„Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.“

Kad je Tolstoj promišljao obitelj na ovaj način, vjerojatno mu nije padalo na pamet da pod tim pojmom  promišlja cjelokupno društvo. Obitelj jest temeljna stanica društva. Nju ne stvara ni društvo ni država. Ona im prethodi i čini njihov temeljni resurs. Međutim, ako želimo izići na kraj sa prijeporima oko obitelji koji odnedavno odzvanjanju Lijepom našom, ako ih želimo riješiti, morat ćemo učiniti upravo to. Zauzeti neobično gledište i shvatiti prijepore oko obitelji kao obiteljske prijepore jedne veće obitelji– društva u cjelini. Zapravo, čitavog čovječanstva. Biti katolik doslovno znači biti univerzalan. Otvoren svima. U tom pogledu, svi ljudi su dio naše obitelji. Crkva je „kvasac“, duša ovog ljudskog društva i ima dar i zadatak preobraziti ga u Božju obitelj (GeS 40-45), do nakraj Zemlje. Bog stvara  čovjeka– njih, na svoju sliku (Post 1,27) . Stvara ljude da budu zajedno i ljudsko zajedništvo treba biti odraz Trojstva (GeS 23-32).

No, dok se to ne ostvari u punini, naša „velika obitelj“ bit će nesretna na svoj način jer je razdiru samo njoj svojstveni prijepori. Koji su to prijepori? Svi obiteljski prijepori, od onih najbanalnijih pa do onih najsloženijih svoj razlog imaju uvijek u nedostatku ili neravnoteži rasporedbe dobara . Mi ljudi imamo, naime, mentalitet oskudnosti: smatramo da dobara nema dovoljno i da imaju rok trajanja. To može biti točno za materijalna dobra, ali nikako za duhovna. Nadalje, mi tražimo dobra u stvarima i stvorenju a ne u samom Stvoritelju. Boecije davno reče da je sreća „savršena prisutnost svih dobara“, a sva dobra zapravo možemo svesti na tri temeljna duhovna dobra: ljubav, istinu i moć. Ona se raspoređuju unutar članova svake, pa tako i naše „velike obitelji.“ Koji su njezini članovi?

Prije svih , tu je glava obitelji, Otac, Stvoritelj Neba i Zemlje, svega vidljivog i nevidljivog. Odgajanje je neko nastavljanje stvaranja, pa onaj tko rodi ima pravo i odgojiti. Ovaj otac odgaja savršeno jer je i sam, za razliku od svih drugih očeva, savršen. On je Ljubav sama ( Iv 4, 8) i kao takav potpuno vrši temeljni zadatak svakog oca- suzbija strah djeteta. Gdje je ljubav, tu straha nema. Ljubi nas do te mjere da žrtvuje najvrjednije što ima ( Iv 3,16). On svakome od nas jasno poručuje: njegova smo djeca, njegova milina (Lk 3,22) i sve njegovo naše je (Lk15,31), bez zadrške. On vrši savršenu raspodjelu dobara i ne diskriminira nikoga. Ovaj otac nema predrasuda ni stereotipa, kod njega nije prisutan generacijski jaz jer nas poznaje bolje nego mi sami sebe.“Odsutni očevi-izgubljena djeca“, naziv je jedne knjige. I dok je ova pojava kod zemaljskih očeva često žalosna i neupitna činjenica, kod ovog oca je situacija obrnuta. On je sveprisutan, a mi lutamo svijetom pokušavajući ga izvana nadomjestiti stvorenjem. Stoga, prijepori u ovoj obitelji,za razliku od svih ostalih obitelji, uvijek se vode zbog djece i nikad zbog njega, našeg Oca nebeskog. Njegova djeca, ljudi,  razlikuju e u dobi, mudrosti i snazi ovisno o stupnju svijesti svojeg sinovstva ili kćerinstva. Nedostatak punine te svijesti u korjenu je prijepora ove naše velike obitelji.

U svjetlu te spoznaje možemo prepoznati drugog člana naše velike obitelji – mlađeg brata/sestru – njih, koji uopće nemaju svijesti o nebeskom Ocu ili bar ne kao o milosrdnom ocu beskrajne sućuti. Oni su kao rasipni sin iz Evanđelja. Uzimaju „samoj jedan dio Očevih dobara i odlaze u daleku zemlju“ (Lk 1,13). Traže samo ono što je njihovo, bez obzira na cjelinu obitelji. Trpimo njihove „tantrume“; prkose autoritetu Oca, jer ga nažalost ne poznaju ili imaju iskrivljenu sliku o njemu, pate od mentaliteta oskudnosti i zato su nesretni. Ne vide Oca-ljubav uza se pa ne znaju ni sami voljeti iako su im usta puna ljubavi. Ne znaju istinu da su slika Božja, guše se u indiferenciji i relativizmu pa svoja prava na ljubav ostvaruju nakaradno u stvorenjima. Posljedica je izostanak životne plodnosti, one ontološke. Nemaju moć da se razdaju, žrtvuju do kraja za braću, jer nemaju zahvalnosti prema Ocu. No, njihov temeljni problem-udaljenost od Oca, ne mogu sami riješiti. Naime, daleko od Oca koji poštuje njihovu slobodu, ne mogu primiti njegov odgoj, njegovu poruku direktno od Njega. To im mora dati netko drugi.

