Još od izbacivanja Lucifera i drugih palih anđela iz raja – što se dogodilo prije stvaranja Adama – Blažena Majka Božja bila je „britva” kojom se dobre odvaja od zlih, djecu Božju od djece vražje. Kada nam je bila dana krunica, ona je odmah postala istaknutim znakom i moćnim oružjem poklonika Gospinih.

U „Tajni krunice” sv. Ljudevit Marija de Montfort (1673. – 1716.) napisao je da je ona znak po kojemu se izabrane može razlikovati od osuđenih. Svoje je gledište temeljio na Gospinoj objavi bl. Alanu de la Rocheu (umro 1475.) i njegovu iskustvu misionarenja u Francuskoj. „Ne znam”, kaže, „niti jasno vidim kako to može biti da pobožnost koja se čini tako malenom može biti nepogrešiv znak vječnoga spasenja, i kako njegova odsutnost može biti znak vječnoga Božjega nezadovoljstva, no ipak ništa nije istinitije.”

Zašto tako treba biti možemo donekle razumjeti ako se sjetimo prokletstva što ga je Bog izrekao nad Zlim, Zmijom, nakon Adamove i Evine neposlušnosti u Edenskome vrtu: „Neprijateljstvo zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Post 3,15)

Ako je „neprijateljstvo” koje je Bog obećao moralo dovesti do sukoba koji će trajati do kraja vremenâ, taj sukob ima dvije strane. Ako želimo biti na Božjoj strani, moramo biti ženino sjeme, jer nam je jedina alternativa živjeti kao sjeme stare Zmije.

Ali tko je Žena koja će satirati Sotoninu glavu? Tko to drugi može biti doli Bezgrešna, pozdravljena kao „milosti puna” i „blagoslovljena među ženama” (Lk 1,28), Marija, Djevica i Majka Isusa Krista, koja je i naša duhovna Majka, koju nam je njezin Sin dao prije nego što je umro na križu (Iv 19,26-17)?

Uvijek je postojalo i postojat će neprijateljstvo između djece vražje i djece Marijine. Đavlovo potomstvo nikada neće prestati napadati Marijinu duhovnu djecu, koja će mudro postupati ako se uvijek budu branila najmoćnijim oružjima koja postoje, uključujući Oče naš i Zdravomariju.[1] Budući da je sastavljena od Očenaša i Zdravomarija, ako itko doista mrzi ili prezire krunicu, ta će se osoba pokazati kao neprijatelj Božji i tako predodređena za pakao, ako se ne popravi. Čak i samo zanemariti redovitu molitvu krunice nije pametno, a zapravo je i opasno. Zato su mnogi kanonizirani sveci smatrali pobožnost krunice – ili njezin izostanak – kao pokazatelj unutarnjega života neke osobe.

Kako smo primili krunicu? Kakva je njezina povijest? Opisat ću je u tekstu koji slijedi.

Podrijetlo krunice

Zdrav razum kaže da je za brojenje molitava – ako ih je mnogo ili ako ih se moli određeni broj, u skupinama – poželjno neko jednostavno sredstvo. Zato i pripadnici drugih religija, a ne samo katolici, koriste sredstva – uključujući i nizove zrnaca – kako bi im pomogla pratiti molitve ili pobožne činove. U kršćanstvu su redovnici i pustinjaci iz najranijih vremena skupljali kamenčiće, a zatim ih bacali jedan po jedan kako bi izgovarali pojedinu molitvu, poklanjali se ili činili znak križa. Kasnije su se koristili nizovi zrnaca, bobica, plosnati komadići kosti, kamenčići ili čvorovi. Sama riječ bead (eng. zrnce) to odražava, jer potječe od staroengleske riječi za molitvu.

Korištenje zrnaca u obliku sličnome krunici kakvu danas poznajemo potječe iz Istočne Crkve. „Katolička enciklopedija” (iz 1913.) to potvrđuje: „Grčki monah dobiva krunicu kao dio obreda oblačenja mandyasa, ili punoga redovničkoga habita, kao drugi korak u monaškome životu, i naziva je se njegovim ‘duhovnim mačem’. Ovaj orijentalni oblik krunice poznat je u helenskoj grčkoj Crkvi kao kombologion (čislo), ili komboschoinion (niz čvorova ili zrnaca), u ruskoj Crkvi kao vervitza (niz), chotki (čislo), ili liestovka (ljestve), a u rumunjskoj Crkvi kao matanie (poštovanje). Prvo korištenje krunice na neki općeniti način bilo je poznato među istočnjačkim monasima.” (Predodžba o molitvenim zrnima kao „molitvenome maču” istočnjačkoga monaha odražava se u zapadnjačkoj praksi. Tome je tako zato što zapadnjački monasi i fratri koji nose neki oblik krunice na habitu je inače nose s lijeve strane struka, ondje gdje su gospoda nekada nosila mač.)

Rana faza u razvoju krunice na Zapadu bila je redovnička molitva Davidovih psalama. Redovnici bi ih molili u skupinama od 50, 100 ili 150. Budući da većina braće laika nije znala čitati, umjesto toga molili bi Oče naš. Primjer toga nalazimo u knjizi „Stari običaji opatije Cluny”, koju je sastavio izvjesni Udalrio 1096. godine. Jedan od običaja zahtijevao je da braća laici izmole 50 Očenaša za pokojne iz reda. U 12. stoljeću templari bi molili 150 Očenaša na dan cijeloga tjedna kada bi jedan od njih umro. Ne iznenađuje to što se, kada se praksa moljenja mnogih Očenaša proširila i među laicima, niz zrnaca na kojemu su brojili molitve zvao Paternoster („Oče naš”).

Kada se počela češće moliti Zdravomarija, nju i Oče naš molilo se jednak broj puta. To je lako razumjeti. Kako je to rekao arkanđeo Gabrijel Blaženoj Djevici Mariji kada je od nje zatraženo da postane Majkom Božjom, radi se o pozdravu. Baš kao što se kraljeve i danas pozdravlja mnogim topovskim pucnjevima, i pojedincima se počast odaje uzvicima i pljeskom, a više časti se odaje dodatnim uzvicima ili duljim pljeskom, tako je dolikovalo ponavljati Zdravomariju mnogo puta kako bi se odala počast Kraljici neba. To se radi kako bi se ispunilo njezino vlastito proročanstvo da će je „svi naraštaji zvati blaženom” (Lk 1,48).

