Kako prevladati neizbježne kušnje koje nas u molitvi napadaju

Čovjek je u ovomu životu neizbježno vezan uz prostor i vrijeme i to je činjenica koja određuje svaki vid njegove tjelesne i duhovne egzistencije. Stoga se može reći: koliko je god značajno pravo mjesto molitve, jednako je toliko značajno i “prikladno i izabrano vrijeme” molitve, kako je tvrdio Origen.

‘Vježba čini majstora’

Mi vrijeme doživljavamo kao pravilan slijed odsječaka određenih suncem i mjesecom. Neki se od ovih sljedova ciklički ponavljaju, ali gledajući u cjelini vrijeme našega života linearno teče prema svojemu kraju. Stoga je jedna od tajna duhovnoga života redovitost koja pristaje ritmu našega života. To je kao u nekoj vještini, nekomu umijeću, gdje nije dovoljno odsvirati od vremena do vremena nekoliko taktova na glasoviru da bi postao dobar pijanist. “Vježba čini majstora” – i u molitvi.

Slijedom toga, “praktičan kršćanin” u shvaćanju svetih otaca nije čovjek koji više ili manje vjerno ispunjava svoju nedjeljnu dužnost, nego onaj tko moli čitava života, iz dana u dan, i više puta na dan, dakle onaj tko redovito prakticira svoju vjeru, jednako kao što redovito izvršava funkcije neophodne za život – disanje, jedenje, spavanje i tako dalje. Samo će stalnim vježbanjem i njegovo “duhovno djelovanje” zadobiti onu prirodnost kakva je sama po sebi razumljiva za spomenute funkcije.

Za biblijskoga su čovjeka i redovita osobna molitva i sudjelovanje u zajedničkoj molitvi, odnosno u hramskome kultu, bili sami po sebi razumljivi. Daniel je triput dnevno prigibao koljena i molio se Bogu – okrenut prema Jeruzalemu, budući da se nalazio u babilonskomu izgnanstvu ¹. To je jamačno bio općenit običaj pobožnih Židova. Psalmi su puni takvih aluzija.

Idealno vrijeme molitve

Povlašteno su vrijeme molitve očito bili rano ju­tro² i večer³, odnosno noć⁴, najmirnija razdoblja dana. Kako smo vidjeli, to su i vremenska razdoblja kada se i Krist rado povlačio na samotnu molitvu.

Običaj da se moli triput dnevno, naime ujutro, u podne i navečer⁵, odnosno u treći, šesti i deveti čas, već je pravilo u ranomu kršćanstvu ⁶. Stari ga oci svode na same apostole koji su sa svoje strane samo ostali vjerni židovskomu običaju, kako nas uči Danielov primjer. Tako primjerice Tertulijan između 200. i 206. piše:

S obzirom na vrijeme molitve ništa nam nije pro­pisano osim da molimo “svagda”⁷ i “na svakome mjestu”^{8 9}

Nakon što je Tertulijan obradio ovo “na svakomu mjestu” – koje shvaća u skladu s mogućnošću ili nužnošću, da ne bi upao u proturječje s Mt 6,5 – nastavlja dalje:

S obzirom na vrijeme molitve, vanjsko obdržava­ nje stanovitih časova ne bi smjelo biti ništa suvišno, naime onih zajedničkih časova koji označavaju glavne dijelove dana, treći, šesti i deveti, koje nalazimo i u Pi­smu gdje ih se naziva odličnijima. Duh je Sveti prvi put izliven na okupljene učenike oko trećega časa¹⁰. U dan kada je Petar u onome prostrtom stolu imao viđe­nje zajedničkoga [između Židova i pogana], oko šesto­ga se časa uspeo na gornji kat da moli¹¹. Isti je s Iva­nom oko devetoga časa otišao u hram gdje je hromu čovjeku vratio zdravlje.¹²

Dakle, Tertulijan u ovomu običaju apostolâ ne vidi obvezujući propis, ali ga ipak smatra dobrim jer molitvi s ovim razdobljima dana daje “čvrstu formu”. Kršćanin bi, dakle, trebao “pored obveznih molitava koje smo i bez opominjanja dužni moliti na početku dana i noći” štovati Boga “ne manje od barem triput na dan – kao dužnik triju osoba Oca, Sina i Duha Svetoga”¹³. Time bismo dobili onih pet svakodnev­nih vremena molitve kakve danas još održavaju muslimani, a preuzeli su ih od kršćana.

