UNUTARNJA SLOBODA

Odbijati patnju znači odbijati život

Kad je čovjek suočen sa svakodnevnom patnjom, „s teretom dana i vrućine“, s umorom, ne bi smio neprestano u sebi gunđati i govoriti „Samo da to prođe!“ i stalno sanjati o nekakvu drugačijem životu. Patnju treba doista prihvatiti

Foto: Shutterstock

Kultura u kojoj živimo neprestano nam putem promidžbe i medija nameće svoje „evanđelje“ i svoje životno pravilo: Izbjegavaj bol pod svaku cijenu i traži užitak u svemu.

Zaboravlja reći jednu stvar: Prihvaćanje takva životnoga stava najsigurniji je način da čovjek sam sebe učini nesretnim. Ne želim praviti apologiju patnje; treba je umanjiti koliko je to moguće, no ona je dio života, i htjeti potpuno eliminirati patnju znači uništiti sam život. Odbijati patnju znači odbijati život, odbijati sve ono lijepo i dobro što život sa sobom nosi. „Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život, naći će ga“, kaže nam Isus, i to je evanđelje pouzdanije od onoga koje nudi promidžba. Naravno da nemam ništa protiv užitka. On je dobra stvar i dio života. Kad ne bi bilo užitka, ne bismo mogli druge obradovati, što je najnormalniji način iskazivanja ljubavi! 1 Zapanjen sam kad vidim kako toliki ljudi pokušavaju pobjeći od nekog malenog trpljenja (koje je normalno i koje bi trebalo prihvatiti), pa sami sebi nameću mnogo veću muku. Vidio sam, na primjer, roditelje koji godinama očajavaju samo zato što nisu prihvatili zvanje svoga djeteta. Ne želimo trpjeti odvajanje od neke osobe, nečiju odluku koja se razlikuje od onoga čemu smo se nadali, i tako sami sebe osuđujemo na mrcvarenje koje traje godinama. Primjeri su nebrojeni. To kažem da bih naglasio kako prihvaćanje patnje i žrtve (dakako, kad su opravdani) nije niti mazohizam niti samoubojstvo, naprotiv! Prihvaćajući patnju koju nam život „nudi“ i koju Bog dopušta za naše napredovanje i čišćenje, prištedjet ćemo druge mnogo teže muke. Budimo realni: Prestanimo jednom zauvijek sanjati o životu bez boli i bez borbe. Tako će biti u raju, ali tako nije na zemlji. Treba svakodnevno hrabro uzeti svoj križ i slijediti Krista, pa će se gorčina križa, prije ili kasnije, pretvoriti u veliku milinu. 

Pazimo, dakle, na svoj unutarnji stav, čije su posljedice dugoročno mnogo važnije nego što se čini. Kad je čovjek suočen sa svakodnevnom patnjom, „s teretom dana i vrućine“, s umorom, ne bi smio neprestano u sebi gunđati i govoriti „Samo da to prođe!“ i stalno sanjati o nekakvu drugačijem životu. Patnju treba doista prihvatiti. Život je dobar i lijep takav kakav jest, zajedno s teretom boli. Kad je Bog stvorio muškarca i ženu, na svaki je ljudski život izlio neizmjeran blagoslov koji, usprkos grijehu i patnji koju uzrokuje grijeh, nikad nije povukao, jer „neopozivi su dari i poziv Božji“, 2 naročito onaj prvi dar i prvi poziv – život kao takav. Svaka egzistencija, čak i ona bolna, beskrajno je blagoslovljena i dragocjena. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Uz pomoć takva stava živjet ćemo u stvarnosti i sačuvati snagu koju inače gubimo na žaljenje, na zahtijevanje da stvari budu drugačije nego što jesu, na snove o nemogućem itd. „Vječna sreća obasjavat će njihova lica“, 3 kaže nam Sveto pismo. Stoga nemamo nikakva vrijedna razloga za žaljenje zbog životnih poteškoća. Čuvajmo u srcu riječi sv. Pavla koji nas uvjerava da nam „ova malenkost naše časovite nevolje donosi obilato, sve obilatije, breme vječne slave“.4 

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jacquesa Philippea “Unutarnja sloboda”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

  1. Užitak je dobar, ali nije stvoren da bi ga čovjek „uzeo“ na sebičan način. Užitak treba davati i primati.
  2. Rim 11, 29
  3. Otk 22, 5
  4. 2 Kor 4, 17

Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 28. kolovoza 2019.

Možda vam se svidi