TKO SE BOJI NIJE SAVRŠEN U LJUBAVI
Što je zajedničko lijenosti i strahu?
Strah je preuzeo ulogu krtice u vrtu dragoga Boga i ubija premnoge duhovne živote. Sunčani cvijet savršenosti uspijeva jedino pod čistim nebom dragovoljna veselja i odvažnosti; na mutnoj i hladnoj svjetlosti, na klonulosti i bojažljivosti ne uspijeva ništa velika ni lijepa. Tko nije gospodar straha, neka se odrekne savršenosti.
Strah je donekle u rodu s lijenošću. Strah je neki tjeskoban, skučen osjećaj duše pred zlom koje prijeti, koje se, istina, može izbjeći, ali uz poveći napor. – Predmet i uzrok straha je zlo koje nam prijeti, ali koje se da otkloniti trudom. Strah uznemiruje, slabi i umrtvljuje dušu i volju. Njegovo je djelovanje jače i snažnije što je jače zlo koje nam prijeti, što je potreban veći napor da ga izbjegnemo i što je čovjek slabiji. A ta slabost raste zbog kolebanja i nejasna suda razuma, zbog nadmoći mašte i čuvstava i zbog uzbuđenosti živaca.
Zato su starci, žene i djeca najizloženiji i najpodvrgnutiji strahu. Strah može zahvatiti i tjelesne sposobnosti pa zna doći i do toga da se čovjek ukoči i da padne u nesvijest. Ovdje nećemo raspravljati o strašnoj moći koju strah ima nad našim tijelom nego samo o njegovu utjecaju na našu volju u običnu svakodnevnu životu. I tu kao i svugdje njegovo djelovanje šteti živcima, steže volju i oduzima joj snagu. Zbog toga je strah srodan lijenosti.
Samo po sebi nije nikakva slabost ako nas zahvati čuvstvo straha, jer kaže se da se jedino luđak i životinja ne boje. Prvi nije razuman, a životinja uopće nema razuma kojim bi mogla spoznati i procijeniti pogibelj. Neki umjereni strah znak je razboritosti i opreznosti. Razuman i ćudoredan čovjek mora nadvladati čuvstvo straha i ne smije zbog straha napustiti dužnost, inače bi to bila slabost.
Čovjek je pozvan boriti se protiv straha, na nj navaljivati i ne dati se nadvladati. Strah čovjeka zna dotjerati dotle da se ogriješi o razum, a to je grijeh. Čuvstvo i osjetilna požuda moraju se podvrgnuti razumu. Razum nam ne kaže samo to da izbjegavamo tek neke stvari a da za nekima težimo, nego i to da neke moramo više izbjegavati a za nekima više težiti; štoviše, za izvjesnim dobrima moramo svesrdno težiti, makar se izvrgnuli pogibelji da pritom štogod pretrpimo. Ako se zbog straha pred nekom neugodnošću i ne trudimo postići izvjesno nužno dobro, znači da ne vršimo svoju dužnost i da počínjamo neku nesavršenost i grijeh, sad lakši sad teži. Zna se dogoditi da nas nečastan strah pred kojom neugodnosti može zavesti i na mnoge prijestupe protiv dužnosti i savjesti – a to je dovoljan razlog da budemo na oprezu pred strahom i da uložimo sve sile kako bismo se oteli njegovoj nadmoći.
Moglo bi se reći da je djelovanje straha još pogubnije za krjepost i za savršenost. Prvi korak u svakome napredovanju je iskorjenjivanje pogrješke i neurednosti. Odlično sredstvo za tu svrhu je otvoreno priznavanje svojih grijeha i slabosti na pravome mjestu i kod pravoga savjetnika. Tome se priznanju protivi strah, jer nam ili šalje lažni stid da ne iskažemo naše nesavršenosti, ili nas plaši da ćemo se morati popraviti. – Za savršenost je vrlo važno biti pažljiv prema Božjim nadahnućima i slijediti ih.
