Odavno je vrijeme da shvatimo: svakodnevica je ogroman duhovni problem u suvremenom svijetu, možda najveći od svih, problem od kojega bitno ovisi čovjekova sudbina.

Foto: Pixabay.com

Nakon svakog blagdana neizbježno nastupa svakodnevica. A ako je u pitanju neki veliki i radosni blagdan, svakodnevica se često čini još sivljom i beznadnijom, još je teže vratiti joj se, ponovno joj predati svoj život. Kao da je bljesnula nekakva svjetlost koja je obasjala sve, i sve je bilo drugačije, a sada opet postaje turobno, beznadno…

Ali sve je to, naravno, posljedica ljudske slabosti, naše nesposobnosti da zadržimo, da sačuvamo sreću, svjetlost i radost. Istinska sreća ne umire, svjetlost i radost koja nas obasjava kroz blagdan nije prevara, iluzija, niti autosugestija. Međutim, ona nam se daje samo kao mogućnost da započnemo prosvjetljenje te iste svakodnevice, te turobne, gluhe, sive rutine. Odavno je vrijeme da shvatimo: svakodnevica je ogroman duhovni problem u suvremenom svijetu, možda najveći od svih, problem od kojega bitno ovisi čovjekova sudbina.

Jer svakodnevica je zapravo stvar i plod našeg vremena, naličje svih njegovih dostignuća i progresa. Lice našeg vremena zaista izgleda blagdanski. Koliko samo komfora, koliko je život lakši! Kako je danas jednostavno putovati, doći do hrane, zagrijati se, jednostavno rečeno – uživati u životu. Struja, vodovod, zrakoplovi, nevjerojatna medicinska dostignuća… Pa koliko revolucija, s ciljem da život postane lakši i, reklo bi se, čovječniji. Zaista, kako smo odmakli od spiljskog čovjeka, okovanog neprestanim radom! Pogledamo li, međutim, u lice, zagledamo li se u oči „suvremenom čovjeku”, opskrbljenom strujom i vodovodom, u njima ćemo pronaći takvu tugu za kakvu prijašnji ljudi nisu znali. To je tuga svakodnevice, tuga bića kojemu je mnogo dano, ali koje više ni samo ne zna što želi.

Zaista, koliko je rad postao strašan i besmislen, a život užurban i banalan, kako je jednostavnost i radost prirode danas daleka i nedostižna! Kako je sada sve tijesno: nema prostora za maštanje i stvaralačku osamu, a sloboda postupno umire! Eto, to je svakodnevica, to je ono što čovjeka pritišće kada ujutro nakon blagdana začuje monotoni zvuk alarma, kada treba opet ustati, obući se, nestati u masi drugih ljudi koji poput stada idu na dosadni, omraženi posao. Nema potrebe razmišljati, netko je već sve osmislio umjesto tebe, sve je objašnjeno u novinama, direktivama, naredbama. Ali možda je stvarni smisao svakodnevice u tome što se kroz nju ništa ne nazire, što ona nikamo ne vodi i ništa ne obećava? Kada se vrati kući, mrtav umoran od rada, čovjek ni ne želi živjeti, nego želi spavati, a kada konačno dođe vikend, on želi samo jedno: zaboraviti, pobjeći, ne razmišljati o predstojećem povratku svakodnevici. Brižna vlast mu nudi bijedan odmor i jednostavnu razonodu, a na koncu žalosno staračko životarenje. I tako uvijek, za sve, bez ijednog tračka svjetlosti. Svakodnevica je – ponavljam – prije svega duhovni fenomen, najdublja, najstrašnija neistina o samom životu, o samoj čovjekovoj svrsi.

I zato vlast koja sebe proglašava „najnaprednijom”, „znanstveno utemeljenom“, koja tvrdi da je spoznala tajnu sreće, toliko želi uništiti religiju, zato joj toliko smetaju vjerski praznici. Ona zna da će svoj cilj postići tek kad svakodnevica isprekidana životinjskim odmorom za čovjeka postane nešto normalno, kad se čovjek na nju navikne, kad zaboravi na blagdan, kad zaboravi da se život osmišljava kroz blagdan. Jer, što je blagdan? Što je Božić, u čijoj radosti i svjetlosti još uvijek živimo? To je čovjekov prodor u dubinu u kojoj se otkriva stvarni smisao života, u dubinu gdje počinje sjati svjetlost istinske čovječnosti. Ne, blagdani nisu poricanje rada i potrebe da radimo. Oni nam samo ne dopuštaju da čitav život svedemo na nečovječni ritam ropskog rada i životinjskog odmora. Oni govore o ljubavi i radosti kao o istinskom smislu života, oni proširuju našu svijest iznutra, sjedinjujući je s višom sudbinom svijeta, čovječanstva i svakog čovjeka ponaosob. Upućujući svakodnevicu na sebe, blagdani je prosvjetljuju, pretvaraju iz nesvjesne reakcije na tijek životnog ritma, u put i sredstvo.

Minuo je Božić. Ugasili su se plamičci na borovima, ljudi su se razišli iz crkava preplavljenih radošću i svjetlošću, ali duša je i dalje puna zadivljujućih riječi o Djetetu u jaslama, o tajanstvenoj zvijezdi, o Majci koja je prebirala u svome srcu sve te događaje. Vraćamo se svakodnevicu, u hladnoći i tami odlazimo na svoje uobičajeno radno mjesto. Ali zar tajanstveni odsjaj blagdana nije dotakao sve ono uobičajeno i svakodnevno oko nas? Ta ista natmurena, umorna lica, zar nisu iznutra — makar za nas — ozarena svim onim što smo tijekom ovih blagdanskih dana doznali o čovjeku i njegovoj svrsi, o neviđenoj ljubavi, nečuvenoj radosti, potresnoj čistoći za koju je stvoren? Zar ovo tamno gradsko nebo nije ono nebo s kojega se na zemlju izlila i još uvijek se izlijeva radosna pjesma o miru i dobroj volji? Zar ova ovdje žena, ova ovdje djevojka, nije sestra One koja je jednom davno u skromnim jaslama, u hladnoj spilji, povila i ljubavlju zauvijek okružila svoje jedino Dijete? Zar je sada i ovdje nemoguće to isto čudo ljubavi, koje se rađa iz susreta očiju, iz osmijeha, iz vječnog pozdrava, koji je odsjaj nebeske ljubavi?

Svakodnevica prestaje biti svakodnevica. Neka je i dalje isto onako teško i naporno, neka je sve i dalje tamno, ali u srcu gori tajanstveni blagdan, radosna svjetlost, gori makar mogućnost vjere, nade i ljubavi. To je svjetlost koju siva tama svakodnevice ne može progutati.

Aleksandar Šmeman | Govori na Radiju Sloboda

Priredio: Miodrag Vojvodić | Bitno.net