanje svojih grijeha i slabosti na pra­vome mjestu i kod pravoga savjetnika. Tome se priznanju protivi strah, jer nam ili šalje lažni stid da ne iskažemo naše nesavršeno­sti, ili nas plaši da ćemo se morati popra­viti. – Za savršenost je vrlo važno biti pažljiv prema Božjim nadahnućima i slije­diti ih.

Tko u nama ruši ove milostive nakane i upute Božje, ako ne strah, lijenost i narav koja ne želi trpjeti? – Bez savršenijih načela i viših težnja ne može se ni govoriti o sa­vršenosti. Savršenost se može kupiti jedino žrtvovanjem lagodnosti i ugodna, tiha života u kojemu se naša narav osjeća kao kod kuće. A eto nadolazi strah pa se uz nas prikvači kao teško olovo i sve nam proigra, čim se Bog udostoji savjetovati nam neku žrtvu i sa­vršeniju odluku. Tako ostanemo na razini običnoga života. – Daleko je gore djelovanje straha, ako mu pođe za rukom preplašiti dušu i odvratiti je od kakva velika pot­hvata i odluke na slavu Božju i na spas ljudi, kao npr. od teška i uzvišena zva­nja. Šteta se ne da procijeniti. Najbolje nam to osvjetljuje slučaj bogatoga mladića. Žalost za lagodnim životom, posestrima straha, uni­štila je uzvišeno zvanje koje mu je sam Gospodin tako velikodušno i ljubazno ponudio.

Krtica je žalosna pomoćnica vrtlarova. Strah je preuzeo ulogu krtice u vrtu dragoga Boga i ubija premnoge duhovne živote. Sunčani cvijet savršenosti uspijeva jedino pod čistim nebom dragovoljna veselja i odvažnosti; na mutnoj i hladnoj svjetlosti, na klonulosti i bojažljivosti ne uspijeva ništa velika ni lijepa. Tko nije gospodar straha, neka se odrekne savršenosti.

Otjerajmo strah, ako želimo doista živjeti veselo i sretno. Nema sumnje da na svijetu ima mnogo zla i da nas pomisao na zlo plaši i otima nam mir i veselje. Strah svugdje nalazi zlo, i tamo gdje ga nema, a gdje je zlo ondje ga uvećava i prenaglašava. Strah svugdje vidi sablasti i utvare. Ne po­dajmo tome nikakve važnosti! Plašljivac se muči tim umišljenim poteškoćama – postaje pravi mučenik, što mu nimalo ne služi na čast. Junak mirno prolazi mimo utvara svojim putem i vrši svoju dužnost i tako pokazuje da je razuman i da mu je volja još jača. Tko mu može pomutiti veselje i oteti mir kad ga ne plaše ni utvare ni pro­lazna zla! Sunce ne svijetli samo sebi nego osvijetljava sve što mu se približi i na što padnu njegove zrake. Tako i čovjek koji ne poznaje strah; on hrabri i razveseljava bezbroj ljudi.

Sve je ovo dobro i lako rečeno. No, postoji li što čime se strah goni i čime se postaje hrabrim? Najveću poteškoću volji stvaraju čuvstvo i mašta; ovo dvoje ju znaju natjerati u tjeskobu. Čuvstvo i mašta djeluju jedno na drugo, sve uvećavaju pa onda nameću volji svoje pretjeranosti, strahove i nemogućnosti. Čuv­stvo ne ovisi o našoj volji: možemo tek obuzdati njegovu premoć i smionost da volju ne plaši toliko opasnostima i po­teškoćama. Treba nastojati doći i do toga da nas čuvstvo sluša kao maleni, dobro uvjež­bani pas koji se kod prvoga šušnja uzbudi i laje, ali se opet smiri i legne na prvu gospodarevu riječ.

U tu su svrhu određena tri sredstva. Najprije moramo biti uvjereni da kod velike većine vremenitih dogođaja, bilo ugodnih ili neugodnih, strah proizlazi više iz naše mašte i uobrazilje, koje u svemu pretjeruju, negoli iz samoga događaja. Zapra­vo je jedino vječnost sretna i strašna. Uzmi­mo za pravilo ovu istinu: u svim je poteškoćama tri četvrtine umišljanja; kažimo to sebi kad nas uhvati strah. Ova će mu misao otupiti oštricu.