Tko u nama ruši ove milostive nakane i upute Božje, ako ne strah, lijenost i narav koja ne želi trpjeti? – Bez savršenijih načela i viših težnja ne može se ni govoriti o savršenosti. Savršenost se može kupiti jedino žrtvovanjem lagodnosti i ugodna, tiha života u kojemu se naša narav osjeća kao kod kuće. A eto nadolazi strah pa se uz nas prikvači kao teško olovo i sve nam proigra, čim se Bog udostoji savjetovati nam neku žrtvu i savršeniju odluku. Tako ostanemo na razini običnoga života. – Daleko je gore djelovanje straha, ako mu pođe za rukom preplašiti dušu i odvratiti je od kakva velika pothvata i odluke na slavu Božju i na spas ljudi, kao npr. od teška i uzvišena zvanja. Šteta se ne da procijeniti. Najbolje nam to osvjetljuje slučaj bogatoga mladića. Žalost za lagodnim životom, posestrima straha, uništila je uzvišeno zvanje koje mu je sam Gospodin tako velikodušno i ljubazno ponudio.
Krtica je žalosna pomoćnica vrtlarova. Strah je preuzeo ulogu krtice u vrtu dragoga Boga i ubija premnoge duhovne živote. Sunčani cvijet savršenosti uspijeva jedino pod čistim nebom dragovoljna veselja i odvažnosti; na mutnoj i hladnoj svjetlosti, na klonulosti i bojažljivosti ne uspijeva ništa velika ni lijepa. Tko nije gospodar straha, neka se odrekne savršenosti.
Otjerajmo strah, ako želimo doista živjeti veselo i sretno. Nema sumnje da na svijetu ima mnogo zla i da nas pomisao na zlo plaši i otima nam mir i veselje. Strah svugdje nalazi zlo, i tamo gdje ga nema, a gdje je zlo ondje ga uvećava i prenaglašava. Strah svugdje vidi sablasti i utvare. Ne podajmo tome nikakve važnosti! Plašljivac se muči tim umišljenim poteškoćama – postaje pravi mučenik, što mu nimalo ne služi na čast. Junak mirno prolazi mimo utvara svojim putem i vrši svoju dužnost i tako pokazuje da je razuman i da mu je volja još jača. Tko mu može pomutiti veselje i oteti mir kad ga ne plaše ni utvare ni prolazna zla! Sunce ne svijetli samo sebi nego osvijetljava sve što mu se približi i na što padnu njegove zrake. Tako i čovjek koji ne poznaje strah; on hrabri i razveseljava bezbroj ljudi.
Sve je ovo dobro i lako rečeno. No, postoji li što čime se strah goni i čime se postaje hrabrim? Najveću poteškoću volji stvaraju čuvstvo i mašta; ovo dvoje ju znaju natjerati u tjeskobu. Čuvstvo i mašta djeluju jedno na drugo, sve uvećavaju pa onda nameću volji svoje pretjeranosti, strahove i nemogućnosti. Čuvstvo ne ovisi o našoj volji: možemo tek obuzdati njegovu premoć i smionost da volju ne plaši toliko opasnostima i poteškoćama. Treba nastojati doći i do toga da nas čuvstvo sluša kao maleni, dobro uvježbani pas koji se kod prvoga šušnja uzbudi i laje, ali se opet smiri i legne na prvu gospodarevu riječ.
U tu su svrhu određena tri sredstva. Najprije moramo biti uvjereni da kod velike većine vremenitih dogođaja, bilo ugodnih ili neugodnih, strah proizlazi više iz naše mašte i uobrazilje, koje u svemu pretjeruju, negoli iz samoga događaja. Zapravo je jedino vječnost sretna i strašna. Uzmimo za pravilo ovu istinu: u svim je poteškoćama tri četvrtine umišljanja; kažimo to sebi kad nas uhvati strah. Ova će mu misao otupiti oštricu.