Od toga se sastojala krunica u rudimentarnom obliku: uobičajene molitve, koje poznaju i vole svi vjernici, a koje se mole uz brojenje zrnaca.

Sveti Dominik

Neki stručnjaci i drugi mogu prigovarati povijesti krunice kako ju je prenio bl. Alan de la Roche. Budući da smatramo da je moderni trend „demitologiziranja” gotovo svakoga vida vjere doveo do nezdravoga duha skepticizma, odlučili smo predstaviti ono što je prenio bl. Alan – da je sv. Dominik primio izravno od Gospe krunicu onakvu kakvom je vjernici od tada poznaju. To činimo u prvome redu zato što su mnogi pape, prema opisu koji je dao bl. Alan, govorili da nam je krunica došla od Gospe, preko sv. Dominika. Nadalje, iako najraniji životopisi svetoga Dominika naizgled ne kažu ništa o podrijetlu krunice kako je to prenio bl. Alan, on je pod zakletvom posvjedočio da je spoznaju o tome dobio u mističnoj objavi. Sumnjati u njegov opis znači svetoga čovjeka optužiti da je izmislio priču o Gospi – tj. da je slagao.

Naravno, katolici nisu obvezni vjerovati u sve što nam stari hagiografi kažu o životima svetaca. No prevladavajući stav među današnjim stručnjacima – sustavno sumnjati u sve što se kaže u pobožnim pričama – nije samo suprotstavljeno vjeri, nego je i nerazumno. Sv. Ljudevit Marija o tome je rekao: „Svatko zna da postoje tri vrste vjere prema kojima vjerujemo u različite priče:

pričama iz Svetoga pisma dugujemo božansku vjeru;

pričama koje se tiču tema koje nisu vjerske, a koje se ne suprotstavljaju zdravome razumu i napisali su ih pouzdani autori, odajemo počast ljudske vjere;

pričama o svetim temama koje pripovijedaju dobri autori i koje nisu ni najmanje suprotne razumu, vjeri ili moralu (iako se one nekada bave događajima koji nisu nimalo uobičajeni) odajemo počast pobožne vjere.

„Slažem se da ne smijemo prelako povjerovati, a niti biti previše kritični, i da se trebamo sjetiti da ‘krepost ide srednjim putem’ – zadržavajući sretnu sredinu u svim stvarima kako bismo otkrili gdje se nalaze istina i krepost. No s druge strane jednako dobro znam da nas ljubav potiče da vjerujemo u sve što nije suprotno vjeri i moralu: ‘Ljubav […] sve vjeruje’ (1 Kor 13,7). Isto nas tako oholost navodi da sumnjamo čak i u provjerene priče, a na osnovi toga što ih nema u Bibliji.[2]

„To je jedna od đavlovih zamki: krivovjerci iz prošlosti koji su poricali tradiciju upali su u tu zamku, a pretjerano kritični ljudi današnjice također upadaju u nju i ne shvaćajući to.

„Takvi ljudi odbijaju vjerovati u ono što ne razumiju ili što im se ne sviđa jednostavno zbog svojega vlastitoga duha oholosti i neovisnosti.”[3]

Što se tiče toga da nam je Gospa dala krunicu preko sv. Dominika, kada je Inocent III. izabran za papu 1198. godine, kršćanski je svijet bio ugrožen. Novi se papa suočio s mnogim problemima, ali onaj koji mu je izazvao najviše briga bila je hereza albigenza, koja se veoma brzo širila. Bila je uvedena s Istoka, i duboko se ukorijenila u južnoj Francuskoj.

Propovijedajući danju, a čineći pokoru za grijehe zalutalih noću, sv. Dominik 10 se godina trudio vratiti heretike jedinoj pravoj vjeri. Isprva je imao malo uspjeha. Bilo je očito da težina grijeha mnoge zasljepljuje za istinu. Tako se dogodilo da se negdje 1214. povukao u šumu blizu Toulousea isključivo da bi tri dana i tri noći činio pokoru. Naročito se žarko molio Gospi da ga prosvijetli u vezi s time što da čini kako bi heretike vratio njezinu Božanskome Sinu.

Tada se Kraljica neba, očito videći da je pravi trenutak, ukazala sv. Dominiku s tri anđela. Naša mila Majka blago mu je rekla: „Dragi Dominiče, znaš li koje oružje Presveto Trojstvo želi upotrijebiti kako bi reformiralo svijet?”

„O Gospo moja”, odgovorio je sv. Dominik, „ti znaš to mnogo bolje od mene, jer si pored svoga Sina Isusa Krista ti uvijek bila glavno sredstvo našega spasenja.”

Tada ga je Gospa uputila: „Želim da znaš da je u ovome ratu oružje za proboj uvijek bio anđeoski Psaltir[4], koji je temelj Novoga zavjeta. Dakle, ako želiš doći do tih okorjelih duša i pridobiti ih za Boga, propovijedaj moj Psaltir.[5]”

Zatim je Gospa objasnila kako da se moli ružarij[6], i tako nam je dala – preko sv. Dominika – krunicu kakvom je danas poznajemo. 150 Zdravo Marija trebalo je Očenašima podijeliti u skupine od po deset. Dok se moli svaka pojedina desetica, treba razmatrati jedno od 15 glavnih otajstava iz života Isusa i Marije. Razmatranje je srce ove molitve. Gospa je to kasnije izričito rekla bl. Alanu: „Kada ljudi budu molili 150 Anđeoskih pozdrava, ova će im molitva mnogo pomagati, a meni je ona veoma ugodna počast. No još će bolje činiti i još će mi veću počast odati ako te pozdrave budu molili razmatrajući o životu, muci i smrti Isusa Krista – jer je razmatranje duša ove molitve.”[7]

Od čega se sastoji razmatranje? Kako se ono obavlja? Radi se jednostavno o dubokome promišljanju o svakome otajstvu, promatrajući u svojem umu i s vjerom punom ljubavi prizor (prizor Navještenja Gospodnjega, Pohođenja Marijina, Rođenja Isusova itd.) i razmatrajući vrline koje treba prakticirati i pouke koje treba usvojiti. (Svrha ovoga članka je, kako je već rečeno, prikazati dio povijesti krunice. Onima koji žele dublje razumjeti ovu pobožnost, preporučujem knjige „Tajna krunice” sv. Ljudevita Marije de Montforta i „Zdravo, milosti puna” majke Mary Loyole.

