U jednomu bizantskom gradu živio episkop koji je veoma volio svoj narod. No jednom se dogodi nešto strašno: zbog svoje slabosti ili lakomislenosti, a uz to, naravno, i zato što ga je vrag nagnao, taj je episkop bludno sagriješio.

U nedjelju, kada se čitav grad sabrao u crkvu na liturgiju, episkop je izišao pred narod, skinuo sa sebe omofor, znak svoje episkopske časti, i rekao: – Ne mogu više biti vaš episkop jer sam bludno sagriješio.

U prvi je mah zavladao muk, a onda su se čitavom crkvom prolomili jauci jedan za drugim. Ljudi su stajali i naricali. I episkop je plakao pognuvši glavu ispred svojih parohijana. Na kraju se vjernici donekle umiriše i rekoše: – Što nam je sada činiti? Mi te svejedno volimo! Stoga oblači se i služi nam liturgiju, za nas ćeš i dalje biti episkop i naš pastir.

Na to im je episkop odvratio: – Zahvaljujem vam na velikodušnim riječima, ali ja doista ne mogu više biti episkop. Prema pravilima svetih otaca, episkop koji počini ovaj grijeh nije dostojan služiti božansku liturgiju.

Narod mu odgovori: – Mi ne znamo sva vaša pravila. Vjerojatno su ona vrlo ispravna i važna. Međutim, mi smo te zavoljeli svih ovih godina otkako služiš u našemu gradu. Svašta se u životu može dogoditi, nego oblači svoje haljine i služi nam. Mi ti opraštamo. Episkop se gorko nasmiješio: – Vi mi opraštate… Ali ja sam nikada si neću oprostiti, a ni Crkva mi neće oprostiti. Nemam opravdanja pred Bogom. Stoga se razmaknite; otići ću u pustinju da plačem i ispaštam zbog svojih grijeha.

Međutim, narod se još tješnje zbio i nije dopuštao episkopu čak ni da siđe s ambona. – Ne! – uporno su ponavljali. – Ti si naš episkop, oblači se i služi! Tako se to nastavilo do kasno uvečer. Narod nije popuštao i nesretni episkop nije znao što da napravi. Uvidjevši na koncu da ga ljudi neće pustiti reče: – E pa, dobro, bit će kako vi kažete! No ostat ću samo pod jednim uvjetom. Sada ćete svi izići iz crkve, ja ću leći preko praga, a onda ćete se opet svi vratiti u crkvu, gazeći preko mene, da svi znaju kakav sam grješnik i koliko vrijedim.

Episkop nije popuštao u svojemu prijedlogu i narod se morao pokoriti. Svi su izišli iz crkve, episkop je legao na prag i svaki je njegov vjernik, od staroga do maloga, grozeći se i plačući, ušao u crkvu otirući o arhijereja svoje noge. A kada su se svi našli unutar crkve, začuo se glas s neba: „Radi velike poniznosti oprašta mu se grijeh njegov!“ Podđakoni su obukli episkopa u njegove halje i on je služio božansku liturgiju

o. Tihon Ševkunov

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Nesveti sveti i druge priče”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.