Zlo. Što je izvor zla? Za neke je odgovor vrlo jednostavan: izvor zla je đavao. Za druge se odgovor usredotočava na ljudsko biće: mi smo zli po naravi. Je li naša put ono što nas navodi na grijeh? Ako zađemo malo dublje, vidimo da je pogrešno razmišljati da je naše tijelo, naša narav, ona ista narav utjelovljenoga Sina Božjega, zlo. Ne može biti tako. Tomáš Špidlík kaže: „[…] bilo bi pogrešno vjerovati da je naše tijelo zlo. Tijelo Kristovo je sveto, i mi smo pozvani svoja tijela posvećivati u zajedništvu s Kristom.”

Grijeh koji počinimo s punim pristankom je to što donosi zlo u svijet. Stvarnost je da je izvor samoga zla i dalje tajna. Često iskušenje dolazi od đavla, ali ponekad mi jednostavno slobodno odlučimo okrenuti leđa Bogu. 

Istina je da grijeh ne počinja nitko drugi nego vi sami, i on je izravno povezan s korištenjem slobode. Zanimljiva je stvar to da isto onako kako smo sposobni zapasti u grijeh, imamo instrumente kako ga se osloboditi. No kako bismo se nečega oslobodili, prvo moramo znati da smo zarobljeni i kako smo upali u zamku, a to često nije očito.

Kako grijeh djeluje?

„Svatko ima svoj vlastiti raj – srce koje je stvorio Bog, srce u kojemu je mir. Svaka osoba također doživljava dolazak zmije, koja u obliku zle misli ulazi u srce kako bi nas namamila.” (Tomáš Špidlík)

Kako bismo na to odgovorili, moramo analizirati priču o prvome grijehu: onome kojega su počinili Adam i Eva. Zmija dolazi u raj, i sa svojim igrama, lažima i zavođenjima uvjerava Evu. Zmija je poznavala Evu, a isto tako vrlo pronicljivi đavao poznaje nas. On zna naše slabosti i zna kako mislimo. I mi sami moramo znati te stvari o sebi.

Mehanizam grijeha

1. Prijedlog. Zmija Evi predlaže zamisao.

Naše je srce raj, i isto onako kako je ušla u raj a da Adam i Eva to nisu primijetili, ona ulazi u naše srce. Zavodljivo ubacuje misao u Evin um: „Je li istina da vam Bog ne dopušta jesti s rajskoga drveta?” Ta prva zamisao dolazi Evi na pamet, i uz pomoć njezine mašte i moći zamišljanja, Eva može pomisliti: „Želim jesti sa svih rajskih stabala. Htjela bih jesti s onih koja su zabranjena.” Vrata kroz koja ulazi grijeh jest jednostavna misao. To ne znači da nas sve naše misli mogu navesti na grijeh, ali on može tu početi.

U ovoj fazi još nema grijeha. Tu su samo misli, koje mogu biti uporne. Tako se to događa i nama. Neka misao uđe u naš um, i to se stalno ponavlja. One su poput muha koje nas sve više gnjave kada god mogu. One nisu grijeh – ako ih možemo ignorirati, otići će. Često se događa da ih ne ignoriramo, i one postaju sve upornijima.

2. Razgovor. Ne možete razgovarati s iskušenjem.

Umjesto da ignorira svoje misli, Eva počinje razgovarati sa zmijom: „Da, On nam dopušta jesti sa svih stabala osim toga.” Zmija tu pronalazi prostora, i Evi pokazuje drugu zamisao, koja je Evi dobra i neodoljiva: „Bit ćete kao bogovi…” Do sada još nema grijeha, ali početi razgovarati s iskušenjem je opasno. Koliko samo puta počnemo razgovarati s iskušenjem! Koliko vremena i energije potrošimo dajući mu prostora u svojemu životu.

3. Borba i pristanak. Zlo je počinjeno.

„Nakon dugoga razgovora misao se ugnijezdi u srcu i ne možete je se lako otresti.” (Tomáš Špidlík)

Eva nastavlja razgovarati sa zmijom i pokušava reći da im je i bez toga voća dobro, ali zmijin argument je uvjerljiv. Eva zna što ne bi smjela učiniti, ali znajući to, ona to ipak čini. Borba je u tome da se odupremo činjenju toga zla. Možemo slobodno odlučiti ne činiti stvari koje želimo. Na žalost, u ovome slučaju, Evu je zmija uvjerila svojom zamisli. Eva želi biti kao Bog. Znajući da Bog to ne želi, Eva jede plod sa zabranjenoga stabla. U ovoj fazi je počinjen grijeh. Bitka je izgubljena. Slobodno odabiremo učiniti zlo koje preziremo, i gubimo raj.

4. Strast koja otima našu slobodu

„Tko god poklekne pred zlim mislima, malo-pomalo oslabljuje vlastiti karakter. Tako se razvija privlačnost prema grijehu, koja može postati tako snažna da joj se gotovo nemoguće suprotstaviti.” (Tomáš Špidlík)

Eva popušta pred željom da kuša voće sa zabranjenoga stabla, i postaje robom svoje odluke. Izgubila je raj jer nije mogla odoljeti kušanju voća koje je toliko privlači. To je posljednja, najtragičnija faza. Na isti način mi uvijek iznova padamo, sve do točke kada postaje sve teže ustati poslije pada.

5. Širenje grijeha

Evin grijeh nije ostao samo njezin. Eva daje zabranjeno voće Adamu, da ga i on može kušati. Ona ista dinamika koja se dogodila između Eve i zmije ponavlja se s Adamom, i on pada. Isto onako kako Eva nije sagriješila sama, ni mi ne griješimo sami. Koliko god sitan bio naš grijeh, on uvijek ima posljedice i za druge. Zlo se širi i donosi još više štete.

6. Sram i krivnja dovode do novih grijeha

Nakon što su pojeli voće, Adam i Eva shvate da su goli, i osjećaju sram. Taj sram odražava gubitak zajedništva s Bogom. Osjećaj krivnje ih uništava, i čini da optužuju jedno drugo. Na isti način grijeh to uzrokuje u nama: nakon što shvatimo kakvo smo zlo učinili, dolazi krivnja, koja nas – umjesto da kompenzira za zlo – ako ponizno ne prihvatimo svoje grijehe i zamolimo za oproštenje, tjera da se još više udaljimo od Boga.

Ako znamo kako grijeh djeluje u našemu životu, možemo se boriti protiv njega i oduprijeti mu se. Ključno je da budemo svjesni svojih djela. Ispit savjesti nije da samo razmišljamo što smo loše učinili tijekom dana, nego i da uvidimo kako razmišljamo i kako nas te misli potiču na djelovanje.

Izvor: Catholic Link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.