Možemo samo zamišljati kako je srce sv. Dominika bilo prepuno zahvalnosti Gospi dok je žurio u tulušku katedralu kako bi propovijedao o krunici prvi put nakon Gospina pohoda u šumi. Učinak je bio trenutačan. Gotovo svatko u Toulouseu tko je bio zalutao obraćen je prvom Dominikovom propovijedi, za kojom je uslijedilo mnogo čudesa. Od tada je sv. Dominik proveo ostatak svojega života propovijedajući krunicu s izvanrednim rezultatima. Utemeljio je i Bratovštinu sv. krunice.[8]

Osim bezbrojnih obraćenja ostvarenih po snazi krunice, njome su postignute i mnoge pobjede u križarskome ratu protiv albigenza, koji je vodio Simon de Montfort. Te su se pobjede često činile čudesnima. „Jednoga dana porazio je 10 000 ljudi uz skupinu od 500 ljudi, a u drugoj prigodi pobijedio je 3000 ljudi sa samo 30 ljudi. Na kraju je s 800 konjanika i 1000 pješaka porazio vojsku aragonskoga kralja, od 100 000 vojnika, a na svojoj je strani izgubio samo jednoga konjanika i osam vojnika!”[9]

U vrijeme kada je sv. Dominik umro, 1221. godine, albigenzi su bili iskorijenjeni. Tako je Gospa pokazala kako se narodi mogu obratiti uz pomoć njezine krunice, i pokazala je koliko je dostojna da je Crkva hvali: „Raduj se, o Djevice Marijo, jer si ti sama uništila sva krivovjerja po svijetu!”[10]

Kasnija će stoljeća obilježiti daljnja očitovanja i mnogi dokazi.

Bl. Alan de la Roche

Nažalost, do 1460. đavao je uspio da mnogi zaborave dar koji je Gospa dala u šumi pored Toulousea. Zato je ona potaknula bl. Alana, dominikanca iz Dinana u Bretanji. Jednoga dana, dok je slavio sv. misu, Isus mu je progovorio iz svete Hostije. „Ti me sad ponovno razapinješ jer imaš sve znanje i razumijevanje potrebno za propovijedanje krunice moje Majke, a ne činiš to. Kada bi to činio, mogao bi mnoge duše poučiti pravome putu i udaljiti ih od grijeha – ali ne činiš to, pa si kriv za sve grijehe koje oni čine.”

Taj strašni prijekor potaknuo je bl. Alana na odluku da „bez prestanka”[11] propovijeda krunicu. Njegova je predanost bila tolika da se do njegove smrti 1475. godine preko 100 000 osoba upisalo u Bratovštinu. Usto, čak se i skeptični povjesničari slažu da je zahvaljujući bl. Alanu pobožnost krunice jednom zauvijek učvršćena krajem 15. stoljeća. Imao je mnoge objave o krunici, koje su mu pomogle privesti duše Gospi, a tako i Bogu. Gospa mu je pokazala koliko je zadovoljna njime tako što ga je nazvala svojim novim zaručnikom, stavila mu prsten na ruku i ogrlicu od svoje kose oko vrata, i dala mu prelijepu krunicu.

Toliki je bio učinak vjernoga članstva u Bratovštini da se za nekoga tko živi u grijehu ili se čulo da huli često govorilo kako „taj čovjek sigurno nije brat sv. Dominika”. Kako bi drugačiji bio današnji svijet kada bi u jednoj jedinoj zemlji bilo 100 000 duša koje žive životom takve kršćanske savršenosti!

Lepant, 1571. godina

Svrha ovoga članka je prikazati samo dio povijesti krunice, ali je očito da je mnoge od najdojmljivijih priča o krunici teško ispričati u malo riječi. A prikazati svakodnevna čuda milosti izmoljena krunicom – čuda za koja se ionako zna samo u raju – još je teže. Ovdje donosimo samo najpoznatije trenutke najvažnijih čuda vezanih uz krunicu. Među njima se mora naći i nešto o ulozi krunice u ishodu bitke kod Lepanta, iznimnoga događaja u povijesti kršćanskoga, ali i cijeloga svijeta.

Otkada su se pojavili početkom 7. stoljeća, muslimani su nastojali svoju lažnu religiju proširiti mačem. „Bič Božji”, kako su ih zvali, širili su se s Arapskog poluotoka i u kratkome razdoblju pokorili Svetu zemlju, Perziju, Irak i sjevernu Afriku – sve zemlje Bliskoga istoka koje su bile kršćanske (ili gotovo kršćanske). Poslije Afrike osvojili su Iberiju. Španjolska se neće riješiti te strane okupacije sve do 1492. godine. Nažalost, koliko je god bio velik taj trijumf na Zapadu, muslimani su svoju najveću pobjedu ostvarili na Istoku, 39 godina ranije. To je bilo onda kada je prijestolnica nekada moćnoga Bizantskoga Carstva, Konstantinopol, pao u ruke snaga sultana Muhameda II. 1453. godine. Pad Konstantinopola značio je da je Europa postala otvorena za napade s Istoka.

Europa je bila ranjiva. Takvom su je učinili porast nacionalizma i unutarnji sukobi, naročito poslije protestantske pobune početkom 16. stoljeća. Kada je sultan objavio da će na baziliku sv. Petra staviti polumjesec, a Papi na glavu staviti turban, to nije bila samo isprazna prijetnja.

Sv. Pio V., koji je postao papa 1566. godine, nastojao je okupiti europske vladare s ciljem obrane kontinenta. Većina ih je bila uključena u vlastite vojne pothvate, ili jednostavno nezainteresirana za pomaganje Papi, ignorirajući činjenicu da muslimanska opasnost ne prijeti samo ostatku kršćanskog svijeta, nego i njima samima. Papa je na kraju uspio okupiti mornaricu od brodova iz Venecije, Španjolske, Genove i talijanskih državica, Malteških vitezova te Svete Stolice. Don Juan Austrijski, nezakoniti sin cara Karla V., imenovan je zapovjednikom snaga, koje je Papa stavio pod zaštitu Gospe, Kraljice Svete Krunice. (1569. godine je sv. Pio, koji je veći dio svojega pontifikata proveo u borbi protiv protestantizma, u svojoj buli Consueverunt objavio da je krunica najučinkovitije sredstvo u borbi protiv krivovjerja.)