“Ne manje od barem” ukazuje na to da smisao ovih utvrđenih vremena molitve ne može biti taj da se moli samo u to vrijeme, bilo ujutro i uvečer, bilo pet puta ili pak “sedam puta na dan”¹⁴, kako je kasnije postalo uobičajeno.

Premda neki utvrđuju određene časove za moli­tvu, kao na primjer treći i šesti i deveti, ipak treba reći da gnostik moli čitava života jer nastoji biti povezan s Bogom preko molitve i, recimo to ukratko, napusti­ ti sve što mu ne koristi, kada je jednom dospio onamo kao netko tko je već ovdje dolje dosegao savršenost čo­vjeka zrela u ljubavi. Ali i raspodjela je časova, s trima odstojanjima, koja se odlikuje prikladnim molitvama, povjerena onima koji poznaju blaženi broj triju svetih stanova¹⁵ [u nebu]¹⁶.

‘Sedam puta na dan tebe hvalim’

Ovaj ideal kršćanskoga “gnostika”, to jest kontemplativca komu je udijeljena milost prave spoznaje Boga, kojega je Klement Aleksandrijski formulirao dugo prije nastanka organizirana monaštva, kasnije su preuzeli učenici svetoga Antuna. Pustinjski su oci poznavali samo dva utvrđena vremena molitve, na početku i na kraju noći, i oni nisu bili posebno dugi. Za ostalo vrijeme dana i dobroga dijela noći služili su se stanovitom “metodom”, kao što ćemo vidjeti kasnije, kako bi “svoj duh stalno držali u molitvi”. Palestinsko je monaštvo poznavalo veći broj utvrđenih vremena molitve. Tako biskup Epifanije iz Salamine na Cipru, koji potječe iz Palestine, iz razasutih naznaka psaltira izvodi sedam molitvenih vremena.

[Epifanije iz Salamine] reče: “Prorok David se molio ‘kasno u noć’¹⁷, ‘ustajao je u pola noći’¹⁸, molio je [Boga] ‘prije zore’¹⁹, ustajao je u zoru, ‘molio se ujutro’²⁰[pred Bogom], a molio je i ‘uvečer i u podne’²¹. Zato je i rekao: ‘Sedam puta na dan tebe hvalim.’”²²

No bez obzira na to i njegov je ideal bio “nepre­stana molitva”, koju u bitnomu nalazimo naznačenu već u psalmima. Psalmist nas uvjerava da “cijeli dan jeca Bogu”²³ ili da razmatra “o Zakonu njegovu dan i noć”²⁴, dakle bez prestanka.

Jednom je neki abba iz njegova samostana u Pale­stini blaženome Epifaniju, ciparskome biskupu [Sala­mine], poslao poruku: “Zahvaljujući tvojim molitva­ma ne propuštamo naše pravilo molitve, ali s osobitim marom pristupamo trećemu, šestom i devetom času.” On im, proniknuvši ih, posla odgovor: “Jasno da pro­puštate ostale časove u danu kada nakon njih prestajete s molitvom. Jer pravi monah bi trebao ‘bez prestanka’²⁵ u srcu imati molitvu i psalme.”²⁶

