O LJUBAVI PREMA BOGU

Stinissen: Kako ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svom snagom

Za mnoge kršćane, pa i za one koji su svoj život posvetili Bogu, ljubav prema Bogu sastoji se u jednoj vrsti poslušnosti. Ljubiti Boga znači držati se Njegovih zapovijedi, a pritom se gotovo uvijek zaboravlja da je prva zapovijed ljubiti Boga svom svojom snagom

Isus nas uči kako ćemo utjeloviti svoju ljubav prema Bogu: “Što ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, to ste meni učinili” (Mt 25,40). Ljubav prema bližnjemu utjelovljuje našu ljubav prema Bogu. Ali postoji još jedan način kako utjeloviti našu ljubav prema Bogu. Isus o tome govori kada citira Stari zavjet: „Ljubi Gospodina, svoga Boga, svim srce, svom dušom, svom pameti i svom svojom snagom” (Mk 12,30).

Znači, da bi naša ljubav prema Bogu bila utjelovljena, moramo Boga ljubiti svime što imamo i što jesmo, ne samo svojim duhom, nego i svojom psihom i našim tijelom. Nije li ljubav koju često pokazujemo Bogu malo neobična? Ljubav bez topline, bez osjećaja, bez patnje, ljubav o kojoj ne govorimo, koju ne pokazujemo niti pred drugima niti pred sobom samima, ljubav koja nas očito ostavlja ravnodušnima. Može li se to zvati ljubav? Ne mislimo li na nešto sasvim drugo kada spontano rabimo riječ „ljubav”? Ne povezujemo li ljubav s nečime što izgara, s vatrom i plamenom? „Dođi, Duše presveti”, moli Crkva, „ispuni srca svojih vjernika i zapali svjetlo u srcu, zadahni dušu ljubavlju.” Zašto se često ništa od te vatre ne nalazi u našoj ljubavi prema Bogu?

Oni koji su čitali Ivana od Križa prigovaraju, tj. zamjeraju da se ljubav prema Bogu ne nalazi na razini osjeta, to znači na razini osjećaja, da moramo izaći iz područja osjećaja. Na to možemo odgovoriti na dva načina. 1) Ne možemo izaći iz osjećaja ako ih nikada nismo imali. Ako je naša ljubav prema Bogu prava i istinska, nužno dotiče, barem na početku, naš emocionalni život. Otkriti Boga ne može biti manji doživljaj koji nas mijenja nego otkriti čovjeka. Bilo bi vrlo čudno da susret s Bogom na neki način ne utječe na naše osjećaje. 2) Nakon što smo napustili razinu osjećaja, prelazimo na razinu duha. Iskustvo koje ostvarujemo na tome području zasigurno ne želimo opisati kao „osjećaje”, jer se ta riječ često rabi za označavanje osjećaja koji su izazvani vanjskim pokretima. Ali u svakome slučaju, to je nešto što nas podsjeća na osjećaje.

Razlika je u tome što su ti novi „osjećaji” duhovniji i dotiču čovjeka na dubljoj razini. Mir koji čovjek doživljava kada je uvučen u molitvu spokoja nije osjećaj u običnome značenju riječi, ali je ipak nešto što čovjek „osjeća”. Postoji ogromna razlika između toga mira i osjećaja – koji je nedostatak osjećaja – ravnodušnosti i hladnoće što mnogi kršćani doživljavaju u odnosu prema Bogu.

Istina je da se i ovaj mir u dubini kasnije izgubi kada čovjek uđe u noć duha. Ali ni tamo, pogotovu tamo ne možemo govoriti o hladnoći. Duša se kali gorućom čežnjom za Bogom koji je za nju postao sve i kojega sada doživljava kao odsutnoga. „Kao što lavica trči u čežnji tražeći svoje mlade kada su joj ugrabljeni, tako duša ranjena ljubavlju ide tragom svojega Boga, jer joj se u tminama u kojima leži čini da je bez Njega te umire od želje za Njim”.¹ Možemo se ovdje prisjetiti Isusova dramatičnoga povika na križu: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mk 15,34) Je li ikada pokazao jaču ljubav prema Ocu nego tada?

Za mnoge kršćane, pa i za one koji su svoj život posvetili Bogu, ljubav prema Bogu sastoji se u jednoj vrsti poslušnosti. Ljubiti Boga znači držati se Njegovih zapovijedi, a pritom se gotovo uvijek zaboravlja da je prva zapovijed ljubiti Boga svom svojom snagom. Pokušava se biti iskren, ne vrijeđati previše svojega bližnjega, raditi svoj posao. Sve to radimo s dobrom nakanom kojoj pripisujemo gotovo magičnu moć, kao da bi bilo dovoljno ujutro potvrditi da sve činimo za Boga, sve činimo Njemu na čast, kao da će se sve što smo učinili tijekom dana pretvoriti u ljubav. Ljubav je puno više od ovako formalne poslušnosti.

To da se ljubav može izjednačiti s poslušnošću možda ima svoj temelj u činjenici da su mistici često opisivali ljubav kao sjedinjenje čovjekove i Božje volje. Taj je način izražavanja potpuno ispravan, ali se pretvara u potpunu pogrešku ako se pod „voljom” misli na sposobnost ili bogatstvo duše koje oslobođeno od ostalih moći osobnosti, odlučuje hladno i stvarno izvršavati svoju „dužnost”. Jedan čisto vanjski sporazum između Božje i moje volje ne može se još zvati ljubav. Kada usklađujem svoju volju prema Božjoj volji podvrgavajući se određenim vanjskim pravilima koja se smatraju izričajem Božje volje, sigurno je da pripravljam i otvaram put ljubavi, ali se ne može tvrditi da je to ljubav.

„Rastjelovili” smo ljubav prema Bogu. Ono što je ostalo od ljubavi često je samo kost i koža. Potisnuli smo ljubav u neki maleni kutak koji čak nije ni važan našoj osobi.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Ali najveća među njima je ljubav” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.