Krunice su se svakodnevno molile na brodovima okupljene kršćanske flote. Bogohuljenje, psovka i kockanje bili su zabranjeni, a svi su mornari i vojnici obavljali svoje vjerske dužnosti. Po cijeloj su se Europi katolički vjernici udružili u molitvi za pomoć one koja je „strašna kao vojska pod zastavama” (Pj 6,3).

Neprijatelji su se susreli u zoru 7. listopada 1571. kod Lepanta, u Korintskom zaljevu. Turci su sa svojim vrištanjem i divljim urlicima zvučali kao da su stigli iz samoga pakla. Kršćani su održali sveopću, dostojanstvenu tišinu, koja je odražavala njihovu odlučnost. Kada je bitka završila oko pet poslijepodne, samo je 45 turskih brodova od flote njih 274 ostalo slobodno ili čitavo. Kršćani, koji su ionako imali manju flotu, izgubili su 12 galija. U usporedbi s 30 000 Turaka ubijeno ili ranjeno, a 8000 zarobljeno, samo je 7500 kršćana ubijeno ili ranjeno. Usto, tisuće kršćana-robova s galija oslobođeno je iz turskoga zarobljeništva. Trebalo je proći dosta dana dok je vijest o ishodu bitke uobičajenim sredstvima stigla do Vatikana, no sv. Piju V. bilo je dano da s prozora u Vatikanu vidi kako se događa pobjeda nad navodno „nepobjedivim” neprijateljem.

Od samih početaka Don Juan Austrijski govorio je da je prava pobjednica Lepanta – Gospa. Venecijanski Senat zabilježio je da „pobjedu nisu donijeli generali, bataljuni ili oružje, nego Gospa od Ružarija”[12]. U znak zahvalnosti, sv. Pio V. odredio je da 7. listopada postane blagdan Gospe od Pobjede[13], a u Litanije lauretanske dodao je naslov „Pomoćnica kršćana”.

Europa je bila spašena, a Turci su zauvijek potučeni kao pomorska sila.

Bitka kod La Rochellea

Gospa nije pomagala samo u borbi protiv Turaka, nego je bila od presudne pomoći i ratnicima koji su se pod njezinim barjakom borili i u drugim bitkama.

Nastojeći utvrditi protestantski režim u katoličkoj Francuskoj, kalvinisti u toj zemlji – u anglofonim zemljama zvani hugenotima – nisu oklijevali poći u rat. Ti krivovjerci nisu bili mirni i miroljubivi ljudi, kakvima ih prikazuju mnogi protestantski povjesničari. Bili su nasilni poput albigenza, i podizali su bune, počinjali masakre i palili katedrale, crkve, samostane i knjižnice, uništavajući tako brojna nezamjenjiva blaga.

Kada je 1627. godine kralj Ljudevit Pravedni (Ljudevit XIII.) započeo opsadu La Rochellea, grada na francuskoj obali Atlantika, uporišta hugenota. Kralj je svojoj majci pisao s ratišta da zatraži da se javno moli za pobjedu. U skladu s time, krunica se molila svake subote, od 20. svibnja 1628. godine pa do postizanja pobjede 1. studenoga, svetkovine Svih svetih. Molile su se i Litanije lauretanske, a u procesiji su sudjelovali i kraljica, kraljica majka, plemići, prelati, redovnici i laici.

Kakav je bio rezultat? Pobjeda je bila tako potpuna, i zauvijek je otklonila vojnu prijetnju koju su predstavljali hugenoti, da su profesori pariškoga Sveučilišta to proglasili čudom svete krunice.

Beograd, 1717.

Turska je pomorska sila uništena kod Lepanta, ali na kontinentu su muslimani prijetili Europi još dugo vremena. Bilo je tako sve dok se nije dogodio niz kršćanskih pobjeda, koje su se nizale početkom 18. stoljeća.

Tada su Turci prekršili sve mirovne sporazume koje su bili potpisali, i pošli su u najnasilniji mogući pohod. Europa se digla na noge, i vojska je okupljena pod vodstvom i uz ohrabrenje pape Klementa XI. Pošla je u Mađarsku, na Petrovaradin. Pobjeda u toj borbi postignuta je 5. kolovoza 1716. godine. Nekoliko dana kasnije zauzet je Temišvar, posljednje tursko uporište u Mađarskoj. Godinu dana kasnije, 1. kolovoza 1717. godine, srpski glavni grad Beograd, kojega je bilo zauzelo i branilo 150 000 Turaka, predao se princu Eugenu Savojskome nakon tri tjedna opsade. Te veličanstvene pobjede dovele su do mirovnoga sporazuma u Požarevcu, kada su Turci bili prisiljeni prihvatiti uvjete kršćana.

U znak zahvalnosti Gospi, papa Klement XI. proširio je blagdan Gospe od Ružarija na sveopću Crkvu. Nadalje, kada su bojni stjegovi ugrabljeni od Turaka bili poslani papi u Rim, on ih je u pratnji svetoga Kardinalskoga kolegija stavio na oltar Blažene Djevice u crkvi svete Marije Velike.

Sv. Ljudevit de Montfort

Iste godine kada je ostvarena pobjeda kod Petrovaradina, umro je div među svecima, sv. Ljudevit Marija de Montfort. Njegova beskrajna ljubav prema njegovoj duhovnoj Majci potaknula ga je da propovijeda krunicu kao misionar u svoj rodnoj Francuskoj. Njegovo je propovijedanje donijelo mnogo plodova, no njegov je uspjeh izazvao neprijateljstvo mnogih biskupa.

Zašto bi netko mrzio sveca koji obraća grešnike, gradi crkve i obnavlja vjeru čitavih gradova?

Odgovor je jednostavan – zbog jansenizma. Brojni članovi francuske crkvene hijerarhije bili su tada njime zatrovani. Slično kalvinizmu, ta hereza svela je kršćanstvo na hladnu, strogu rutinu, koja je ignorirala ljubav koju Bog osjeća prema svojim sinovima i kćerima. Pobožnosti su osuđivane. Gospa, anđeli i sveci gurnuti su u zapećak. Kao odgovor na tu herezu, Isus Krist ukazao se sv. Margareti Mariji Alacoque 1675. godine, kako bi ustanovio pobožnost svojemu Presvetome Srcu.

