ĆUDOREDNA SNAGA

Kada shvatimo što nam mrtvljenje zapravo donosi – nećemo ga se bojati

Samozataja se zove još i mrtvljenje i baš je se zbog toga naziva ljudi plaše. Nema ništa gorega od slijepa stra­ha. Njega ćemo najlakše ukloniti, utvr­dimo li da je uzrok našega straha puka utvara.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Slično je sa strahom od samozataje ili svladavanja samoga sebe. Dovoljno je vidjeti što je samozataja i bit ćemo njezini prijatelji.

Što je samozataja?

Samozataja nije ništa drugo doli ćudoredna snaga i sila koju moramo upotrijebiti da bismo mogli živjeti po razumu, po savjesti i po vjeri; bez nekoga nasilja ne možemo raditi i biti ono što sami želimo biti: razumni i plemeniti ljudi. A razlog zbog kojega u tu svrhu moramo upotrijebiti silu krije se u bolnim posljedicama prvoga pada. A to je jedna od žalosnih uspomena koju nam je ostavio istočni grijeh. Prije grijeha bilo je lako i lagodno; danas više nije.

Ona sila koju moramo upotrijebiti sami prema sebi naziva se različitim imenima – svladavanje sa­moga sebe, samozataja, odricanje, mrtvlje­nje i mržnja na samoga sebe – a sva ta imena označavaju jednu te istu stvar. Sva ta ime­na samo su razni nazivi; a njih ima mnogo, baš kao i u Svetome pismu, da bi se bolje označio napor i trud uložen u nastojanje da zavladamo sami nad sobom. Sva ta imena pobuđuju u nama predodžbu borbe, žrtve i odricanja zbog čega u duši osjećamo neko neraspoloženje.

Poteškoća ne proistječe toliko iz same stvari – mi je sami moramo htjeti i cijeniti – nego od nas, od naše slabe, plašljive i osjetljive naravi koju tre­bamo popraviti.

Što mi zapravo pobijamo kod samoza­taje?

Na što moramo navaliti? Prije svega nam mora biti jasno da ne smijemo navaliti na našu narav, jer je nismo ni stvorili i nije naša, nego Božja. Smijemo se njome služiti, ali je ne smijemo oštećivati. Isto tako ne smijemo udariti ni na naše naravne spo­sobnosti, jer su nam potrebne i bez njih ne mo­žemo živjeti ni raditi; što su jače i savrše­nije, bolje za nas. Naši udarci nisu us­mjereni ni protiv samih strasti kao takvih. Strasti pripadaju našoj naravi; one su po sebi dobre, ili barem neodređene, a zle po­staju jedino ako se zlo upotrebljavaju.

Samozatajom smo dužni pobijati samo ne­urednosti na tim područjima. A kakve su to neurednosti? Sve što se protivi našemu cilju i što nas može lišiti cilja, sve što nam pri­jeti da će nas odvesti od cilja, ukratko sve što nije potrebno za naš konačni cilj. Neuredno je, dakle, prije svega sve što je grješno; sve što nas dovodi u pri­liku da sagriješimo, ako se bez potrebe poduzima i trpi; sve što je beskorisno i što se nas ne tiče i što ne može ostati pred zdravim sudom našega razuma, savjesti i vjere. To i jedino to je pravi predmet sa­mozataje; samo to ćemo pobijati i rušiti, želimo li živjeti razumno i čisto.

Sad će nam biti jasan pravi smisao sa­mozataje

Nije nam svrha mrtvljenjem oštetiti narav, priječiti je, izubijati i uni­štiti, nego je naprotiv potpo­moći, nadgledati, voditi, urediti, odgojiti, popraviti, ojačati, spremiti, osposobiti da bu­de spremna za svako dobro. Koliko je do nas, mi bismo je htjeli ponovno učiniti čistom, sa­vršenom i pravednom kao u prvotnome stanju prije grijeha; htjeli bismo narav spremiti i osposobiti da može savršeno vladati svojim sposobnostima u službi Božjoj a za spas i na pomoć ljudima.

Cilj samozataje nije a i ne može biti ono nasilje, sila i onaj neugodni osjećaj, jer su to samo popratni osjećaji. Čovjek se nije rodio da trpi nego da bude sretan du­šom i tijelom. Tako je i bilo na početku u Božjim zamislima, ali se promijenilo zbog grijeha. Trpljenje je samo pratitelj u na­šemu životu, a nije naš konačan cilj; prolazna stanica do slavne pobjede i mira. Pa i po­pratni osjećaj boli pomalo gubi svoju sna­gu i to u omjeru prema naporu i odlučno­sti kojima nastavljamo rad na samozataji.

Samozataja i krjeposti

Još će nam jasnije biti značenje sa­mozataje ako uočimo kojoj krjeposti samozataja pripada i koji je njezin položaj među krjepostima. Sama po sebi samozataja ne pripada nijednoj posebnoj i određenoj krje­posti. Ona sudjeluje svugdje gdje treba upo­trijebiti silu i prinudu. Najbliža je krjepo­stima umjerenosti i jakosti, već prema tome treba li suzbiti neku neurednu pojavu strasti, ili treba odvažnosti, jakosti i ustraj­nosti za neki teži pothvat.

Eto u tome se sastoji samozataja ili mrt­vljenje. Ono je nešto najprirodnije i najnaravnije što uopće može biti u ovim okolno­stima. Samozataja ne traži ništa više nego što mi želimo i moramo biti; traži od nas da se sami prisiljavamo biti razboriti, čisti, plemeniti ljudi i dobri kršćani. Sveti nam Ignacije u svojoj knjizi duhovnih vježbi kratko i ispravno kaže da je svrha samo­zataje dovesti nas dotle da nas kod našega rada ne vodi nikakva neuredna strast. Kad bi tko pomišljao pod samozatajom nešto vi­še, pretjerivao bi i ozloglasio dobru stvar.

Što se toliko plašimo samozataje, imamo pripisati neispravnoj i krivoj predodžbi. Samozataja nam se tada pričinja kao “zvijer na putu” (Izr 26,13), kao neko strašilo i mučilo koje našu plemenitu i od Boga stvorenu na­rav lišava njezinih prava i muči do smrti. Ni­šta od svega toga nije istina. Stoga je vrlo važno imati ispravne pojmove o samo­zataji, jer će takvi otupiti oštricu svakoj poteš­koći.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Tri temelja duhovnog života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Objavljeno: 14. rujna 2016.

Možda vam se svidi