Disciplina i umijeće

U konačnici svrha je opsluživanja određenoga i utvrđenoga broja vremena molitve raspodijeljenih tijekom dana (i noći), što zahtijeva stanovitu samodisciplinu, samo ta da se podignu mostovi zahvaljujući kojima će naš nestalan duh uspjeti prijeći rijeku vremena. Ovom vježbom on postiže onu gipkost i lakoću kretanja bez koje ne može nijedan umjetnik ili obrtnik. Zacijelo, ovo je djelomice jednostavno “rutina”, ali ona je nužna da bi se ostvarilo ono što je ovdje zapravo posrijedi, umijeće: drvodjeljstva, sviranja violine, nogometne igre…

Isto vrijedi i za molitvu koja je “najviši i najsavrše­niji čin našega duha”²⁷, “čin u skladu s njegovim dosto­janstvom, drukčije rečeno, najbolja i najuzvišenija upora­ba duha”, kako nas uvjerava Evagrije, učitelj “prave molitve”²⁸. Što je veća uvježbanost, to je i ovdje veći dojam potpune prirodnosti kretanja, a veća je i ra­dost koju sami osjećamo u ovomu duhovnom činu.

Kušnje u molitvi i kako ih prevladati

Kao i u svakoj umjetnosti, tako i u svakodnevnomu uvježbavanju u molitvi treba od vremena do vremena prevladati stanovite nutarnje otpore. Najgori je protivnik stanovita odbojnost, koju je vrlo teško definirati, a pojavljuje se ponekad i onda kada nam ne nedostaje potrebno nastojanje.

Ovo stanje odbojnosti, koje su vrlo dobro poznavali i oci, može katkada postati tako jako da monah – kako on misli – više nije u stanju recitirati svoj svakodnevni “oficij”. Ako ovdje popusti, naposljetku će doći dotle da će posumnjati i u smisao svoje egzistencije. Posve pogrješno jer:

Borbe poput ove dolaze od neke vrste napušteno­sti od Boga jer on hoće staviti na kušnju slobodnu vo­lju, vidjeti kamo ona naginje.

Što, dakle, treba činiti? Moramo se prisiliti aktivirati snagu volje, izvršiti propisani broj vremena mo­litve, iako sam oficij morali svesti na minimum, možda na samo jedan psalam, triput Slava Ocu, jedanput “Svet, Svet, Svet” i jedno prigibanje koljenâ – ako smo još u stanju to učiniti. Naime, ako duševni pritisak postane prevelik, moramo pribjeći krajnjemu sredstvu.

Kada naraste silina ove borbe protiv tebe, brate, zatvori ti usta i ne dopušta ti da recitiraš oficij, ni na način o kojemu sam prethodno govorio, prisili sama sebe i osovi se na svoje noge, hodaj gore-dolje po svojoj ćeliji, pozdravljajući križ i čineći metanije [poklanja­jući se] pred njim, i naš će Gospodin u svojoj milosti učiniti da prestane [ova borba] u tebi.

Kada se čini da su riječi izgubile sav smisao, ostaje samo tjelesna gesta: tema o kojoj ćemo kasnije iscrpnije govoriti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Gabriela Bungea “Kako moliti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

1. Dn 6,10.13.
2. Ps 5,4; 58,17; 87,14; 91,3.
3. Ps 54,18; 140,2.
4. Ps 76,3.7; 91,3; 118,55; 133,2.
5. Ps 54,18.
6. Didaché VIII,1,3.
7. Lk 18,1.
8. 1 Tim 2,8.
9. Tertulijan, De oratione 23
10. Dj 2,15
11. Dj 10,9
12. Tertulijan, De oratione 25 (ukazivanje na Dj 3,1).
13. Ibid.
14. Ps 118,164.
15. Usp. Klement Aleksandrijski, Strom. VI,114,3.
16. Ibid. VII,40,3–4.
17. Ps 118,147
18. Ps 118,62.
19. Ps 118,148.
20. Ps 5,4
21. Ps 54,18.
22. Apophthegmata, Epifanije 7. Posljednji citat: Ps 118,164.
23. Ps 31,3
24. Ps 1,2
25. 1 Sol 5,17.
26. Apophthegmata, Epifanije 3.
27. Evagrije, Or. 35.
28. Evagrije, 84.