I sv. Ljudevit Marija borio se protiv jansenizma. To je činio budeći u srcima vjernika ljubav prema Majci Božjoj i njezinoj krunici. Jer, kako je rekao: „Dok su svećenici slijedili primjer sv. Dominika i propovijedali pobožnost svete krunice, pobožnost i žar cvjetali su u cijelome kršćanskome svijetu i u onim crkvenim redovima koji su njegovali molitvu krunice. No jer su ljudi zanemarili taj dar s neba, nadaleko su se proširile sve vrste grijeha i nereda.”[14]

Nekoliko je biskupa postavljalo prepreke apostolatu sv. Ljudevita. Zato se njemu često činilo da je njegov rad uzaludan i da ne postiže ništa. No ipak je uspio ponovno probuditi vjeru među plemićima, vojnicima i seljacima. Jedan od njegovih velikih uspjeha bio je u gradiću Montbernageu u regiji Vendeji. Kada je stigao tamo 1705. godine, narod je bio tako zapušten da su načinom života nalikovali na pogane. Ispočetka su mu uvelike zamjerali što je došao. A kada je otišao, svaka se osoba u selu vratila vjeri i svakodnevno je molila krunicu. Tako je uspio u širenju pobožnosti krunice među narodom, da „kada su krajem stoljeća Francusku snašle nevolje koje je predvidio de Montfort, Vendejci su pošli u bitku kako bi obranili oltar i prijestolje, s krunicama oko vrata ili ruke, ili pričvršćenima za pojas. U skupinama, ili svi zajedno, molili su krunicu, a upravo je blaženi Ljudevit bio naučio njihove oce da je cijene i ljube.”[15]

Osim nešto Bretonaca iz okolice, Vendejci su bili jedini Francuzi koji su se oružano borili protiv užasne, krvave, protukršćanske i protubožje Francuske revolucije, usmjerene protiv svake vlasti.

Sv. Franjo Ksaverski u Japanu

Rad sv. Ljudevita de Montforta podsjeća nas na drugoga velikoga misionara, sv. Franju Ksaverskoga, apostola Indije. Osim što je dulje vremena bio u Indiji, radio je i dvije godine među Japancima (1549. – 1551.), obraćajući tisuće i ustanovljujući pobožnost svete krunice. Nikada nije zanemario molitvu krunice, koliko god bio umoran, i ne skrivajući je nosio krunicu i tako odavao počast Gospi. „Sv. Franjo Ksaverski bio je pozivan u daleke misije kako bi posjetio bolesne i udijelio sakramente umirućima. A kako nije mogao posjetiti tolike u isto vrijeme, običavao je slati krunice bolesnicima, savjetujući im da mole, a ako ne mogu, da je nose oko vrata. Uvjeravao je bolesne da će im ozdraviti ili se barem bolje osjećati dok on ne mogne doći do njih, kako ne bi umrli bez sakramenata. Oni su obećanje uvijek ispunjavali, i pacijenti koji su koristili krunicu kako je preporučivao sv. Franjo Ksaverski uvijek su dobivali vremena da žive barem dok sveti misionar ne stigne i podijeli i posljednje sakramente.”[16]Taj predivni dar bio je glavno sredstvo uz pomoć kojega su mnogi japanski katolici uspjeli očuvati vjeru, bez pomoći svećenika, 250 godina.

Do 1615. godine, 66 godina nakon što je katoličanstvo stiglo na te otoke, u Japanu je bilo 400 000 katolika. Tada su se protiv njih okrenuli japanski vladari. Svi su misionari protjerani ili su umrli kao mučenici. Tisuće japanskih vjernika zadobilo je vječnu krunu mučeništva. I tako, budući da nije bilo svećenika, preostalim katolicima bila su dostupna samo dva sakramenta: krštenje (koje u vrijeme nužde može podijeliti svatko tko je dosegnuo dob razuma), i ženidba (koju jedno drugome podjeljuju sami mladenci).

1859. godine misionarima je konačno dopušten povratak. Jedan od prvih koji je došao bio je otac Petitjean. On je 17. ožujka 1865. primio veliku utjehu. Tada mu je nekoliko Japanaca pristupilo i postavilo mu tri pitanja. Postavili su mu ih kako bi utvrdili je li on pravi katolički svećenik ili špijun poslan da ih na prijevaru izmami iz skloništa.[17] Prvo je pitanje bilo je li oženjen. (Od svojih očeva su naučili da se katolički svećenici ne žene.) Zatim su ga upitali je li u miru s Papom. Posljednje je pitanje bilo: „A gdje je vaša krunica?” Kada ju im je pokazao, ispričali su mu nevjerojatnu priču o tome kako su japanski katolici sačuvali svoju vjeru svih tih godina. Tada ih je bilo oko 50 tisuća.

Od sotonista do sveca: blaženi Bartolo Longo

Krunica može preobratiti najokorjelije grešnike, poraziti Božje neprijatelje, očuvati vjeru i učiniti nas svecima. Zašto je ona tako moćna? Tome je tako jer se ona sastoji od molitava koje je sastavio sam Bog, i uspomena je na sve što je Isus Krist učinio za nas, ispunjavajući naša srca zahvalnošću prema Bogu i dajući nam snagu da izbjegavamo sve što bi moglo uvrijediti tako dobroga Prijatelja.

Snaga krunice da ljude učini svecima jasno se vidi u priči Bartola Longa. Taj nekadašnji sotonistički svećenik umro je mirno, moleći svoju krunicu, 5. listopada 1926., u dobi od 85 godina. Njegove posljednje riječi bile su: „Moja je jedina želja vidjeti Mariju, koja me je spasila i spasit će me od Sotoninih ralja.”

Bartolo je bio odgojen u pobožnome katoličkome domu u talijanskome gradu Latianu. Nažalost, kada je bio student na sveučilištu u Napulju, postao je mason. Brzo je napredovao u njihovim redovima, i s vremenom je bio „zaređen” za sotonističkog svećenika u masonskoj loži.[18] Kasnije, uz pomoć dobroga prijatelja koji je bio svećenik dominikanac, raskinuo je s đavolskim društvom i počeo davati zadovoljštinu za zlo koje je činio.

