Mnogo se toga može reći o izvanrednome životu i baštini sv. Majke Terezije, ali danas bih htio podijeliti četiri njezina najdraža dara koje je primila u svojemu životu od drugih ljudi, onako kako ih se ona prisjetila u svojemu predavanju povodom primanja Nobelove nagrade 1979. godine, kada je to čuo cijeli svijet.

Novac za cigarete

„Neki dan primila sam 15 dolara od čovjeka koji je prikovan za bolesničku postelju dvadeset godina, i jedini dio tijela koji može micati je desna ruka. Jedino društvo u kojemu uživa jest cigareta. Rekao mi je: ‘Nisam pušio tjedan dana, i šaljem vam ovaj novac.’ Za njega je to sigurno bila strašna žrtva, ali shvatila sam kako je to lijepo, kako je on dijelio što je imao. S tim sam novcem kupila kruha. Dala sam taj kruh gladnima, i radosti je bilo na obje strane – on je davao, a siromašni su primali. Dar je Božji za nas to što možemo svoju ljubav dijeliti s drugima.”

Susjedov šećer

„Prije nekoga vremena u Kolkati nam je bilo veoma teško doći do šećera, i ne znam kako su ta djeca to doznala. Dječak od četiri godine, hindus, pošao je kući i rekao roditeljima: ‘Neću jesti šećer tri dana, i svoj ću šećer dati Majci Tereziji za njezinu djecu.’ Nakon tri dana njegovi su ga otac i majka doveli u naš dom. Nikada ih prije nisam srela, a taj dječak jedva je znao izgovoriti moje ime, ali točno je znao što je došao učiniti. Znao je da želi podijeliti svoju ljubav.”

Večera vaše djece

„Imala sam nevjerojatno iskustvo s jednom obitelji hindusa s osmero djece. Jedan je gospodin došao u našu kuću i rekao: ‘Majko Terezijo, ima jedna obitelj s osmero djece. Dugo nisu ništa jeli, učinite nešto.’ Tako sam ja uzela nešto riže i odmah pošla tamo. I vidjela sam tu djecu, oči su im bile pune gladi. Ne znam jeste li ikada vidjeli glad. Ja sam je vidjela mnogo puta. Majka obitelji uzela je porciju riže, podijelila je na dijelove, i izašla. Kada se vratila, upitala sam je: ‘Kamo ste išli, što ste učinili?’ Ona mi je posve jednostavno odgovorila: ‘I oni su gladni.’ Najviše me se dojmilo što je ona znala tko su oni. A tko su bili? Jedna muslimanska obitelj – a ona je znala da su gladni. Nisam donosila još riže te večeri jer sam htjela da uživaju u radosti dijeljenja. Ta su djeca zračila radošću, dijelila su radost sa svojom majkom, jer je ona imala ljubavi da daje. Vidite, tu počinje ljubav – kod kuće.”

Osmijesi (i molitve)

„Dakle, uvijek susrećimo jedni druge s osmijehom, jer osmijeh je početak ljubavi, a kada počnemo jedni druge prirodno ljubiti, onda želimo nešto učiniti. Tako vi molite za naše sestre i za mene, i za našu braću redovnike, i za naše suradnike po cijelome svijetu – da ostanemo vjerni daru Božjemu, da Ga ljubimo i da Mu služimo u siromašnima, zajedno s vama.”

Što ove priče imaju zajedničkoga? I opet Majka Terezija nije se bojala jasno nam to reći:

„U Evanđelju to čitamo veoma jasno – ljubite kao što sam ja vas ljubio – kao što sam ja vas ljubio – kao što je Otac ljubio mene, ja ljubim vas – i Otac ga je toliko ljubio da ga je dao nama, a koliko mi ljubimo jedni druge? I mi moramo davati jedni drugima dok ne zaboli. Nije dovoljno reći: Ja volim Boga, ali ne volim svojega bližnjega. Sveti Ivan evanđelist kaže da ste lašci ako kažete da ljubite Boga, a ne ljubite svojega bližnjega. Kako možete ljubiti Boga kojega ne vidite ako ne ljubite bližnjega kojega vidite, kojega dotičete, s kojim živite. Zato je za nas veoma važno da shvatimo da ljubav – da bi bila prava – mora boljeti. Isusa je boljelo da nas ljubi, boljelo ga je. I da bude siguran da ćemo se sjećati njegove velike ljubavi, on je sam sebe učinio kruhom života, kako bi zadovoljio našu glad za njegovom ljubavlju.”

Dojmljivo je kako se jezik Majke Terezije malo mijenja, čak i dok drži predavanje na dodjeli Nobelove nagrade, pred publikom koju čine profinjeni, svjetovni ljudi. Umjesto da svoje predavanje napuni pravnim izrazima i doskočicama, njoj je bilo dovoljno da jednostavno predstavi Evanđelje, kako su to stoljećima činili sveci. Ta evanđeoska jednostavnost proistječe iz velikodušnosti u njezinome najvećemu smislu, a ne iz kratkovidnosti. Njezinim riječima: „Ljudi koji postignu velika djela ne rade složenije od prosječnoga čovjeka, nego jednostavnije. […] Baveći se složenim problemima, on s jednostavnošću koja mu je prirodna odmah prelazi na stvar, i na njega ne utječe mnoštvo pojedinosti u kojima bi se drugi čovjek izgubio.”

Potpomognuti nadahnućem života Majke Terezije (i njezinim zagovorom) dajmo dok ne zaboli. To može zahtijevati materijalno žrtvovanje, neka Bog da da proglašujemo (i tako prenosimo dalje) jedinu stvar koju vrijedi posjedovati – ljubav samoga Krista, danu nam po Evanđelju. Nemamo ništa veće što bismo mogli ponuditi.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.