On je bio normalan. On je bio tako iskren. On je bio karizmatičan i dobar. Gledao te u oči dok je govorio i istinski se trudio saslušati te.

Ne, nisam se zaljubila, no da sam ga srela u drugim prilikama – bez kolara ili uvoda “ovo je Jim, naš prijatelj iz sjemeništa” – smatrala bih ga nevjerojatnim čovjekom kojeg bi bilo koja djevojka bila sretna imati za muža. Opisala bih ga kao izvanrednog budućeg oca.

No kako se Jim tako smireno nosio sa svećeničkim pozivom?

Na putu dubljeg upoznavanja katoličke vjere, čula sam od katoličkih djevojaka izraz: “šteta što ide za svećenika”. Upitala sam te djevojke da mi bolje objasne što pod time misle. Što to uopće znači?

Rado su podijelile sa mnom svoje objašnjenje. “To znači da postoje svećenici za koje mislimo da su privlačni i da bi bili izvrsni muževi i očevi”, objasnila mi je jedna od djevojaka. “Šteta što su se odlučili postati svećenici.”

Nešto u vezi s tim izrazom nije mi dobro sjelo – no u tom trenutku nisam mogla objasniti zašto.

No vratimo se sada Jimu. Upoznala sam ga nakon svog povratka Katoličkoj Crkvi. Imala sam stotine pitanja i kao da me iza svakog ugla čekalo neko od iznenađenja. Od sakramenata do klanjanja, od redova časnih sestara do svećenstva… Ubrzanim tempom otkrivala sam bogatstvo katoličke vjere. Prvi put u svom životu gledala sam tu ljepotu i bila sam u potpunosti zapanjena.

Posljednjeg semestra na studiju, našla sam se u Rimu na putovanju svoga života. Dugačka povijest Crkve bila je doslovno preda mnom. Mogla sam je dotaknuti rukama. Bazilike svetog Petra i Pavla, katakombe… popis se nastavlja u nedogled.

Jednu večer odlučili smo se sastati u pubu sa svećenicima iz Lincolna (biskupija u Americi) koji su studirali u Rimu. Ideja izlaska sa svećenicima bila je strana za mene, no mislim da mi je bilo olakšavajuće to što smo se nalazili u drugoj zemlji.

Sjeli smo zajedno i počeli se upoznavati – i tada sam upoznala Jima. Bila sam na trenutak iznenađena jer je ovaj mladić bio mojih godina. Sve do tada nikad nisam upoznala bogoslova… i bila sam zbunjena. On je bio moje godište. Bogoslov od 22 godine (wow!), normalan (wow!) i smiješan (wow!).

U to vrijeme imala sam određena očekivanja kakvi bi svećenici trebali biti. Trebali su biti dobri, vjerodostojni, izgrađeni i… stariji.

No ostala sam iznenađena upoznavši Jima. Izgledao je kao normalan momak koji je duboko vjerovao da ga Gospodin zove da učini nešto što “normalni momci” danas ne čine.

Pitala sam ga kako zna da ga Bog poziva na svećeništvo, a njegov odgovor je bio jednostavan.

“To je poput osjećaja koji se pojavi kada hodate s nekim dugo vremena”, rekao je, “ne dovodite u pitanje vjenčanje: jednostavno znate da je to nešto što se treba dogoditi. Bez izgovorenih riječi.”

Nakon ovog susreta imala sam osjećaj kao da sam stekla novog prijatelja. Znala sam da ga neću vidjeti dugo vremena – no mir koji je imao i način na koji je govorio o svom pozivu ostali su u mojim mislima. Jim nije skrivao svoje strahove niti se pravio pretjerano samouvjerenim; bio je u miru s time kamo ga Gospodin vodi.

Danas, gotovo pet godina kasnije, shvatila sam zašto me izraz “šteta što ide za svećenika” toliko zasmetao.

Svećenik “šteta što ide za svećenika” je upravo ono što Crkva treba. Upravo činjenica da bi oni bili izvrsni očevi i muževi čini ih izvrsnim svećenicima. Oni razumiju ljubav; oni razumiju žrtvu; oni razumiju povjerenje i mir.

Oni nisu postali svećenici jer nisu imali drugog izbora u životu. Oni nisu postali svećenici jer nisu mogli naći djevojku te su stoga odabrali poziv kao drugu dobru opciju. Oni su svećenici jer je Isus Krist bio svećenik te ih je on osobno pozvao da ga prate na tom putu. Istinski je DAR to što imamo muškarce koji su spremni predati sami sebe u potpunosti – svoje vrijeme, svoju energiju, svoju ljubav – ne obitelji koja ih čeka kod kuće, već obitelji koja sjedi u klupama.

Njihov odabir nije uzaludan. Ni najmanje. Oni su očevi – a dobri očevi nikad nisu uzaludni.

Novu godinu dočekala sam u Lincolnu, u ime dobrih starih vremena. Razmišljala sam o svom životu, o svim svojim napredcima i područjima u kojima još trebam rasti. Nedostajalo mi je povjerenja u Boga i to sam osjećala.

U nedjelju, dan nakon Nove godine, odlučila sam otići na jutarnju misu u 8 sati. Čudno?! No i ja sam čudna, pa je to u redu. Otišla sam u svoju najdražu crkvu u Lincolnu – onu sv. Terezije. Radi se o maloj trošnoj crkvi koja mi se jako sviđa. Sjedila sam u klupi i molila za svoju vjeru, kada je započela misa. Dok sam ustajala, pogledala sam tko slavi misu i Bog mi je odmah odgovorio na moju molitvu.

Bio je to Jim, otac Jim, i hodao je prema oltaru.

Briznula sam u plač! Što se događa?! Ne poznajem ga toliko dobro, no susret s njim bio je jedan od najljepših trenutaka u dugo vremena. Pet godina kasnije stajao je ispred mene. Čula sam da se tek zaredio, no još se nisam susrela s njim. Mora da sam izgledala kao čudak koji se istovremeno smije i plače na početku jutarnje mise, dan nakon dočeka Nove godine, i u ne baš prepunoj crkvi. No istovremeno bila sam zahvalna jer sam imala priliku sudjelovati na njegovu svećeničkom putu.

Isto ono povjerenje kojim je zračio u Rimu moglo se ponovno osjetiti. Izašla sam iz crkve potpuno u miru.

Moramo vjerovati Njemu u svemu.

Svećeništvo je dar mom životu. Prije su me svećenici plašili, a danas imam 18 svećenika memoriranih u svom mobitelu. Tko su oni? Oni su moji prijatelji.

Oni su očevi. Oni ne troše uzaludno svoje živote. Oni mijenjaju živote.

*Tekst je originalno objavljen na stranici focusoncampus.org, a prenosimo ga s dopuštenjem