Uskoro se posvetio skupini siromašnih i zanemarenih ljudi koji su živjeli na rubu staroga zakopanoga grada Pompeja. Tamo je započeo svoje životno djelo, poučavajući ljude katekizmu i brinući se za siročad. Tim je dužnostima s vremenom dodao osnutak „Novih Pompeja”.

Jednoga je dana zapao u očaj i gotovo dignuo ruku na sebe. Đavao mu je natuknuo pomisao da, ako je Kristov svećenik – svećenik zauvijek, onda je možda tako i sa sotonskim „svećeništvom”. Nasreću, Bartolo se sjetio riječi svojega prijatelja dominikanca, koji je jednom citirao Gospu: „Onaj tko promiče moju krunicu, bit će spašen.” Odlučio je da će sve vrijeme koje mu je preostalo na zemlji posvetiti širenju te pobožnosti.

Njegov je prvi korak bio osnovati Bratovštinu krunice među siromašnima s kojima je radio. Mjesni biskup savjetovao mu je da izgradi crkvu za Bratovštinu, ali napomenuo je da će mu prvo trebati slika Gospe od Ružarija. Jedina slika koju je Bartolo mogao dobiti bila je stara, prljava i ispucana. Restaurirana je, i 1876. godine postavljen je kamen temeljac za crkvu.

Godine 1901. sv. papa Pio X. uzdignuo je svetište na rang papinske bazilike. Postala je mjesto hodočašća koje godišnje posjećuje više od milijun ljudi, a uz pomoć sada slavne slike Gospe Pompejske dogodilo se mnogo čuda.

Fátima

Godine 1917. Gospa se šest puta ukazala troma pastirićima u portugalskome mjestu Fátimi. Djeca su bila: Lúcia de Jesus Rosa dos Santos (10 godina), i njezini rođaci Francisco (9 godina) i Jacinta (7 godina) Marto. Francisco i Jacinta su proglašeni svetima 13. svibnja 2017. godine. Prvo se ukazanje dogodilo 13. svibnja, kada je Gospa od djece zatražila da se vraćaju svakoga mjeseca, trinaestoga dana u mjesecu, sve do listopada. Svakoga im se puta ponovno ukazivala. Pri ukazanju 13. listopada Bog je učinio jedno od najspektakularnijih čuda u povijesti kako bi potvrdio da su ti posjeti s neba.[19]

Razlog pojavljivanja naše Blažene Majke u Fátimi bio je da nam kaže što moramo činiti kako bismo imali mir. U to je vrijeme bjesnio 1. svjetski rat, i papa Benedikt XV. je, nakon što je zakazala diplomacija, preklinjao Kraljicu Mira da dođe u pomoć čovječanstvu. Ukazala se u Fátimi prvi put 45 dana nakon što je Papa to zamolio.

Njezina je poruka bila vrlo jednostavna: moliti krunicu svakoga dana, činiti pokoru, i obavljati pobožnost njezinu Bezgrešnome Srcu. Imala je poruku i za Papu: da mora posvetiti Rusiju njezinu Bezgrešnome Srcu. Što se toga tiče, rekla je: „Ako poslušate moje zahtjeve, Rusija će se obratiti, i bit će mir. Ako ne, ona će proširiti svoje greške po cijelome svijetu, uzrokovati ratove i progone Crkve. Dobri će umrijeti mučeničkom smrću, Sveti Otac morat će mnogo pretrpjeti, razni narodi će biti uništeni. Na kraju će moje Bezgrešno Srce trijumfirati. Sveti Otac posvetit će Rusiju meni, i ona će se obratiti, i svijetu će biti dano razdoblje mira.”[20]

Gospa je upozorila na „dijaboličku dezorijentaciju” i gubitak vjere, koji će se dogoditi u Crkvi. Ako se takvo nešto može sada primijetiti – a to može vidjeti svatko – to je sigurno zato što Gospini zahtjevi nisu uvaženi. II. svjetski rat zasigurno se čini izravnom posljedicom neposlušnosti njezinim zahtjevima, jer je ona prorekla da „ako ljudi ne prestanu vrijeđati Boga, još će gori rat izbiti u vrijeme Pija XI. Kada vidite noć obasjanu nepoznatim svjetlom, znajte da je to veliki znak koji vam Bog daje da će On kazniti svijet za njegove zločine, i to ratom, glađu i progonima Crkve i Svetoga Oca.”[21] To „nepoznato svjetlo” osvijetlilo je noćno nebo 25. siječnja 1938. godine. 45 dana nakon Velikoga znaka dogodio se Anschluss (pripojenje) Austrije Njemačkoj, što je bio uvod u izbijanje II. svjetskog rata sljedeće godine.

Ako želimo mir, moramo moliti krunicu. To je o krunici rekla Lúcia, tj. sestra Maria Lúcia od Bezgrešnoga Srca, karmelićanka: „Ljudi moraju moliti krunicu svakoga dana. Gospa je to ponavljala u svim svojim ukazanjima, da nas naoruža u borbi protiv ovih vremena dijaboličke izgubljenosti, kako ne bismo bili zavedeni lažnim naucima, i da se uz molitvu ne umanji uzdizanje naše duše k Bogu.”[22] 1957. godine rekla je: „Presveta Djevica je u ovim posljednjim vremenima u kojima živimo dala novu učinkovitost molitvi krunice u tolikoj mjeri da ne postoji problem, koliko god težak bio, zemaljski, a naročito duhovni, u osobnome životu svakoga od nas, naših obitelji, svih obitelji svijeta, ili vjerskih zajednica, ili čak u životu naroda i država, koji se ne može riješiti krunicom. Ne postoji problem, kažem vam, koliko god težak bio, koji ne možemo riješiti molitvom svete krunice. Svetom ćemo se krunicom spasiti. Njome ćemo se posvetiti. Utješit ćemo našega Gospodina i zadobiti spasenje mnogih duša.”

Dakle, imamo odgovor za naše vrijeme, ali čini se, i ispunjenje proročanstva Gospina sv. Dominiku prije mnogo stoljeća: „Jednoga ću dana preko krunice i škapulara spasiti svijet.” Za sada ona dolazi ne naprosto da spasi[23] jednoga grešnika, ili da obrati jedan narod ili da pobijedi u ratu, nego da nam kaže rješenje za probleme čitavoga svijeta! Kada dovoljno katolika bude činilo kako je Gospa zatražila, papa će imati milost da učini kako je Bog zapovjedio preko Presvete Djevice Marije.

