VIŠE POVJERENJA,VIŠE MILOSTI

O. Jacques Philippe – (ne)pouzdanje u Boga

Katkada nam nedostatak pouzdanja i nedostatak poniznosti ne dopuštaju da primimo Božje milosrđe

Foto: Unsplash

Što je veće naše pouzdanje u Boga, to će nas on više ljubiti i davati nam to više svojih milosti. Na čemu se to povjerenje temelji? Na što se oslanja? Može nam se dogoditi da se nađemo u zabludi. Mislimo da se uzdamo u Boga, no svoje pouzdanje zapravo ne polažemo u njega – nego u sebe.

Pogledajmo tipična katolika koji se lijepo vlada, koji daje dobar primjer, koji se pouzdaje u Boga. I onda ta ista osoba odjednom počini neki doista ponižavajuć grijeh. Obeshrabren je i žalostan. Njegovo pouzdanje u Boga slabi. Na kraju ne ostaje ništa od pouzdanja jer misli da je ionako jadni grešnik.

Što pokazuje ta reakcija? Pokazuje da “pouzdanje u Boga“ nije bilo pouzdanje u Boga – nego u sebe i u svoja djela. Kada si zadovoljan svojim djelima, imaš pouzdanja u Boga. A kada padneš, tvoje pouzdanje nestaje. To nije pouzdanje u Boga jer se Bog ne mijenja.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Što je istinsko pouzdanje u Boga? To je povjerenje koje se oslanja samo i isključivo na Boga, na njegovo milosrđe, a ne na vlastita djela. To znači: kada sam krhak i jadan, kada padnem, ne dam se obeshrabriti i moje pouzdanje ostaje isto.

To nije uvijek lako jer smo vrlo usredotočeni na sebe umjesto da budemo usredotočeni samo na Boga. Provodimo puno vremena u vaganju samih sebe: “Jesam li duhovno napredovao? Jesam li u trećim ili šestim odajama prema Tereziji Avilskoj? (Ovo se odnosi na šest stupnjeva duhovnoga rasta kako ih opisuje sveta Terezija Avilska u knjizi Zamak duše.)“ Ne kažem da su to loša pitanja, ali nije dobro stalno se propitkivati i brinuti se i strahovati da nismo najbolji.

Jasno je da trebamo ohrabrenje u prakticiranju krjeposti, zato trebamo obavljati ispit savjesti, no važno je podsjećati se da se istinsko pouzdanje oslanja samo na Boga, a ne na naša djela.

Na kraju Povijesti jedne duše nalazimo nešto iznenađujuće. Terezija je bolovala od teške tuberkuloze koja ju je ubijala. Zbog velika umora bilo joj je teško pisati. Posljednji su reci bili napisani olovkom. U svojim posljednjim riječima Terezija je govorila o temeljima pouzdanja.

Više od svega nasljedujem Magdalenu. Njezina odvažnost puna ljubavi koja osvaja Isusovo Srce privlači i moje srce. Osjećam to. Kada bih na savjesti imala sve grijehe koji se mogu počiniti, srca slomljena od tuge bacila bih se u Isusov zagrljaj jer znam koliko ljubi rasipno dijete koje mu se vraća. Idem k njemu s pouzdanjem i ljubavlju, ali ne zbog toga što me u svojemu milosrđu unaprijed spriječio da počinim smrtni grijeh.

K Bogu ide s pouzdanjem i s ljubavlju, ali ne zato što je njezinu dušu zaštitio od smrtnoga grijeha. Nešto prije toga rekla je: “Da sam počinila sve moguće zločine, imala bih isto pouzdanje i svejedno bih se išla baciti u Božji zagrljaj i molila da mi oprosti svjesna da mi sve oprašta.“

Nakon što je prestala pisati, Terezija je rekla još nekoliko riječi. Izrekla ih je i one su nam bile prenesene:

Da sam počinila sve moguće zločine, imala bih isto pouzdanje. Ne uzdam se u svoja djela nego u Božje milosrđe. Kada bih se osjećala kao najgori grešnik, svejedno bih se bacila u Božji zagrljaj s povjerenjem i ljubavlju znajući da mi prašta. Znam da su svi moji grijesi kao kap vode u veliku ognju, da je Božja ljubav tako moćna da može spaliti sve moje grijehe ako se bacim u njegovu ljubav.

To pouzdanje u Boga doista je temelj duhovnoga života. Ne ljudska djela nego Božja milost. Mi, naravno, moramo odgovoriti na njegovu milost. Terezija je htjela postati svetica. Bila je velikodušna, bila je krjeposna, no u što se uzdala? U Boga, a ne u svoja djela. Terezija je shvaćala i da je za primanje Božjega milosrđa pouzdanje nužno.

No potrebna je i poniznost kako bismo uvidjeli svoju malenost. Ne možemo se istodobno oslanjati na Božje milosrđe i na svoja djela. Ili jedno ili drugo. Oslanjati se na sebe i diviti se svojim djelima – to je bio grijeh farizeja. Terezija je stala na stranu carinika koji su znali da su bijedni, ali su molili Boga i sve svoje pouzdanje polagali u Božje milosrđe.

Katkada nam nedostatak pouzdanja i nedostatak poniznosti ne dopuštaju da primimo Božje milosrđe. Srce nam nije siromašno. Hoćemo sami sebe spasiti umjesto da sve primamo kao Božji dar.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jacquesa Philippea “Istinsko milosrđe”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Objavljeno: 19. siječnja 2020.

Možda vam se svidi