Josip je suočen s teškim problemom, s nadljudskim otajstvom: sa šutnjom svoje zaručnice Marije. I on mirno šuti, ne ispituje Mariju. (Nemojmo nikada zapostaviti mirnoću srca koja proizlazi iz ljubavi (sveti Ivan od Križa).) Dok nema te izvanredne mirnoće srca, ljubav se ne može prenositi: srce koje ljubi mirno je, ne da se poistovjetiti sa svojim „problemima“. Ono svoje probleme predaje Bogu da ih on riješi na svoj način.

Marija koja je tri mjeseca bila kod svoje rođakinje vratila se u Nazaret. Josip je brzo shvatio situaciju. Što se događa? Josip će se ponašati kao pravi kontemplativac. On je pravedan čovjek. Pred Marijom će pokazati svoju pravednost. Usprkos očitome, on je ne sumnjiči, u glavi svetoga Josipa nema „agitacije“. Nažalost, nemaju tu jednostavnost svi oni koji su odabrali kontemplativni život. Njihove misli katkada uzavru! Ta je uzavrelost pravo prokletstvo za kontemplativce i za sve one koji se brinu o njima i koji ih vode…

Marija je tu, pred Josipom, sasvim jednostavna, uvijek kristalno jasna, smirena. Marija ništa ne govori. U toj jednostavnosti, u toj bjelini, nema mjesta ni za najmanju sjenu. Marija poštuje Josipa. Ona poštuje Boga. Ona ništa ne govori jednostavno zato što joj Bog nije rekao da progovori. Ona čeka. Pa ipak, imala bi „pravo“ prekinuti šutnju, a Josip bi imao „pravo“ ispitivati je. Zar dvoje vjenčanih smiju imati tajna jedno pred drugim? Jedna jedina riječ sve bi objasnila, sve bi riješila. No u tim dvjema jednostavnim dušama nema nikakve žurbe. Oboje šute. To je prava šutnja srca: jednostavna duša prepušta Bogu brigu da riješi njezine poteškoće i zato za nju nema paralizirajućih poteškoća. Duša koja nije jednostavna nevjerojatno se umara. Pogledajte: čini jedno, a misli na drugo! Jednostavna duša ne smatra se jačom od Boga, nego njemu prepušta brigu o svojim izvanjskim i unutarnjim stvarima.

Marija, sve dublje uronjena u klanjanje, ne izlazi iz svoje šutnje. Ostaje jednostavna, tiha, usmjerena prema unutra.

Ovdje se ne radi o maloj stvari. Kada se obraća Josipu, anđeo koristi riječi koje se često ponavljaju u Staromu zavjetu: ne timeas, ne boj se. A Josip, budući da se ne osjeća sasvim usklađen s tom tajnom, jednostavno šuti. Njegova vjera u Marijinu otajstvu otkriva Boga. Bog jest. Bog je velik. Bog je lijep. Bog je dobar. To je Josipu dovoljno. On ne dramatizira, nego sprječava dramu. Ne postavlja nepotrebna pitanja. On gleda Boga. Cijelu stvar objaviti? Josipu to ne pada na pamet. Kako je pravedan! Naći će najjednostavnije rješenje: Mariju će osloboditi ili, kako grčki tekst kaže, odvezati od njihova zajedničkoga života kao što se čamac odvezuje od obale. To će učiniti tajno, da nitko ne uđe u mirnu Marijinu šutnju. Josip je glava obitelji, on odlučuje kao glava – jednostavna glava – puna obazrivosti. On želi samo služiti onoj koju je Bog ispunio i koja stoji pred njim, tako jednostavna u svakodnevnomu životu. Josip se ponaša velikodušno i plemenito prema onoj koju mu je Bog htio dati za ženu, da joj služi. U ovoj situaciji on joj želi služiti šutnjom i izvanrednom jednostavnošću, jednostavnošću koja uklanja nemir i na njegovo mjesto stavlja vjeru.

Josip je donio odluku u jednostavnosti i tišini. Sada se Bog može uplesti. Josip mirno liježe na počinak.

Anđeo mu se ukazuje u „snu pravednika“. Treba se diviti velikoj finoći Božjoj prema jednostavnoj Josipovoj duši koja je proživjela dramu, koja ne gleda sebe, koju ne ometa težina problema. U ovoj situaciji pred Josipom stoji nadljudski problem. Može li ga sasvim sam riješiti, razjasniti? Duša koja je učinila sve žrtve koje je mogla može mirno spavati.

Anđeo mu se obraća riječima koje mu kazuju da ga je Bog uključio u svoj naum otkupljenja: Josipe, sine Davidov. Svi su znali da je David predak Mesije koji treba doći. Zahvaljujući tim riječima Josip uz Božju pomoć shvaća da, ako je Marija tako jednostavna u okolnostima u kojima joj je život na kocki, to je zato što je ona Djevica-Majka o kojoj govori Izaija. Josip istodobno shvaća svu veličinu autoriteta koji je njemu namijenjen u ostvarenju toga otajstva.

Anđeo mu govori: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Drugim riječima, to znači: ti si dostojan nje, ona je dostojna tebe. Kakva pohvala Josipu! Na diskretan način on je pozvan na jednostavnu prisnost sa svojom ženom koju tako ljubi i anđeo otkriva tajnu koju Josip nije ni tražio znati: Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga.

I tako je spašena Josipova poniznost. Njegovo je dostojanstvo neizmjerno. On je postavljen kao glava obitelji. Anđeo nastavlja: Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus. Josipu je povjereno da djetetu nadjene ime. Na Istoku ime ima veliku važnost. Ono govori o pozivu, o poslanju. Na Josipu je dakle da stvori savršeno obiteljsko ozračje koje će omogućiti Marijinu Sinu da bude Spasitelj. I evo trijumfa jednostavnosti: Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. Možemo samo nagađati osmijeh neizmjerne Josipove jednostavnosti pune poštovanja…

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Uzeti Mariju k sebi” Victora Siona. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.