Neki ljudi misle da krunica nije za naše „prosvijetljeno doba”. Gospa od Ružarija – tako se predstavila u Fátimi – rekla je drukčije. Ako želimo imati mir, ako želimo postići raj, ako želimo pomoći spasiti duše, počnimo slušati svoju dragu Majku, Kraljicu Presvete Krunice!

Otajstva krunice u Svetome pismu

(Citati iz psalama su pomoć pri razmatranju)

Radosna otajstva:

  1. Navještenje Gospodinovo (Lk 1,26-38; Ps 45,11-12)
  2. Pohođenje Marijino (Lk 1,39-56; Ps 139,17)
  3. Rođenje Isusovo (Lk 2,1-20; Ps 96,11-13)
  4. Prikazanje u hramu (Lk 2,21-39; Ps 48,10-11)
  5. Pronalaženje Isusa u hramu (Lk 2,42-52; Ps 27,4-5)

Žalosna otajstva:

  1. Isus moli u Maslinskom vrtu i znoji se krvavim znojem (Mt 26,36-46; Ps 116,3-4; Lk 22,39-48)
  2. Isusa vežu za stup i bičuju (Mk 15,15; Ps 38,13-18)
  3. Isusa krune trnovom krunom (Mt 27,27-31; Ps 32,4)
  4. Isus nosi svoj teški križ na Kalvariju (Lk 23,25-31; Ps 31,11-15)
  5. Isusa razapinju na križ (Iv 19,17-30; Ps 22,17-19)

Slavna otajstva:

  1. Isus je treći dan slavno uskrsnuo od mrtvih (Mk 16,1-20; Ps 139,5.6.18)
  2. Isus je uzašao na nebo (Dj 1,1-20; Ps 47; Ps 68,33-36)
  3. Silazak Duha Svetoga (Dj 2,1-41; Ps 104,30)
  4. Blažena Djevica Marija je uznesena na nebo (Otk 12,1; Ps 16;9-11)
  5. Blažena Djevica Marija je okrunjena za kraljicu neba i zemlje (Otk 12,1; 1 Kr 2,19)

„Mnoštvo riječi”

Velika laž

Ovo je možda najveći prigovor koji protestanti imaju u vezi s krunicom – da Bog osuđuje „mnoštvo riječi”. Taj prigovor preuzimaju iz Gospodinovih riječi: „Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani.” (Mt 6,7)

Bog ne osuđuje mnoštvo riječi, nego mnoštvo beskorisnih riječi. Riječ „beskoristan” ima dvije definicije: „koji ništa ne pridonosi, koji ne donosi korist; koji nije od pomoći, od kojega ne treba očekivati pomoć; uzaludan”.

Očito je da Katolička Crkva ne dopušta i ne potiče ikoga da tako moli. No protestanti misle da je svako ponavljanje beskorisno. Evo popisa dokaza iz Biblije koji pokazuju da nije tako.

  • Ps 136 – biblijska molitva – ponavlja „Vječna je ljubav njegova!” na kraju svakoga od 27 redaka.
  • Otkrivenje 4,8: „[…] Bez predaha dan i noć govore: Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!
  • U opisu Gospodinove agonije u Maslinskom vrtu i sv. Matej i sv. Marko kažu da je molio koristeći iste riječi. (Mt 26,44; Mk 14,39)
  • Riječ „Amen” ponavlja se veoma mnogo puta u Svetome pismu, i ona je, kao i „Aleluja”, uobičajen dio svake protestantske molitva. Ali nikada ne čujemo da kažu da je to beskorisno ponavljanje!
  • Također, psalmi su službene židovske molitve, koje su oni redovito molili. Sam naš Gospodin sigurno ih je mnogo puta ponavljao.

Preč. dr. Leslie Rumble, M.S.C. daje sljedeće izvrsno objašnjenje: „Ako uzmete načelo iza vašega prigovora, i tjerate ga do krajnosti, mogli biste reći da Oče naš treba reći jednom u životu. Kada biste ga govorili jednom godišnje, to bi bilo ponavljanje. Koliko ga često smijete reći? Jednom mjesečno? Jednom tjedno? Jednom dnevno? Ako jednom dnevno, što bi bilo pogrešno u tome da ga kažete jednom u satu? Ako ste završili jedan Oče naš, zašto ne biste odmah počeli iznova? Postaje li to odjednom zla molitva?” („Radijski odgovori” [Radio Replies], svezak 1, str. 288). Ako smijete nešto izmoliti samo jednom, onda bolje da nosite sa sobom rječnik i križate riječi kako ih koristite!”

15 obećanja svete krunice

Gospa ih je dala sv. Dominiku i bl. Alanu de la Rocheu.

  1. Tko god mi bude vjerno služio moleći krunicu, primit će posebne milosti.
  2. Obećavam svoju posebnu zaštitu i najveće milosti svima onima koji budu molili krunicu.
  3. Krunica će biti moćan štit protiv pakla. Uništit će poroke, smanjiti grijeh, i poraziti krivovjerja.
  4. Učinit će da procvjetaju krepost i dobra djela. Zadobit će za duše obilatu milost Božju. Odvući će srca ljudi od ljubavi prema svijetu i njegovim taštinama, i uzdignut će ih prema želji za vječnim stvarima. O, kada bi se duše posvetile ovim sredstvom!
  5. Duša koja mi se preporuči moljenjem krunice neće propasti.
  6. Tko god bude pobožno molio krunicu, trudeći se razmatrati otajstva, nikad ga neće savladati nesreća. Bog ga neće kazniti u svojoj pravdi, neće umrijeti nepripravnom smrću, i ako bude pravedan, ostat će u milosti Božjoj i postati dostojan vječnoga života.
  7. Tko god bude imao istinsku pobožnost prema krunici neće umrijeti bez sakramenata Crkve.
  8. Oni koji budu vjerni molitvi krunice, imat će za života i na smrtnom času svjetlost Božju i obilje Njegovih milosti. Na času smrti imat će udjela u zaslugama svetaca u raju.
  9. Izbavit ću iz čistilišta one koji su bili predani molitvi krunice.
  10. Vjerna djeca krunice zaslužit će visok stupanj slave u raju.
  11. Molitvom krunice zadobit ćete sve što tražite od mene.
  12. Svima koji budu promicali svetu krunicu pomagat ću u njihovim potrebama.
  13. Od svoga sam Božanskoga Sina zadobila to da će svi promicatelji krunice za života i na smrtnom času imati sve stanovnike neba za zagovornike.
  14. Svi koji mole krunicu moji su sinovi, i braća mojega jedinoga Sina Isusa Krista.
  15. Pobožnost prema mojoj krunici veliki je znak predodređenosti.

