Bilo mi je 14 godina, i bila sam ljuta na svoje roditelje. Tratili su čitav jedan dan našega odmora u Francuskoj na četverosatno povratno putovanje u baziliku sv. Terezije iz Lisieuxa. U autu je bilo neudobno, bilo je jako vruće i nisam željela ići. Sve što sam znala o toj svetici bile su sentimentalne svete sličice s njezinim likom, nasmiješenim i okruženim cvijećem. Znala sam da je umrla mlada i da je proživjela vrlo sveto djetinjstvo.

Bila je to jedna sveta djevojčica, ali ja nisam bila impresionirana.

Kada smo stigli u Lisieux, na svoje sam vlastito iznenađenje imala jedno od najdubljih iskustava u svojemu životu. Ne duboko u ikakvome teološkome ili jako duhovnome smislu, nego duboko u svojoj stvarnosti i iskrenosti. Klečeći u njezinu svetištu, počela sam se moliti toj svetici i izražavati pred njom svoju krajnju frustraciju vjerom općenito, ali i svoju zbunjenost oko toga koje je moje mjesto u svijetu.

Na svoje još veće iznenađenje, imala sam snažan osjećaj da me je sv. Terezija razumjela. Moja joj je zbunjenost bila poznata, i moje su borbe za nju bile stvarne. Činilo se da mi je veoma jasno rekla: „Dovoljno je što si danas došla ovdje.”

Ja, koja sam prigovarala cijelim putem do svetišta, otišla sam s posve novim osjećajem mira.

Bila je u pravu. Bilo je dovoljno što sam jednostavno došla toga dana. U dobi kada je sve što sam osjećala u vezi s vjerom bilo mnogo pravila i zbunjenosti, otišla sam s drugačijim osjećajem – da vjera može biti dar, a ne teret. Pa, iako ja često zaboravljam na sv. Tereziju, shvatila sam da ona nije zaboravila na mene. 

Sada, kada jedanaest godina kasnije sjedam kako bih napisala ovo, otkrivam da me je ona u mnogo prigoda u mojemu životu pratila svojim zagovorom i blagom rukom vodiljom. Ti njezini ulasci u moj život uvijek su bili na moje iznenađenje. Zato bih na njezin blagdan, uz odličan video biskupa Barrona, podijelila s vama što sam naučila o sv. Tereziji. To ću učiniti dijelom iz zahvalnosti prema njoj, ali i u nadi da će vas to nadahnuti da se uteknete njezinome zagovoru, i da tako pronađete ljubav svojega života – Krista.

1. Sv. Terezija imala je opsesivno-kompulzivni poremećaj, i mnoge simptome depresije

Poznata je činjenica da je sv. Terezija imala skrupule, što se može opisati i kao oblik vjerskoga opsesivno-kompulzivnoga poremećaja. U različitim razdobljima njezina života pratio ju je strah da je počinila smrtni grijeh. Djetinjstvo u kojem se dogodila smrt majke kada je Terezija bila mala djevojčica, gubitak sestre, njezine ‘druge majke’ Pauline, koja je otišla u karmelićanski samostan, maltretiranje u školi, i veoma osjetljiva priroda, značili su da je već u ranoj dobi pokazivala mnoge simptome depresije.

I njezino veliko tjelesno trpljenje zbog tuberkuloze pred kraj života uzrokovalo je kod nje iskušenje da očajava i želju da njezin život završi, a sve zbog velike boli koju je osjećala. No ona se ipak uvijek okretala Kristu, i čvrsto se držala pravoga puta. U svojemu sam se životu upoznala s depresijom i mentalnim poremećajima, i u vlastitome iskustvu i kroz iskustva članova obitelji. U nekima od svojih najmračnijih trenutaka obraćala sam se sv. Tereziji, jedinoj svetici za koju sam mislila da će me razumjeti. Njezin je zagovor uvijek bio moćan i brz.