Drugo je sredstvo prihvatiti se posla i sami sebe uvjeriti da nam je strah drugačije prikazao cijelu poteškoću. Umišljamo li da ćemo propasti ako iz­vršimo što nam je naloženo, ili što od nas traži savršenost, prihvatimo se posla. Ovi­simo li o nekome stvorenju i mislimo li da bez njega ne možemo živjeti, napustimo ga. Vidjet ćemo da ne ćemo propasti i da bez toga bića možemo živjeti jednako dobro a možda čak i bolje. Koliko smo već puta to isku­sili u životu. Čega smo se sve bojali da će se dogoditi! A kad se dogodilo, nije bilo baš nepodnošljivo. Sve što donosi vrijeme, koliko god teško bilo, prolazi i vremenom se priučimo na svaku neugodnost. Jačajmo se ovakvim mi­slima!

Žalosno je i strašno što nam mašta sve donosi u glavu i kakvu nam štetu čini u duhovnome životu. Na oči nam stavlja krive naočale a u ruku daje krivu vagu da vidimo stvari drugačije nego što jesu i da ih netočno prosudimo. Iz njezina se poigravanja s nama rađaju tolike predrasude, nemogućnosti i stra­hote. Mašta svugdje vidi neko strašilo i zavodi nas na čine koji ni najmanje nisu do­stojni razumna i plemenita čovjeka. Prihvatimo li se napora i zagrebemo u samu stvar, oslobodit ćemo se nedostojna robovanja mašti i postat ćemo ljudi bez stra­ha i prigovora. Zbog toga su stari učitelji duhovnog života kao prvi nauk naučavali: corrigere phantasiam, što znači: ispraviti maštu i pokoriti je razumu.

Protiv straha i očajavanja vrlo se uspješno borimo molitvom i pouzdanjem u Boga. Tako je naš Gospodin i Spasitelj radio. Mi se nikada nismo od straha ili tje­skobe znojili krvavim znojem, a Gospo­din je dopustio da i to na njega dođe. Htio nas je poučiti da strah nije nikakav grijeh ni neurednost; htio nas je utješiti i ojačati svo­jom milosti i pokazati nam put kojim ćemo ići kad na nas dođu tako teški trenuci. Moramo poput njega ponizno i ustrajno moliti. Na Maslinskoj gori njegovo je božansko čovještvo bilo utješeno pa je Spasitelj junački krenuo ususret strahovitim mukama. Te utjehe nije Gospodin trebao, ali ju je dopu­stio. Dopusti li Bog da i nas snađu trenutci malodušnosti i straha, vjerujemo da je Go­spodin s nama. A ako je Gospodin s nama, nema toga što mi ne bismo mogli izvršiti i nad­vladati. Mi kršćani smo vojnici Božji i Kri­stovi. Nema veće sramote nego kad vojnik očajava ili kad je kukavica. Kršćanin je kršten za boj i za žrtvu. Kršćanin je kao vitez koji jaše ravno svojim putem, ne bri­nući se za đavla i za smrt koji kao strašila jašu usporedo s njim. Kršćanin se boji je­dino Boga i grijeha, a sve ostalo drži dobit­kom i pobjedom. Krist i kršćanstvo smrću su zavladali svijetom.

U duhovnome se životu malo pazi na svla­davanje straha i malodušnosti. A ipak je strah prouzročio mnoge i velike štete. Strah je žalac kojim lijenost, mlakost i polovičnost ubijaju u nama naše više težnje i prisiljavaju nas na osrednji život. Sveta Terezija piše: “Koliko puta sam to iskusila! Kada sam na po­četku svakoga dobroga djela svladala otpor kukavičke naravi, bila sam uvijek sretna. Što sam se više plašila, to sam se više vese­lila po dovršetku teška djela. Ako bi me tko pitao za savjet, rekla bih mu: ne obazirite se na naravni strah, nego se uzdajte u Božju dobrotu, ako Bog od vas traži nešto veće i više.” Lijenost i strah su brat i sestra i ne će nas naučiti ništa čestita. Po pjesniku Danteu narod kukavica i plašljivaca nije zavrijedio ni hvalu ni mržnju, oni su kao prašina za koju nitko ne zna kamo je vjetar nosi i gdje će se slegnuti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Bitno.net

Objavljeno: 13. kolovoza 2016.

Možda vam se svidi