Je li krunica poganska?

Antikatolički raspoloženi protestanti ponekad tvrde da je krunica sinkretička mješavina kršćanstva s nekršćanskim religijama. Istina je da mnoge religije (islam, hinduizam, budizam) koriste slične nizove zrnaca kao pomoćna sredstva pri molitvi. Pa što onda? Činjenica je da sve religije imaju neke zajedničke elemente: svete knjige, zgrade ili druga mjesta odvojena u svrhu bogoštovlja, liturgiju, glazbu, usmene molitve, meditaciju, umjetnost neke vrste (s nekim veoma rijetkim iznimkama), propovjednike, i još mnogo toga. Nazvati katoličanstvo poganskim jer hinduisti i budisti imaju molitvena zrnca je logički ekvivalent izjave da, budući da i Jimmy Swaggart (protestantski pastor koji je dao tu smiješnu izjavu o krunici) i Anton LeVey (sotonski „svećenik”) koriste električna pojačala pri svojim službama, to mora značiti da je Swaggart sotonist.

Izvor: Catholicism.org | Prijevod: Ana Naletilić

*MICM, Mancipia Immaculati Cordis Mariae – Robovi Bezgrešnoga Srca Marijina

[1]     Ta se molitva naziva Anđeoskim pozdravom ili Zdravomarijom, čija se prva polovica nalazi u Lk 1,28 i Lk 1,42. Druga polovica dodana je na Koncilu u Efezu 431. godine.

[2]     Naš svetac nije znao da današnji skeptici smatraju da u Bibliji uopće nema činjenica.

[3]     „Tajna krunice”, str. 31 – 32.

[4]     Riječ „Psaltir” znači Knjiga psalama ili zbirka psalama za pobožnosti. Kako je već objašnjeno, narodni „Psaltir” bio je niz zrnaca na koji su molili Oče naš ili Zdravomariju. Anđeoski psaltir je očito to drugo.

[5]     „Tajna krunice”, sv. Ljudevit Marija de Montfort, str. 18., citat iz „De Dignitate Psalterii” bl. Alana de la Rochea.

[6]     Od riječi „rosa” (ruža) imamo „rosarium” (ružarij, ružičnjak). Poznato je mnogo vizija u kojima se svaka Zdravomarija vidjela kao lijepa ruža što izlazi iz usta osobe koja moli, a anđeli od ruža pletu krunu za Isusa i Mariju. Ružarij se također naziva Anđeoskim psaltirom i Psaltirom Isusa i Marije.

[7]     „Tajna krunice”, str. 54-55.

[8]     Članovi obećaju moliti krunicu svakoga dana, a ponekad jednom tjedno. Mnogi su pape kroz stoljeća Bratovštini davali mogućnost za mnoge oproste, i promicali su je mnogi sveci. I danas je vode dominikanci. Ostale organizacije za molitvu krunice su: Vječna krunica (još iz 17. stoljeća), u kojoj svaka osoba moli krunicu u određeno vrijeme, tako da ju se neprestano moli; i Živa krunica (utemeljila ju je časna službenica Božja Pauline Jaricot 1826.), sastavljena od mnogo skupina od po 15 osoba, od kojih svaka izmoli po jedno otajstvo krunice svakoga dana.

[9]     „Tajna krunice”, str. 79.

[10]   „Mali oficij Blažene Djevice Marije”, iz Matutina. (Divinum Officium)

[11]   „Tajna krunice”, str. 23.

[12]   „Križarski pohod krunice”, nepoznati dominikanac

[13]   1573. papa Grgur XIII. premjestio je ovaj blagdan na prvu nedjelju u listopadu (pomicanje blagdana i svetkovina na sljedeću nedjelju uobičajeno je u SAD-u, op. prev.) i promijenio mu je ime u blagdan Gospe od Ružarija za sve crkve koje imaju oltar posvećen Gospi od Ružarija.

[14]   „Tajna krunice”, str. 22.

[15]   „Mudrost budale” (Wisdom’s Fool), EddieDoherty, str. 121.

[16]   „Moja katolička vjera” (My Catholic Faith), biskup Louis LaRavoire Morrow, str. 383.

[17]   Vlada je među kršćane slala špijune koji su se pretvarali da su svećenici.

[18]   Bartolo Longo ostavio je svoje osobno svjedočanstvo u vezi s masonstvom u obliku „muzeja” u podrumu bazilike koju je dao izgraditi u Pompejima. On sadrži mnoge predmete vezane za povijest i rituale masona, uključujući i mnoge predmete koje je koristio kao sotonistički svećenik. Radi dokumentacije o sotonističkoj naravi masonstva konzultirajte knjigu „Razotkrivanje masonske lože Velikog Orijenta” (Grand Orient Freemasonry Unmasked), mons. Georgea F. Dillona.

[19]   Radi pojedinosti i dokumentacije o čudu Sunca u Fátimi čitatelje upućujem na knjigu „Sva istina o Fátimi” (The Whole Truth About Fatima, II. svezak), ili na internetski članak „Čudo Sunca”.

[20]   „Fátima prema Lúcijinim riječima” (Fatima in Lucia’s Own Words), str. 162.

[21]   Ibid.

[22]   „Sva istina o Fátimi – treća tajna” (The Whole Truth About Fatima, The Third Secret), brat Mihael od Presvetoga Trojstva, str. 754.

[23]   Te riječi nekoga mogu uznemiriti, ali zar majke ne spašavaju svoju djecu? Gospa ne poriče da je Isus Krist naš Spasitelj, ali ona je sredstvo koje On koristi kako bi nas doveo do spasenja. Zato je ona u Fátimi rekla: „Samo vam ja mogu pomoći.” Bog je naš slučaj predao njezinu naročitome zagovoru.