2. Sv. Terezija bila je veoma osjetljivo dijete

Uvijek sam bila veoma osjetljivo dijete. Sve živo me je moglo rasplakati. Nekada bih se rasplakala a da ne bih znala zašto, jednostavno bih se osjećala tužnom zbog cijeloga svijeta. Zato me je iritiralo čuti da je sv. Terezija bila tako pobožno dijete, kada sam ja sama osjećala da sam pretjerano osjetljivo dijete. No otkrila sam da je i ona proplakala svoje prve godine. Bila je nesretna u školi, i općenito se nije znala nositi sa svakodnevnim društvenim očekivanjima. Njezina je majka pisala da je morala „ispravljati ponašanje jadnoga djetešceta, koje zapada u izljeve bijesa kada ne može biti po njezinome. Valja se po podu u očaju, misleći da je sve izgubljeno. Nekada je to tako svlada da se gotovo počne gušiti. Veoma je osjetljivo dijete.”

Svi su je inače smatrali sretnim djetetom, jer su je razmazili, i uvijek je bila mezimica, no njezina je pretjerana osjetljivost njoj i njezinoj obitelji uzrokovala velik stres. Ja sam često svoju pretjeranu osjetljivost, sličnu onoj sv. Terezije – osjećaj potpunoga poraza pred svakom kritikom – smatrala sramotnom, ali primjer sv. Terezije daje mi nadu. Ona je potekla iz veoma stvarnoga okruženja, sa svom kaotičnošću koja zna pratiti pretjeranu osjetljivost. Okrećem se sv. Tereziji kada mi u životu treba podsjetnik kako da promatram stvari, i znam da razumije.

3. Sv. Terezija postala je mirna u krizama

Sv. Terezija čudesno je izliječena od svoje pretjerane osjetljivosti, i nakon što je postala karmelićankom, postala je mnogo stabilnijom u emocionalnome smislu, i sestrom na koju se u Karmelu moglo pouzdati. Otkrila sam da u trenucima krize u životu, kada vam se čini da vam izmiče tlo pod nogama i kao da neće biti nikakve budućnosti, ona ostaje mirna. Sv. Terezija znala je i naučila u svojemu životu da je bez obzira na to kakav se šok dogodi ili koliko promjena mora pretrpjeti, temelj njezina života nepromjenjiva ljubav prema Kristu. Molitva sv. Tereziji u trenucima krize brz je podsjetnik na tu činjenicu.

4. Sv. Terezija voli okupljati obitelji

Kada su relikvije sv. Terezije 2009. godine donesene u London, moja majka i ja morale smo poći vidjeti ih. Potpunom slučajnošću dogodilo se i da je moj brat toga dana bio u Londonu, pa se našao s nama. Toga sam dana molila za našu obitelj, za sve naše borbe, za gomilu naizgled nerješivih problema koji postoje u svakoj obitelji. Znam da smo toga dana kada smo molili kod njezinih relikvija po njezinu zagovoru dobili milosti, i to milosti koje su u godinama koje su uslijedile pomogle nadvladati borbe u našoj obitelji koje su se činile nerješivima. Budući da je odrastala u velikoj obitelji koja je poznavala patnju zbog bolesti i smrti, borbe na poslu i u školi, ali i radosti slavlja i igre, sv. Terezija je savršena svetica kojoj se treba obraćati za pomoć u svojoj obitelji. Ona dobro zna važnost zacjeljivanja rana u obitelji. Njezina je vlastita obitelj bila sjeme njezine vjere, i njezin veliki poticaj.