Upoznajemo tako i trećeg člana ove obitelji, a to smo mi –stariji brat/sestra. Crkva. Mi koji imamo taj dar i zadatak proširiti Božju obitelj do nakraj Zemlje. Mi, koji smo svjesni svoga sinovstva/kćerinstva, ali prečesto na pogrešan način i nedovoljno. Naime, događa nam se da ulazimo s vlastitim Ocem u trgovački odnos. Smatramo da trebamo kupiti njegovu ljubav i da je stoga zaslužujemo više od druge djece. Stoga se često u nama javlja ljubomora, zlovolja, srdžba, mržnja kad vidimo da Otac ljubi i nagrađuje svu svoju djecu, bez obzira na zasluge, jer Njegova je ljubav bezuvjetna. Postajemo nalik starijem sinu iz Evanđelja (Lk 15,25-30), koji iako je svjestan sinovstva, ne želi biti kao Otac. Ne želi se poniziti, ne želi kenozu. Gledamo na braću sa predrasudama,stereotipno, diskriminirajući njihovo sinovstvo. Potajno mislimo da smo bolji, vrjedniji od njih. “Ubijamo” ih stavom, riječju, djelom, propustom kao Kain Abela, iako smo čuvari brata svoga. Stoga smo i mi nesretni pa i sami stvaramo prijepore jer iako nam je ljubav pred nosom, ne želimo je istinski primiti ni davati, pa ne možemo ni biti savršena slika Božja i živjeti u istini, a jer smo nezahvalni ne možemo primiti moć djece Božje. A tako ne možemo ispuniti svoj dar i zadaću. Kako ćemo odgajati kao produžena ruka Oca ako ne želimo biti kao Otac?

Budimo, dakle, savršeni kao što je naš Otac nebeski ((Mt 5,48). Još od Abrahama, savez Božji upućen je familijarno a ne individualno. Dobar odgoj uključuje ljubav, pouku i primjer. Stoga trebamo koristiti Očevu pedagogiju (Izl 3,7-8): šutjeti i promatrati očima punim ljubavi i razumijevanja, slušati i upoznati (ući u nutrinu) i onda djelovati, inače izazivamo  ogorčenje braće (Ef 6,4). Drugim riječima, svatko bi trebao biti brz na slušanju, spor na pričanju i spor na srdžbi (Jk 1,19). Pokazati empatiju, uroniti u molitvu, podnijeti žrtvu i pokloniti se pred tajnom drugoga. Govoriti istinito (Izl 20,16), ljubazno (Tit 3,2) i samo ako je nužno (Izr 11,22). Pokazati vrline odgojitelja – naravne (razboritost,umjerenost,jakost,pravednost) i nadnaravne (vjera,nada,ljubav) krjeposti. Rješavanje konflikta uključuje prihvaćanje različitosti, svladavanje sebičnosti (Fil 2,1-8), oprost (Mt 6,14-15) i blagoslivljanje na uvrede (1Pt 3,8-9).Na našim plećima, plećima starijeg sina je odgovornost. Naš odnos prema mlađem bratu je ključ za rješenje prijepora unutar ove naše univerzalne obitelji.