Drugo je sredstvo prihvatiti se posla i sami sebe uvjeriti da nam je strah drugačije prikazao cijelu poteškoću. Umišljamo li da ćemo propasti ako izvršimo što nam je naloženo, ili što od nas traži savršenost, prihvatimo se posla. Ovisimo li o nekome stvorenju i mislimo li da bez njega ne možemo živjeti, napustimo ga. Vidjet ćemo da ne ćemo propasti i da bez toga bića možemo živjeti jednako dobro a možda čak i bolje. Koliko smo već puta to iskusili u životu. Čega smo se sve bojali da će se dogoditi! A kad se dogodilo, nije bilo baš nepodnošljivo. Sve što donosi vrijeme, koliko god teško bilo, prolazi i vremenom se priučimo na svaku neugodnost. Jačajmo se ovakvim mislima!
Žalosno je i strašno što nam mašta sve donosi u glavu i kakvu nam štetu čini u duhovnome životu. Na oči nam stavlja krive naočale a u ruku daje krivu vagu da vidimo stvari drugačije nego što jesu i da ih netočno prosudimo. Iz njezina se poigravanja s nama rađaju tolike predrasude, nemogućnosti i strahote. Mašta svugdje vidi neko strašilo i zavodi nas na čine koji ni najmanje nisu dostojni razumna i plemenita čovjeka. Prihvatimo li se napora i zagrebemo u samu stvar, oslobodit ćemo se nedostojna robovanja mašti i postat ćemo ljudi bez straha i prigovora. Zbog toga su stari učitelji duhovnog života kao prvi nauk naučavali: corrigere phantasiam, što znači: ispraviti maštu i pokoriti je razumu.
Protiv straha i očajavanja vrlo se uspješno borimo molitvom i pouzdanjem u Boga. Tako je naš Gospodin i Spasitelj radio. Mi se nikada nismo od straha ili tjeskobe znojili krvavim znojem, a Gospodin je dopustio da i to na njega dođe. Htio nas je poučiti da strah nije nikakav grijeh ni neurednost; htio nas je utješiti i ojačati svojom milosti i pokazati nam put kojim ćemo ići kad na nas dođu tako teški trenuci. Moramo poput njega ponizno i ustrajno moliti. Na Maslinskoj gori njegovo je božansko čovještvo bilo utješeno pa je Spasitelj junački krenuo ususret strahovitim mukama. Te utjehe nije Gospodin trebao, ali ju je dopustio. Dopusti li Bog da i nas snađu trenutci malodušnosti i straha, vjerujemo da je Gospodin s nama. A ako je Gospodin s nama, nema toga što mi ne bismo mogli izvršiti i nadvladati. Mi kršćani smo vojnici Božji i Kristovi. Nema veće sramote nego kad vojnik očajava ili kad je kukavica. Kršćanin je kršten za boj i za žrtvu. Kršćanin je kao vitez koji jaše ravno svojim putem, ne brinući se za đavla i za smrt koji kao strašila jašu usporedo s njim. Kršćanin se boji jedino Boga i grijeha, a sve ostalo drži dobitkom i pobjedom. Krist i kršćanstvo smrću su zavladali svijetom.
U duhovnome se životu malo pazi na svladavanje straha i malodušnosti. A ipak je strah prouzročio mnoge i velike štete. Strah je žalac kojim lijenost, mlakost i polovičnost ubijaju u nama naše više težnje i prisiljavaju nas na osrednji život. Sveta Terezija piše: “Koliko puta sam to iskusila! Kada sam na početku svakoga dobroga djela svladala otpor kukavičke naravi, bila sam uvijek sretna. Što sam se više plašila, to sam se više veselila po dovršetku teška djela. Ako bi me tko pitao za savjet, rekla bih mu: ne obazirite se na naravni strah, nego se uzdajte u Božju dobrotu, ako Bog od vas traži nešto veće i više.” Lijenost i strah su brat i sestra i ne će nas naučiti ništa čestita. Po pjesniku Danteu narod kukavica i plašljivaca nije zavrijedio ni hvalu ni mržnju, oni su kao prašina za koju nitko ne zna kamo je vjetar nosi i gdje će se slegnuti.
Gornji tekst je izvadak iz knjige “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.
Bitno.net