Na božićno jutro (ili već na Badnju večer) mnogi ispod božićne jelke (ili na nekom drugom prikladnom mjestu, na neki drugi prikladan način) nalaze darove njima namijenjene. Darovi pažljivo ili nepažljivo, vješto ili nevjesto umotani, poruke su oslonjene na običaje, osjećaj obveze, ili – u najsretnijim slučajevima – poruka ljubavi, poruka srca koje nikada ne nalazi dovoljno načina da iskaže koliko mu je stalo.

Ima ih – odviše ih ima – koji ispod božićne jelke ne nalaze nikakav dar. Ima ih koji, jednako tako, nemaju ni božićnu jelku. Ili je nemaju s kim ukrašavati. Neki nalaze posve skromne darove, krajnje nevjesto umotane, darove preobilne ljubavlju. Ima i onih koji primaju materijalno silno vrijedne darove bez pravog značenja jer u njima nema onog što ih čini smislenim – toplog ljudskog srca. Zbog božićnih darova koje su primili, jednako kao i zbog onih koje nisu primili, mnogi ne primijete temeljni božićni dar, dar koji sve mijenja, koji daje smisao svemu – sam Božić. Božić – i ne samo kao osobito blagoslovljen dan, nego i kao novi početak. Kao izvorište novog načina razmišljanja i ophođenja, novog načina prisnosti i zauzetosti. Božić kao novi način suživota s ljudima i Bogom, kao hrabrost da se svemu i svakome – uvijek iznova – pristupa djetinjim povjerenjem. Božić je temeljni Božji dar čovjeku umotan u ono najdragocjenije – u njegovo srce. Božić čitav čovjekov život, sve što mu se zbiva, čitavu njegovu osobnost, sve što jest i što bi mogao biti preobražava u dar, dar umotan u Božje srce. Točnije: Božić čovjeka podsjeća da je to oduvijek tako. Dovoljno je ispružiti ruke – i čovjekov će zagrljaj biti ispunjen.

Američka književnica Harper Lee svojedobno je od svojih prijatelja, mladog bračnog para primila neobičan božićni dar: preuzeli su na sebe sve njezine životne troškove tijekom godine dana da bi kroz to vrijeme napisala što god želi. Upravo tako: što god želi. I to bez ikakvih uvjeta. Ona dotada nije napisala gotovo ništa. No oni su joj iskazali povjerenje unaprijed. Kroz tu godinu Harper Lee napisala je jednu od najljepših knjiga dvadesetog stoljeća – „Ubiti pticu rugalicu”, za koju je nagrađena Pulitzerovom nagradom. Potom je napisala samo nekoliko kraćih tekstova. Knjiga „Ubiti pticu rugalicu” do danas je objavljena u više desetaka milijuna primjeraka i nebrojene učinila osjetljivijima za dobro, nebrojene nadahnula da dobrota bude njihov temeljni životni odabir.

Kad darivamo svoje darove – i ne samo božićne darove – bilo bi dobro da ih i mi umotamo u povjerenje. U svoje povjerljivo srce. Bilo bi dobro da drugi u našem daru nađu sigurnost za svoje korake, ohrabrenje za darove i nadahnuća utkana u njihova bića. Bilo bi dobro da one s kojima živimo volimo toliko da ih znamo prepoznati i u onome u čemu sami sebe ne prepoznaju. Da znamo prepoznati njihovu osobnost i da ih podržimo da svoju osobnost hrabro žive.

Kad darivamo svoje darove bilo bi dobro da se ne ponašamo kao da smo činom darivanja svoju namjeru ispunili. Najvredniji su, naime, oni darovi kojima preuzimamo osobnu odgovornost i srdačno i nenametljivo izražavamo spremnost da u svim okolnostima budemo bliski i raspoloživi. Jer lijepo je druge darivati predmetima, ali najljepše je darivati ih novim odnosima, plemenitim i postojanim odnosima. Darivati ih ljubavlju, i to onom koja ne stane u riječi: ljubavlju većom od srca.

Stjepan Lice

Gornji tekst je izvadak iz knjige Podsjetnik na dušu Stjepana Lice u izdanju Teovizije. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete naručiti na linku!