Ipak, tu zadaću ne možemo izvršiti sami. Nemamo ni mi osjećaj sinovstva u punini. Nismo, zapravo, samo od sebe, ništa pametniji, sposobniji ni vrijedniji od našeg mlađeg brata. I mi smo nekad bili kao on. A onda smo se počeli družiti sa četvrtim članom naše obitelji, najstarijim sinom- Prvorođencem. On nas je približio Ocu. Od njega smo sve primili. Njega, koji ima savršenu svijest o sinovstvu i bezgraničnosti dobara Božjih; Njega, koji nikad nije patio od mentaliteta oskudnosti nego je sam sebe razdao u cijelosti (Fil 2,6-11). On , Krist je Istina sama (Iv 14,6) oslobađa nas i razbija sve naše predrasude i stereotipe i do kraja nam otkriva istinu o nama samima, o čovjeku –mi,Crkva, mi-čovjek u svojoj biti postojimo da bi, kao i On, proslavili Oca. Jedino po njemu, Prvorođencu dolazimo Ocu, jer On i Otac jedno su (Iv 10,30). On omogućuje i nama da budemo jedno (Iv 17,21) i tko je vidio Njega , vidio je i Oca (Iv 14,9). Uči nas razgovarati s Ocem (Mt 6,9).Konačna svrha odgoja unutar ove naše „velike“ obitelji je izgradnja pravog i savršenog kršćanina, nadnaravnog čovjeka (Gal 4,19).Stoga nam je rasti do savršena čovjeka, do mjere uzrasta  punine prvorođenog sina (Ef 4,13).Odgoj nije ništa drugo nego osposobljavanje za kristolikost (2Pt 1:5-8). Kad budemo takvi, riješit ćemo sve naše obiteljske prijepore. Prvorođeni sin redefinira obitelj –uči nas da u obitelj Božju ne ulaze nužno rodbina,supružnici, pa ni mi stariji sinovi nego isključivo oni koji „gladuju“ za odnosom s Ocem i spremni su vršiti Njegovu volju (Mt 12:46-50).Tako nema diskriminacije i svi imaju jednake šanse jer svi „gladujemo“ za Ocem. U ovu obitelj mogu biti posvojeni svi (Ef 1,3-6; Rim 8,15) i odasvud (Otk 7,9). U ovoj obitelji , uči nas Prvorođeni,vlada pravi poredak , poredak prave ljubavi (Mk 12,30-31) koja nam daje moć da postanemo djeca Božja (Iv 1,12). On nas poziva na obiteljski stol (Mt 26,26-28), gozbu ljubavi. Naš najstariji brat neće nas nikad napustiti (Mt 28,20). Pripremio nam je mjesta sastanka ( Riječ i sakramente) gdje ga možemo sresti kad god poželimo ili zatrebamo.

Mi želimo biti kao naš najstariji brat.  U toj želji pokušavamo Ga nasljedovati, oponašati, biti kao On. Činimo to trseći se u  borbi za krijeposti;  kao kipar dlijetom na kamenu klešemo na sebi Njegov lik. Ali postoji kraći, jednostavniji i bolji put. Možemo se ukalupiti i biti izliveni u Njegov lik. U tom smislu, Nikodem je mogao dobiti i nešto drukčiji odgovor. Da, možemo se ponovno roditi iz majčine utrobe, duhovne utrobe one koja je rodila Prvorođenog sina. Peti član naše obitelji je Majka. No za razliku od svih drugih majki ova je bezgrešna, puna milosti. Milošću Očevom, kao Kraljica Neba i Zemlje, ona je u “posjedu” svih dobara, posreduje ih u savršenoj harmoniji  i kao takva ne uzrokuje prijepore. Za razliku od nekih zemaljskih majki, ona nam uvijek daje šansu za život. Ona ga daje i podržava. Neće nas eliminirati iz svoje utrobe. Neće nas ostaviti pred vratima sirotišta ni trčati za karijerom, položajem, ljepotom. „Kuća nije tijesna, gdje čeljad nije bijesna“ kaže narodna. Primarna uloga majke u odgoju je otklanjanje ljutnje djetetu – tako da otkloni povrjedu ili gubitak nečeg. Ovoj majci možemo povjeriti sve. Ona je na svojoj koži osjetila što je predrasuda, progon, odbacivanje,siromaštvo, patnja. Nema te žalosti, radosti, slavlja ili prosvjetljenja u kojem nas ona ne bi mogla poučiti i savjetovati. Žalimo se da su mediji pristrani i neobjektivni? Zar ne vidimo da na dohvat ruke imamo najsnažniji medij znan čovjeku? Imamo Duha Svetog. Komunikacija vodi do odnosa, a odnosi su moć . Duh je Moć sama, Komunikacija sama  i pomaže nam u borbi protiv Neprijatelja svih obitelji-kneza ovoga svijeta ,oca laži, djelitelja, koji uništava smisao onome što nazivamo mediji i izokreće njihovu svrhu (ruši pravu komunikaciju) Majka nas uči ispravnoj komunikaciji; šutnji, slušanju,otvorenosti (ona je negeba), prebiranju u svom srcu poruke koju nam Prvorođeni šalje. Ona drži „tri kuta kuće“ (posreduje Trojstvo). Uz zagovor naše Majke, na nas pljušti milost, rastemo u kristolikosti i nestaju naši obiteljski prijepori.

Postajemo jedna, velika, sretna obitelj.

Danko Kovačević | Bitno.net