Za mene je molitva snažan pokret srca. To je jednostavan pogled okrenut prema nebu…

… usklik prepoznavanja i ljubavi…

… prihvaćanje iskušenja, kao i radosti…

… to je u konačnici nešto veliko, nadnaravno, što širi moju dušu i sjedinjuje me s Isusom. (sv. Terezija iz Lisieuxa)

5. Sv. Terezija imala je smisla za humor

Izazivam svakoga da pogleda fotografije sv. Terezije iz svih razdoblja njezina života i porekne da je imala smisla za humor! Imala je jedva prigušen drski smiješak, i pogled u kojem se vidio velik smisao za zabavu. To pobija tvrdnje da je bila previše distancirana, svečana i ozbiljna da bi se čovjek mogao s njom poistovjetiti! Kada čitate „Povijest jedne duše”, unatoč kićenome jeziku vidi se da je bila posve stvarna i prirodna. U jednome pismu sestri, nakon svojega slavnoga susreta s papom Lavom XIII., kojega je molila da joj dopusti da u dobi od 15 godina postane redovnicom, opisala je kako je „dobri Papa tako star da se čini mrtvim”. Papa ju je nadživio, pa se on možda zadnji smijao.

6. Sv. Terezija znala bi zaspati za vrijeme molitve i nije joj bilo lako moliti krunicu

Dva citata sv. Terezije dođu mi na pamet svaki put kada se osjećam isfrustriranom zbog svojega manjka ustrajnosti i izdržljivosti u vjeri. Prvi se odnosi na san. Rekla je: „Trebala bih biti uznemirena što znam zaspati za vrijeme svojih molitava i za vrijeme svojega zahvaljivanja poslije svete pričesti, no uopće nisam uznemirena. Znam da su djeca jednako draga svojim roditeljima i kada spavaju i kada su budna, i znam da liječnici uspavljuju pacijente prije operacije. Zato jednostavno mislim da Bog ‘dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina’.”

Drugi citat je priznanje sv. Terezije da se unatoč svojoj velikoj ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji bori s molitvom krunice. „Kada sam sama (sram me je to priznati), molitva krunice mi je teža od nošenja nekoga sredstva pokore.” No, kao podsjetnik nama svima, Terezija također piše: „Sada sam manje očajna – mislim da Kraljica neba, budući da je moja majka, mora vidjeti moju dobru volju i da je njome zadovoljna.” Važna stvar, kako je i sv. Terezija znala, bilo je to da iako zakazujemo i znamo da ćemo možda opet zakazati, i dalje pokušavamo.

7. Održala je svoje obećanje o „kiši ruža”

U redu, nije mi se sviđalo prikazivanje tolikoga cvijeća oko sv. Terezije, ali svidjelo mi se što je rekla da će „nakon svoje smrti pustiti da padne kiša ruža. Provest ću svoje vrijeme u nebu čineći dobro na zemlji. Pokrenut ću moćnu vojsku malih svetaca. Moje je poslanje učiniti da svi ljube Boga.”

Drugim riječima, ako svetica obeća da će svoje vrijeme u raju provoditi pomažući nama koji smo još na zemlji, onda se ne bojte zamoliti je za takvu pomoć! Ona je svetica, i obećala je! Njezin je cilj da svi mi postignemo istinsku svetost, i zato ona neće odbiti molitvu za pomoć.

8. Njezin „put malenosti” je jednostavan: ljubav i povjerenje

U konačnici sam i u svojemu životu otkrila njezin „put malenosti”. Kada god imam borbe u svojemu vjerskome životu jer sam dopustila da moja zatajenja, grijesi i mane u mojemu umu postanu većima od ljubavi i milosrđa Božjega. U rukama Oca koji me ljubi više me promatram sebe. sv. Terezija je savršen podsjetnik da svakoga dana, bez obzira na to kakva je naša borba, sve što trebamo učiniti jest da se jednostavno okrenemo Bogu, bacimo se u Njegove ruke i zamolimo za pomoć, s pouzdanjem da On razumije naše neuspjehe, i da nas ljubi onakve kakvi jesmo, i ljubi ono što ćemo postati.

Ako želite znati više o sv. Tereziji, o njezinu životu više možete saznati ovdje. Odličan članak kojim se pobija neke od uobičajenih pogrešnih pretpostavki o njezinu životu možete pročitati ovdje. Sretan vam blagdan sv. Male Terezije!

Ruth Baker | Catholic-Link

Prevela: Ana Naletilić | Bitno.net